Lešinarenje nad truplom civilizacije

Ovog vikenda u Banjoj Luci bili smo svjedoci toga koliko malo je dovoljno da nahuškate razjarenu rulju na bilo koga i bilo što, koliko je lako u ljudima probuditi neosnovani  strah od drugog, s prstohvatom laži i šakom obećanja, koliko su mržnja i nasilje ukorijenjeni u našem društvu i poput materije ne nastaju i ne nestaju, već samo mijenjaju oblik.

Piše: Mihaela Šumić

Ovog vikenda se u Banjoj Luci, uz neizostavne zvučne čimbenike svih vikend-provoda u ovom gradu, poput muzike, kuckanja čaša, flaša i ispuhivanja dima cigareta, kao i povremenog ćaskanja, mogao čuti i iskonski anticivilizacijski poklič razjarene rulje, čija se ništavna egzistencija jednako glasno i besramno poput njihovih primatskih grla samodeklarirala relevantnom na ulicama grada.

„Ubi, ubi, ubi pedera“, nizalo se u ritmu njihovog uspaljenog marša lišenog svake misli, samosvijesti i pismenosti (jer kad smo zaboravili da je imperativ od „ubiti“ – „ubij(te/mo)“, kao i da je množina od „peder“ – „pederi“, a kad „pederi“ provučemo kroz akuzativ (koga, šta) dobijemo riječ „pedere“, te bi točna fraza u kojoj pozivamo na ubojstvo onih koji nam ništa nisu skrivili glasila „ubij pedere“ ukoliko se obraćamo jednoj osobi ili „ubijte pedere“ ukoliko grupi uspaljenih klinaca naređujemo da postanu krvoločni nasilnici ili „ubijmo pedere“ ukoliko se imperativ odnosi na nas, razjarenu rulju koju društvo nije naučilo ni osnovama gramatike i pravopisa, a kamoli kako razmišljati nečim drugim osim pesnicama i međunožjem.

Zašto se nadati logici i dosljednosti?

„Ubi, ubi, ubi pedera“, odjekivalo je ulicama, haustorima i kud god je kročila ova grupa antropomorfnog korova društva na svom putu da, pogodili ste, „ubiju pedera“ (jer baš taj jedan im je nešto gadno skrivio, zanimljivo da je prije nekoliko godina ova reakcija izostala kad je jedan koji je uistinu nešto baš gadno skrivio predvodio neku drugu vrstu povorke, ali avaj, zašto se uopće nadati logici i dosljednosti tamo gdje ih nikad nije bilo ni u naznakama). I što li je sad taj peder skrivio? Je li nekog povrijedio, silovao, ubio i ne, ne govorimo o onom što je predvodio onu drugu vrstu povorke, on je nevin dok se ne dokaže suprotno, a nekim čudom su dokazi dobili noge pa smo osuđeni na ono rekla-kazala ili rekao-kazao, u ovom slučaju.

No što li je ovaj peder čija je sudbina zapečaćena neispravnim imperativom glagola „ubiti“ učinio da izazove ovako burnu reakciju banjalučkih tinejdžera i onih koji bi to voljeli još uvijek biti?

Peder je želio gledati film. Na drugom kraju grada. U industrijskoj zoni u koju antropomorfni korov društva nije zašao od male i velike mature kad je onomad postalo popularno fotografirati se među ruševinama nekih boljih vremena kad se još uvijek vjerovalo u pojam slobodnije budućnosti. Peder je želio gledati film. U četiri zida u koja ga se svakodnevno gura i u kojima većina bosanskohercegovačkog društva može podnijeti njegovo postojanje. Točnije, mogla je, jer ovog vikenda pederu je rečeno da ni četiri zida više nisu sigurno mjesto za njegove perverzne radnje kao što su gledanje filma i ćaskanje s društvom.

Pederu je policija zahvalila na zainteresiranosti za dokumentarnu kinematografiju i iskopčala projektor iz struje… (Nije, ali zarad dramskog efekta policijsko saopćenje i zabranu projekcije i panel-diskusije zarad sigurnosti možemo i tako tumačiti.)

Tragedija apsurda

Peder je razočarano prihvatio poraz, slegnuo ramenima, odlučio da će film gledati kući jednog dana kad bude dostupan na piratskim sajtovima, a zatim otišao s društvom na piće, daleko od četiri zida kulturnog centra u kojem je već godinama pod zaštitom policije nesmetano provodio svoje slobodno vrijeme. Taj kulturni centar je iste noći pretvoren u bolno i mučno svjedočanstvo građanske nekulture, kad su članovi klana zvanog „ubi, ubi, ubi pedera“, u nadi da će peder biti u kulturnom centru (ti pederi su vazda nešto nabrijani na kulturu), otišli do industrijske zone i odlučili kulturnom centru podariti kameleonsku osobinu stapanja s okruženjem, time ga pretvorivši u još jednu ruševinu među ruševinama.

U međuvremenu je naš peder pio pivo s društvom, posve siguran u to da je ovoj tragediji apsurda došao kraj. I da ne govorimo o remek-djelu tragedije apsurda, ova priča i ovaj tekst bi se ovdje završili, slegnuli bismo ramenima i kao naš peder prihvatili poraz nad pravdom, demokracijom i civilizacijom, a zatim otišli na piće s društvom.

No, budući da remek-djelo tragedije apsurda zahtijeva još malo narcisoidnog razmetanja svojih autora, kulminacija gluposti, nasilja, nekulture i adrenalinske erekcije tinejdžera i onih koji bi to voljeli još uvijek biti događa se pred sam kraj djela, kad je našeg pedera nakon tko zna kojeg piva po redu već uhvatila nježna omamljenost i spremnost da sve ovo ostavi iza sebe, da zaboravi na film i na zabrane i na pozive na njegovo ubojstvo jer od svega je najvažnije da je na sigurnom i da je među prijateljima, sve ostalo će zaboraviti i oprostiti kao što je činio do sada.  „Ubi, ubi, ubi pedera“, približavalo se, „ubi, ubi, ubi pedera“, u tenorskom ehu koji odjekuje u opustošenim moždanim komorama.

U Banjaluci demolirane prostorije Društveno kulturnog centra „Incel“

Kažu da pravde nema…

I peder je pred očima policije, stanara zgrade i drugih slučajnih prolaznika sudbonosno izdan, predan u ruke nekoliko desetina maskiranih nasilnika (jer nasilnici vole nositi metaforičke i bukvalne maske u nastojanju da svoje stvarne ljudske osobine zamijene grotesknim prikazama životinjskog ida i u žrtvi izazovu strah ili pak, ukoliko im se bivanje svodi na uprošćeni životinjski id, odglumljenom potresenošću i imitacijom ljudske reakcije u žrtvi izazovu empatiju).

Peder se zatim kao u nekakvom science fiction filmu pretvorio u heteroseksualnu novinarku koja je baš ovih dana malo više nego obično pričala protiv nekog Zakona i tih pravnih tričarija, ali bolje je i to nego peder, nisu valjda toliko ludi da tuku ženu, pomislio je peder prije nego što su članovi klana „ubi, ubi, ubi pedera“ novinarku dvaput bacili preko zida, a zatim njenog dečka flašom udarili po glavi.

Naš peder i njegovi prijatelji su nakon davanja izjava u policijskoj stanici dobili odgovor da nažalost više nisu sigurni u ovom gradu, te da pravdu i slobodu moraju tražiti negdje drugdje jer iseljavanje stanovništva zbog manjka prilika i slobode ovdje zaista nikad nije predstavljalo problem. Ako je (nečiji, zaista, bilo čiji) susjed, po struci fizioterapeut, mogao otići u Njemačku, tri godine raditi na baušteli i plaćati porez u drugoj državi, može i peder, jelda?

Ali…

No dobro, ostavimo se iseljeničkih kriza i toga kako nas nimalo ne pogađaju i vratimo se na našeg pedera, koji je nakon još jednog poraza napustio grad.

Osudit će ovo gradonačelnik, on je uvijek bio za pravdu i slobodu govora, čak nam je i džinovski megafon instalirao u centru grada da nam pokaže koliko mu je važno da svatko može nesmetano govoriti ono što misli i biti ono što jeste, pomislio je peder.

„Osuđujem svaku vrstu nasilja, ali…“, oglasio se gradonačelnik u potpunosti negirajući činjenicu da „ali“ uvijek poništava prvi dio rečenice i psihološki se interpretira kao „jeste tako, ali sad ću objasniti zašto nije tako.“

„Banjaluka će ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti i na to sam ponosan“, napisao je ponosno gradonačelnik, zaboravljajući da između tradicionalno-patrijarhalnih mora stajati crtica ukoliko se prva riječ ne deklinira, no ovaj maleni propust možemo zanemariti i preći na suštinu onog napisanog, a to je da je gradonačelnik ponosan na tradicionalno-patrijarhalne porodične vrijednosti, što jasno ukazuje na lažnost i izostanak moralno-etičkog kodeksa u njegovom prethodnom radu, kad je u duhu patrijarhalnih, a nikako liberalnih vrijednosti pomagao ženama, trudnicama i ostatku običnog pučanstva u potrazi za pravdom (poznato je da je patrijarhat tako velikodušno naklonjen ženama i humanoj pravdi i da je život svakog političara slika i prilika tradicionalno-patrijarhalnih porodičnih vrijednosti, kao i da od „a“ do „ž“ (ili „š“) slijede deset Božjih zapovijedi, posebice treću, šestu, osmu, devetu i desetu).

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Različiti oblici užasa

Ovog vikenda u Banjoj Luci bili smo svjedoci toga koliko malo je dovoljno da nahuškate razjarenu rulju na bilo koga i bilo što, koliko je lako u ljudima probuditi neosnovani strah od drugog, s prstohvatom laži i šakom obećanja, koliko su mržnja i nasilje ukorijenjeni u našem društvu i poput materije ne nastaju i ne nestaju, već samo mijenjaju oblik. Prije trideset godina ta mržnja bila je usmjerena ka onima druge vjeroispovijesti i nacionalnosti, danas su to „pederi“, a sutra to može biti bilo tko od nas. U svakom od ovih slučajeva, ta krvoločna mržnja usmjerena je ka čovjeku. Prvo će ga lišiti svake ljudskosti, a zatim i slobode bivanja, no nakon što čovjeka prestanemo percipirati kao čovjeka, time gubeći svaku mogućnost suosjećanja, i mi sami prestajemo biti ljudi.

„Ubi, ubi, ubi pedera“, odjekivalo je gradom dok su ubijali, šutirali, otkidali udove i halapljivo slinili nad truplom civilizacije, a zatim otišli svojim putem, iza sebe ostavljajući miris lešine koji se uvukao u svaku poru ovog grada i koji će nas još dugo podsjećati na noć kad smo dozvolili da zlo pobijedi dobro.

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
*Naslovna fotografija: Maja Isović Dobrijević, privatni arhiv

Najčitaniji tekstovi

Sekunda koja je promijenila život Mahira Beathousea i ostavila ga da „fura“ sredinom
Geografija, bezgraničje i fragmenti sjećanja u romanu „Porijeklo“
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini: „ASuBiH treba da bude 'safe space' za sve srednjoškolce i srednjoškolke širom države i težimo k tome“
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kaniranje: Zamjena za tetovažu, ali i mnogo više od toga
Steve Lin – od softverskog inženjera s Tajvana do uličnog svirača Sarajeva
More Stories
Manje zapažene serije iz 2018. koje zaslužuju vašu pažnju