Moja žena i ja

O kvir porodici iz ugla Nere Mešinović i njene supruge. O svakodnevnim mikrostresovima kroz koje prolaze kao istospolni ljubavni par.

Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.

Da bi vam bilo jasnije o čemu pričam, ispričaću vam nekoliko životnih situacija

Ne tako davno, moja mama je radila zube, a moja žena i ja smo je pratile radi moralne podrške. U maloj čekaonici, sjedilo nas je petero s maskama na licima, a moja mama se po običaju zadala u priču. Jedna od prisutnih osoba upućuje pitanje na koje smo naviknute, jesmo li sestre. U mojoj glavi momentalno počinju vrludati misli, kako nisam očekivala da se autujem u tom trenu i kako je to pitanje neprimjereno i  nepozvano. U grudima se širi ljutnja zbog takve pretpostavke. Prije nego što se moj proces uspijeva zaokružiti, mama odgovara: „Ne, one su žene.“ Shvativši da na bosanskom takva izjava traži objašnjenje, nastavlja: „Znate, kao muž i žena, samo žena i žena.“ Neočekivano autovanje i nedovršene misli se miješaju i provaljuju iz mene u salvu smijeha. Gledam u Idu, čija reakcija mi se čini sličnom. Šala je razbila led i prisutni su se upustili u podržavajući monolog.

Ne tako puno prije dogodilo se nešto slično

Nekoliko komšija iz kvarta u kojem sam odrasla se skupilo na kafu kod mame. Moja žena i ja smo tu. Potencijalno autovanje opet visi u zraku. Jedna od komšinica s uzbuđenjem pretpostavlja da je moja žena zapravo supruga moga brata. Mama je naprasito ispravlja u sličnom maniru kao u prijašnjoj situaciji. Komšinica se okreće i potpuno zbunjenog lica mi se obraća: „Pa šta se desilo, bila si tako dobra curica dok si bila manja?!“ Iako sam naviknuta na takve komentare, iznenađuje me direktnost. Nespretno odgovaram da se ništa nije desilo, da je sve to potpuno normalno. Moja žena nasreću ne razumije pitanje baš najbolje. Prostor se brzo puni nelagodom. Komšinica se kupi i odlazi kući.

Sljedeća scena, tek nakon najave prvog prajda u Bosni i Hercegovini

Moja žena i ja smo šetale Ferhadijom držeći se za ruke. Tren poslije neko je pljunuo u našem smjeru. Izbjegle smo to. Ili možda ova situacija – ženin ujak je preminuo, bliži se sahrana. Razgovaramo o tome kako bismo željele ići. Ipak, ujak je bio religiozan, sahrana je u crkvi. Šta ako se porodica bude morala autovati za nas u crkvenom okruženju? Šta ako neko negativno reaguje ili ako bližnjima bude neugodno?

Ili možda situacije koje su se desile onog ljeta kad smo se odlučile putovati dva mjeseca

Na grčkoj granici me granična službenica šaljivo priupitala šta li mi je to dečko uradio da sam se odlučila ošišati naćelavo. Pitanja o dečku se ponavljaju kao pokvarena ploča. Kao da je to jedina opcija koja postoji. Preporuke koje ljudi upućuju mojoj ženi su da nađe ili da izbjegava momke s Balkana. Zbunjena lica aerodromskog osoblja, pitanja o našem krvnom srodstvu, o tome da li smo najbolje drugarice, pa s druge strane čestitke jer smo se uspjele vjenčati, ili klasične scene ignorisanja i guranja nas nazad u „četiri zida“. A da ne govorim o tome koliko planiranja je potrebno da se odlučimo putovati. U Rusiju ne možemo, zbog Čečenije, a ja vidljivo kršim pravila rodnog izražavanja. Ne možemo na Bliski istok, u veliki dio Afrike. Svijet se sužava samo zbog toga što smo zajedno i što smo vjenčane i što smo se odlučile živjeti otvoreno i ne sakrivati našu ljubav, pa u ma bilo kojoj situaciji.

Ovo su samo neke od situacija koje smo doživjele u posljednjih nekoliko godina

Psihologija je ovakva iskustva uspjela smjestiti pod pojam mikrostresa. Stres koji je neizbježan za bilo koga ko pripada nekoj manjini. Emocije straha, zbunjenosti, nesigurnosti, anksioznosti, ljutnje, stida, krivice pa i nihilizma koje prate ovakve situacije su tek nekolicina koja se da prevesti u riječi. Ove prijašnje se ponekad pomiješaju s osjećajem ponosa, s komičkim, s inatom, s empatijom ili s razumijevanjem.

Ipak, najčešće poželimo da je naš odnos nešto najobičnije

Da nas se ostavi na miru. Da se ljudi ne osjećaju pozvanima da komentarišu, ni potvrđujući, ni negirajući. I mi bismo željele, kao i svi ostali, da o svom odnosu pričamo samo s osobama koje same biramo. Da se naš odnos ne stavlja na ispitaničku stolicu nego da se posmatra kao i strejt odnosi, kao nešto neumitno lijepo. Jer, istinu govoreći, nama je baš lijepo skupa.

Nera Mešinović

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“
Međuetničke predrasude: Jesu li Srbi genocidan narod i znaju li Bosanci i Hercegovci i za jednu drugu raspravu osim burek ili sirnica?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Humanistikom propitujemo (ne)demokratiju među naukama
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Moj gej prijatelj je dobio sudski proces u kojem je prijavio nasilje
More Stories
Šta radi incognito mode u web preglednicima (i kako zaista ostati anoniman na internetu)?