Rat, Bliski istok, izbjeglice i mi

Ona čeka vodu za piće satima ili danima. Meni se ne pije. Idem u prodavnicu da kupim Koka-Kolu.

Ona se sjeća škole u koju je išla. Nedavno su je bombardovali. Iz ruševina su izvukli tijelo njenog mlađeg brata. Kroz glavu joj teče krvava bujica misli o tome kako joj je poklonjen život jer je bila suprotna smjena od one u kojoj su granate raznijele tijela njenih drugova i rođaka. Ja razmišljam o tome kako bih mogla jesti zdraviju hranu, možda trčati i tako produžiti koju godinu života. Ljuta sam na brata jer mi nije ostavio ni malo čokolade koju su nam juče donijeli gosti. Koliko puta sam se žalila jer moram u školu?

Kad je nešto zaboli, uglavnom, trpi, kao i većina drugih oko nje u izbjegličkom kampu u Siriji, jer je do ljekara teže doći nego do suvog zlata. Mene nervira što svaki put čekam predugo ispred ordinacije.

Dok gledam reportažu o izbjeglicama u jednom sirijskom izbjegličkom kampu razmišljam otprilike ovako i postajem svjesna koliko imam, koliko mogu i koliko sam srećna. Ubrzo ću zaboraviti na nju, na Siriju, utopiti se u našu svakodnevicu prepunu misli o onome što nemamo, a što bismo mogli imati. Iznenada shvatam da odatle dolazi tuga koja nam uništava živote čak i onda kada bismo mogli da budemo srećni.

U medijima rečenice poput:

Mladu uposlenicu prihvatilišta zaklao 15-godišnji migrant. (Klix, 26. 1. 2016.)

Ima li danas razloga vjerovati da je pokolj poput pariškog moguć i u Hrvatskoj i da nam te izbjeglice zapravo predstavljaju prijetnju? Treba li im stoga spriječiti prolazak kroz Hrvatsku?  (Novi list, 5. 12. 2015.)

Dok oni bježe od ruševina, bombardovanja, mrtvih rođaka i komšija, gladi, ubijanja, mučenja, mi sjedimo u toplim foteljama i pišemo i čitamo ovakve stvari. Punimo glave rečenicama koje ljude s Bliskog istoka svrstavaju u onu grupu u koju ubacujemo sve one za koje se lijepi prezir nas uglednih, čistih i poštenih građana Evrope. Kriminalci, narkomani, duševni bolesnici, beskućnici, izbjeglice, pa čak i migranti. Kažem čak i migranti jer treba praviti razliku između njih koji su svojevoljno u jednom trenutku odlučili da odu iz svojih država u potrazi za boljim životom (da bi studirali, radili ili nešto treće), a ne zato što su bili izloženi direktnoj prijetnji od progona ili smrti. Dok izbjeglicama nazivamo ljude koji iz svojih država bježe upravo zbog toga i koji u njih ne smiju da se vrate.

Viđamo na našim ekranima neke bijedne, izmučene ljude u oskudnoj odjeći, a takve ne znamo gdje da smjestimo nego u ćošak rezervisan za one koji su otpadnici, koji ne zadovoljavaju norme života kulturnog svijeta (porodica, kuća/stan, automobil, moderna odjeća, smartfon). Zaboravljamo da su ti ljudi živjeli kao mi, čak mnogi i bolje od nas. Zaboravljamo da je, recimo, Sirija bila jedna prosperitetna zemlja, ekonomski vrlo napredna, s besplatnim školstvom i zdravstvom. Ljudima koji su nekada živjeli takvim životima dat je pakao.

Neki kažu da oni ne zaslužuju dobar tretman jer su pobjegli iz svojih zemalja umjesto da su se borili za njih. To ne može da bude dobar razlog da ih odbacimo i ne tretiramo kao bilo kojeg normalnog građanina. Koliko je među nama onih koji su dezertirali ili bi dezertirali, licemjera, nepoštenih i nemoralnih, pa žive normalno i ne kažnjavamo ih tako strogo. Ali, to nije jedini razlog da se zgrozim nad ovakvim izjavama. Pitam se da li bismo trebali osuditi nekoga ko bježi od neizvjesnosti zbog straha da će morati da ubije ili da bude ubijen, da muči ili da bude mučen, da uništava, razara ili gleda kako se oko njega uništava ili razara.

U našim kulturama je tako duboko ukorijenjen mit o tome kako je rat jedna veličanstvena stvar iz koje se rađaju heroji i junaci, u kojoj se ti isti junaci bore za svoje svete domovine, brane žene, djecu, nemoćne i stare. Tako bi bilo kada bismo živjeli u bajci. Ipak, ratovi se prije svega vode zbog ličnih interesa i suludih ideja moćnika. Ne razvrstavaju se ljudi u vojske na osnovu vrijednosti i ideala za koje se zalažu. Najčešće budu u onoj koja ih igrom slučaja zapadne. Pa zar je onda odbijanje čovjeka da učestvuje u jednoj tako nerazumnoj, nehumanoj i razarajućoj igri za osudu?

Yamen Hrekes, migrant iz Sirije, koji je prije osam godina došao u Hrvatsku, a prije četiri u Banjaluku, mi je ispričao priču o momku koji je doživio da mu poginu članovi porodice jer je ispred njih raznesen automobil. Taj momak je bio među izbjeglicama u Grčkoj koje je Yamen posjetio. Konstantno je pokušavao da se ubije dok mu on nije pomogao da to prevaziđe prvo dugim razgovorima, a onda i odlaskom kod psihologa i psihijatra. Pored teških trauma koje nose iz svojih ratom zahvaćenih zemalja oni kreću na put koji je izuzetno težak i neizvjestan. I to prije prihvataju nego život u krvi, bijesu i smrti. Da li je u redu da osudimo nekoga ko bježi od ovakve strašne tragedije?

Među izbjeglicama su i djeca. Šta ćemo s njima? Da li i njih možemo označiti kao teroriste ili potencijalne teroriste i podignuti ograde koje kulturna Evropa diže kako u stvarnosti na svojim granicama, tako i u svojim glavama.

Dječaci poput ovih iz prethodnog snimka su izbjeglice. Da li trebamo okrenuti glavu od njih, njihovih majki i sestara koje bježe?

Sudbina ovih ljudi je izuzetno teška i nije u redu da ravnodušno prelazimo preko priča koje se za njih vezuju. Svi treba da se uključe (najbolje kroz profesije kojima se bave) u borbu da ovi ljudi ponovo pronađu izgubljeno dostojanstvo i humane uslove života. Posebna odgovornost pada na one koji žive u zemljama kroz koje izbjeglice prolaze ili u one u kojima se žele zaustaviti, a koji potiču iz zemalja iz kojih su izbjegli prognani.

Comments are closed here.