Ne volim da sanjam ono što želim, ne želim da se osjećam slobodno tamo gdje sve nestaje onako brzo kako se i pojavilo, bez kontrole, u jednom dahu, i opet sam tek budan. Sanjao sam da nisam zatvoren, bio sam vani zajedno s onim što čuvam u sebi i svoja četiri zida, jer tu jedino osjećam sigurnost, sa svim bojama. Veoma dugo je postojalo uvjerenje da su svi drugi u pravu, ipak su većina, a većina je ta koja dirigira i uspostavlja definiciju normalnog u društvu. Zašto se onda osjećam toliko loše i da li je život tako surov i jednostavan, gdje sve moraš prihvatiti, bez obzira na osjećaje i unutrašnji nemir, u protivnom nailaziš na nove nemire u ljudskom obliku brda i planina, verbalnog i fizičkog nametanja i povratka u stanje normalnog?
Koliko je sebična borba kad samo jedna osoba ima koristi od nje i koliki je gubitak drugih ljudi koji u stvari gube tebe kao osobu koju su oni zamislili. Ali, paradoksalno jeste tako razmišljati. Ako svi drugi žele tebi najbolje onako kako su oni zamislili, i ako to nasilu prihvatiš, izgubit ćeš sve; kako onda išta od toga vrijedi? Niko to neće razumjeti ili će se bojati istine. Sebičnost u ovom obliku gubi na značaju, uglavnom sve gubi smisao.
Ja znam kako se osjećam, to je neka gorčina i svakakvo nekakvo nedefinisano stanje, zbog toga što je iza mojih leđa očigledno čitava porodica pričala da volim muškarce. Dodatak tome jeste da u meni nema hrabrosti kao što sam smatrao. S oduševljenjem i ponosom govorim kako sam hrabar jer iznosim javno priču o psihičkim razlikama i problemima, a nisam pet godina bio u stanju izaći s muškarcem, ako me već djevojke nisu privlačile, pa šta god bude. Ne, ja sam taj koji je trpio to, čekao nešto, i kunem se da bih čitav život bio sam nego što bih se usudio priznati sebi da mi se sviđaju muškarci.
Često sam mislio da umišljam kada me ljudi krenu promatrati isključivo kroz prizmu moje seksualnosti, a ne više kroz prizmu studiranja, porodičnih ili prijateljskih odnosa. Međutim, prečesto se to dešavalo. Istrenirao sam se da znam što znači svaki pokret, osmijeh ili riječ. Valjda kada živite u konstantnoj nepredvidljivosti, steknete tu „super moć“ prepoznavanja. To je kao neki obrambeni mehanizam koji vam govori kako će neko reagovati na vašu egzistenciju. Čak i u porodici nakon što sam postao vidljiviji aktivista, te outovani gay muškarac, odjednom nisam bio pravnik, student, sin, brat ili rođak koji je uspješan, već samo „onaj Amar koji radi nastrane stvari“. Sve je palo u vodu, desetke na fakultetu, petice u srednjoj, svi certifikati o učešću na raznim konferencijama, potvrde o osvojenim mjestima na takmičenjima, komentari kako me čeka blistava budućnost i karijera… Sve je palo u vodu jer sam gay.
Na kraju krajeva, svi smo etiketirani – neki prema svojoj religiji, neki prema profesiji, neki na osnovu crnih mrlja iz prošlosti. Problem je, kada malo bolje razmislim, u onima koji etiketiraju sa zlim namjerama i zanemaruju sve ljudske odrednice osim tih etiketa. Iz tog razloga, ovo društvo će teško izaći iz vrtloga zlog, nekorektnog i osuđujućeg ophođenja prema onima na čijim etiketama boldiranim slovima piše „lezbejka“, „gay“ ili pak „trans“. Jer ipak, u velikoj mjeri smo konzervativno društvo, pa se bilo kakvo odstupanje od većine smatra nepoželjnim i nenormalnim.
Od trenutka kada sam prvi put vidjela povorku ponosa na televiziji, a to je bilo 80-ih godina prošlog vijeka, poželjela sam da se ona desi i u BiH: šarene zastave, nasmijani ljudi, neki čak i kostimirani, muzika – to nikako ne može biti nešto loše! S godinama je sazrijevala misao kako se to mora desiti i ovdje jer gejevi i lezbijke ili svi drugi pripadnici LGBTIQ populacije u BiH moraju dobiti svoju šansu, trebaju imati jednake mogućnosti, ne smiju biti diskriminisani jer, ako ništa drugo, imaju iste obaveze kao i svi drugi, a pride je sjajna prilika da se pokažu, outuju, obznane da su gej ili lezbijke – valjda je to lakše uraditi na suncu i pod šarenom zastavom u nekoj skoro pa prazničnoj atmosferi! Povorke ponosa svuda u svijetu i služe da skreću pažnju na LGBTIQ osobe i nose poruku o potrebi rješavanja njihovih važnih socijalno ljudskopravaških problema poput istopolnih brakova i zabranu diskriminacije i homofobije, ali i njihovo uključivanje u javni život, jačanje identiteta i stvaranje prihvatljivog ambijenta za LGBTIQ osobe, posebno mlade.
Admir Adilović je mladi aktivista za ljudska prava, a ovo je njegova lična priča: Kada god razmišljam o ta famozna četiri zida, sjetim se Maye Angelou i njene čuvene poeme „I Know Why the Caged Bird Sings“. Ova pjesma odlično opisuje koliko je glas ptice snažniji od svake zatvorenosti. Možda ptica ne osjeća slobodu koja joj je potrebna, ali je zasigurno osigurava svome glasu koji može da dopre i do najdaljih planina.
„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.
Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
Projektom „Iza duge“ želimo doprinijeti smanjenju homofobije, bifobije i transfobije među mladima u BiH kroz raznovrstan medijski sadržaj našeg magazina koji će tematizirati LGBTQI+ ljudsko iskustvo. Ovim putem pozivamo LGBTQI+ mlade iz cijele BiH da ispričaju svoje lične priče koje se mogu ticati bilo kojeg segmenta njihovog života: obrazovanja, zaposlenja, zdravstva, porodičnih i prijateljskih odnosa, partnerskih odnosa, sličnosti i razlika s drugim mladima u BiH danas, vrijednosti, stavova, položaja, prava, kulture, razmišljanja, doživljaja. Vjerujemo da je moguće uticati na smanjenje homofobije, bifobije i transfobije kada pripadnike LGBTIQ+ zajednice upoznamo i doživimo prvenstveno kao ljudska bića. Zbog toga vas ohrabrujemo, motiviramo i pozivamo da s našom publikom podijelite svoje lične priče i da (pro)govorite o svome iskustvu i životu.
Riješi ovaj kviz i provjeri koliko znaš o pravima i potrebama LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
Ukoliko neko podržava borbu osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava u pogledu arhitektonske pristupačnosti i većih invalidnina, to nipošto ne mora značiti da će podržati LGBTIQ zajednicu u ostvarivanju prava koja su im već zagarantovana Ustavom, ali ih praktično i nemaju. Recimo, možete čuti da osoba zagovara pravo članova grupe „Pravda za Davida“ na javno okupljanje i korištenje javnog prostora, ali ćete od te iste osobe čuti da se žestoko protivi održavanju Bh. povorke ponosa.