Društvene tendencije savremenog doba najprije se manifestuju u kulturi i umjetnosti. Savremena književnost kao i savremena književna teorija upućene su na posmatranje svijeta iz pozicije margine. U drugoj polovini dvadesetog vijeka razvilo se mnogo teorijskih pokreta poput ginokritike, kvir čitanja, postkolonijalne kritike, imagologije, koji se bave problemom drugog i njegovim manifestovanjem u kulturi. Jedan od glavnih ciljeva ovog vida izučavanja književnog djela jeste podsticanje čitalaca da se kroz svijet književnosti užive u poziciju marginalizovanog. Stoga i savremena književnost (kao književnost uopšteno) zadire u sve bolnije i bolnije teme našeg društva, koje su donedavno bile tabu.
Jedna od ovih tema jeste i rodno zasnovano nasilje. Činjenice da se savremena književnost bavi ovim pitanjem sama po sebi ne bi predstavljala ništa novo. Ukoliko uzmemo za primjer neke od najstarijih književnih spomenika kao što su Ilijada, Odiseja, Biblija i antičke tragedije, uvidjećemo da je rodno zasnovano nasilje problematizovano na ovaj ili onaj način od postanka same književnosti. Ipak, u današnje doba postoji veliki broj ženskih glasova koji veoma hrabro govore o tom pitanju. Naravno, mizogino bi bilo reći da originalni ženski glasovi u književnosti nisu postojali, ali danas se pogotovo javlja tendencija k rušenju stereotipa o visokoj muškoj i nižoj ženskoj književnosti.
Ipak, treba imati u vidu da, iako se rodno zasnovano nasilje najčešće povezuje s nasiljem nad ženama, ono nije samo to. Zapravo, radi se o osudi i bilo kojoj vrsti maltretiranja koja proizilazi iz odstupanja od naučenih patrijarhalnih obrazaca rodnog ponašanja. Na ovaj način mogu biti stigmatizovani i muškarci, kao i žene, ali samim time i muškarci i žene mogu imati ulogu zločinca.
U današnjem javnom diskursu sve se više priča o ovim problemima. Književnost za ovim ne zaostaje, može se reći čak i da prednjači. Sjajan primjer pozitivnog načina problematizacije ove teme dale su nam dvije književnice iz Bosne i Hercegovine, koje pripadaju mlađoj generaciji i koje su u svojim djelima pisale o rodno zasnovanom nasilju. U pitanju su Mihaela Šumić i Lana Bastašić.
Zidovi nasilja
U svojoj zbirci pripovjedaka Herbarij svete smrti, Mihaela Šumić često piše o problemu nasilja. U njenim pričama, ono je najčešće zasnovano upravo na odnosu muškarac-žena, pri čemu muškarac predstavlja nasilnika na poziciji moći, dok je žena najčešće žrtva. Zanimljivo je što autorka u svom djelu ne koristi lokalne teme (barem ne eksplicitno), već izmaštava realne daleke prostore Amerike, Latinske Amerike, Evrope i Rusije. Isto tako, autorka svoje priče ne ograničava ni vremenski, tako da se radnja dešava kako u savremenom vremenu, tako i u periodu dubrovačkog baroka i španskih konkvistadora. Time se čitalac upućuje na univerzalnost teme, odnosno na to da se nasilje dešava svuda i uvijek.
Već prva prološka priča Priroda imitacije upućuje na specifičnu vrstu nasilja koje nije fizičko. Glavna junakinja priče je Lulamae Barnes, poznata po svom književnom alter egu Holly Golightly iz novele Trumana Capotea Doručak kod Tifanija. Junakinja je pozicionirana kao žrtva pisca, koji je njenu životnu priču iskoristio da bi stvorio stereotipnu sliku femme fatale. U određenu ruku, ovaj slučaj bi se mogao smatrati slučajem medijskog linča, putem književnosti.
Ipak, najzanimljivije u stvaralaštvu Mihaele Šumić je način na koji povezuje nasilje i prostor. Njene junakinje su često žrtve fizičkog i seksualnog zlostavljanja, pri čemu se incest javlja kao česta tema. Muškarac uvijek ima vrstu paternalne figure, bio u krvnom srodstvu sa žrtvom ili ne. U Sanjarskoj lomači u samostanu Svete Klare zlostavljač je istovremeno i otac i sveštenik, dok u Tajnim ožiljcima Miriam Gutierrez otac napasnik svoju kćerku prodaje svešteniku napasniku.
Ipak, u oba slučaja pravo nasilje se ne svodi samo na silovanje, već i na ograničavanje slobode kretanja. U prvoj pripovijeci, junakinja sestra Valeria je doslovno zarobljena u zidinama manastira u kojem je i rođena, dok je u drugoj priči prostor kojim se kreće Miriam Gutierrez u prvom dijelu njenog života određen voljom oca i sveštenika. Djetinjstvo obilježeno nasiljem kod junakinja izaziva svojevrsno (auto)destruktivno ponašanje. Sestra Valeria nakon simboličkog oslobođenja, kada vidi mora s druge strane zidina, pada i umire. Miriam Gutierrez ubija oca i sveštenika. Fizički se oslobađa i putuje po cijelom svijetu, ali psihički ostaje obilježena traumama koje je doživjela, te ubija sve muškarce koji je podsjećaju na njene zlostavljače. Samoubistvo na kraju pripovijetke predstavlja njeno simboličko oslobođenje.
S aspekta prostora posebno je zanimljiva priča Pad posljednje Venere. Neimenovana junakinja je zarobljena u jednom hotelu iza ogledala. Njen posao je da gošćama, ženama s određenom vrstom tjelesne mane i nesigurnosti u sopstveni izgled, govori da su lijepe. Tako se širi legenda o sobi s čarobnim ogledalom iz koje ružne žene izlaze kao ljepotice. U ovom slučaju nasilnici, odnosno negativci, su nevidljivi. Okolnosti u kojima je junakinja došla u takav položaj su nerazjašnjene. Ipak, odsustvo konkretnog negativca/nasilnika upućuje na jedno. Pravi napasnik je sam društveni sistem koji radi ličnog profita uspostavlja određenu sliku ljepote kao prihvatljivu. Žrtva sistema nije samo glavna junakinja, već sve žene koje su posjetile sobu u kojoj je zarobljena.
Priče Mihaele Šumić tako pokazuju nasilje kao jednu univerzalnu kategoriju, koja se ne svodi samo na fizičko zlostavljanje. Ono se ne ograničava niti na određeno vrijeme niti na određen prostor, a najgora posljedica po žrtve se dešava upravo u njihovoj psihi.
Nasilje u odrastanju
U svojoj posljednjoj zbirci priča Mliječni zubi, Lana Bastašič se bavi temom odrastanja. Svaka od ovih priča ispripovijedana je iz ugla djeteta. Junaci nisu imenovani, prostor i vrijeme su najčešće nedefinisani (osim vremena u priči Čovjek na mjesecu), ali se mogu pretpostaviti na osnovu konteksta i jezika. Glavna intencija autorke je bila razbijanje idealizovane slike djetinjstva, koja često preovladava u književnosti. Svijet koji opisuje u svojim pričama jeste svijet nasilja koje obilježava sam proces odrastanja njenih junaka. Iako fabula najčešće obuhvata samo određen period života junaka i junakinja, odnosno njihovo djetinjstvo, u mnogim pričama u kojima su junaci i naratori, implicirana je vremenska distanca između vremena dešavanja priče i vremena pripovijedanja, što upućuje na to da traume iz djetinjstva nikada nisu u potpunosti zacijelile.
Veoma često nasilje koje preovladava ovim pričama jeste rodno zasnovano. U poređenju s prethodnom zbirkom, gdje se najviše insistira na nasilju nad ženama, Lana Bastašić često kao junake i žrtve uzima upravo muškarce. Autorka iz feministički jasne pozicije upućuje na pogubnost odrastanja u sredini koja njeguje patrijarhalni sistem vrijednosti, te da su žrtve takvog vaspitanja i dječaci kao i djevojčice. U pripovijeci Tajna večera, tri brata su žrtve seksualnog zlostavljanja bogate tetke koja ih uvodi u svoju sobu i primorava da joj miluju grudi. S druge strane, pomenuta priča Čovjek na mjesecu govori o pogubnosti patrijarhalnog ideala muškarca koji se prije svega zasniva na nasilju. Ono predstavlja svojevrsno pedagoško sredstvo oblikovanja pravog muškarca. Otac je nasilnik prema svojim sinovima, a stariji brat prema mlađem. Ipak, autorka izlaz otkriva u prostoru bratske ljubavi, te u brizi starijeg brata prema mlađem.
Amblemom ove zbirke može se smatrati priča Šuma u kojoj se već na početku daje do znanja da je došlo do čina nasilja. Trebalo mi je dosta vremena da zadavim tatu. Simbolički ubistvo oca može predstavljati čin oslobođenja (kao u pričama Mihaele Šumić, iako na poguban način), ali u ovom slučaju situacija je komplikovanija, samim time što je sam otac žrtva rodno zasnovanog nasilja, odnosno žrtva patrijarhalnog sistema. On je čovjek koji pati od depresije u vrijeme kada depresija nije smatrana bolešću. Šuma iz naslova je prostor njegovog samovanja, ali isto tako i smrti. Junak, dakle, na sebi nosi određenu vrstu stigme, kao osoba koja odstupa od zvanične norme ponašanja i od dominantnog ideala muškosti. Ova stigma se prenosi na njegovu porodicu, pošto društvo njegovu suprugu okrivljuje za njegove probleme, jer da je prava žena ne bi se tako ponašao. (Simptomatično je što su nosioci ove vrste osude žene.) Otac se tako konstituiše istovremeno kao žrtva (neshvaćena oboljela osoba) i zločinac (za njegove probleme okrivljena je supruga). Zbog toga, njegova smrt ne predstavlja emancipatorski čin, već više postupak očaja; junakinja koja postaje antiheriona, a sam kraj pripovijetke upućuje na apsurdnost njenog postupka.
Posljednja priča Tata stiže kući takođe se zasniva na odnosu kćerka-otac, ali ovdje na drugi način. Priča se oslanja na pripovjednu matricu Odiseje, samo ispričane iz drugog ugla. Porodica izbjeglica (majka, sin i kćerka) pripremaju doček ocu koji se vraća iz rata. Kao i u ostalim pričama, asocijaciju idile koju naslov i tema na prvu ruku nameću, autorka dekonstruiše upućujući na pozadinu dešavanja. Otac koji ima PTSP se na kraju ubija. S druge strane, inicijator sjećanja junakinje na ovaj doček je bila vijest da njen brat tuče svoju suprugu. Tada se ona sjeća kako ju je prilikom pripremanja dočeka ošamario. Ipak, fokusna tačka nisu sam čin nasilja već nedostatak majčine reakcije, koja ponašanjem prema svojoj djeci pokazuje da brat ima veći značaj, jer je muško. Ignorisanje šamara jeste prećutno normalizovanje nasilja nad ženama. Dok očeva smrt djeluje emancipatorski na junakinju, koja postaje svjesna da se poprilično razlikuje od svog oca, njen brat ostaje žrtva sopstvenog vaspitanja, te kao novu žrtvu umjesto sestre uzima suprugu.
Lana Bastašić u svojim pričama pokazuje kako je rodno zasnovano nasilje bilo dio našeg vaspitanja, te postavlja pitanje o mogućnosti ličnog prevazilaženja trauma koje nosimo.
Književnice protiv nasilja
Priče Lane Bastašić i Mihaele Šumić pozitivan su primjer književnog trenda rušenja tabua i tematizovanja nasilja. U raznolikosti pristupa ovoj temi, one pokazuju da je savremena književnost ne romantizuje, već ogoljava. Pomenute autorke nisu jedini pozitivan primjer ovog fenomena. Rodno zasnovano nasilje postalo je jedno od glavnih obilježja relevantne književnosti koju pišu žene. Ono je glavna tema veoma uspješne zbirke Svetkovine Magdalene Blažević, a njime se u svojim djelima bave i Biljana Srbljanović, Tanja Stupar-Trifunović, Rumena Bužarovska, Milanka Blagojević, Marija Ratković i druge. Ovaj fenomen pokazuje progresivnu demokratizaciju književne scene, iako velikog prostora za napredak i dalje postoji. Ipak, sve ovo pokazuje kako velike društvene promjene, iako nevidljivo, počinju od kulturnog i umjetničkog stvaralaštva i odatle nalaze svoj put u svakodnevni život.
