Kafanska književnost: Ulica za Darija Dž.

Gdje si jedan život začeo, tu ćeš se prije ili poslije vratiti još jednom, da k’o levat prekopaš uspomene. Neki dan zateknem se u FIS-u, nostalgija za prodangubljenim tinejdžerskim noćima. Nekoliko ljeta svoje maloljetnosti proveo sam ovdje, slušajući Ex-Yu rock i cijedeći satima jednu produženu u društvu Dine, Nine, Atifa, Amine, Niki i tko će im se sad svima sjetiti imena – k’o kad smo bili rulja. Nije se ovdje ništa pretjerano promijenilo, kafa i dalje bljutava, pa je šećerom ubijam, na zvučnicima i dalje drmaju INDEXI a Atif još uvijek nije napustio kafanu. Razvlači Atif drugu produženu danas, kaže nema se za šta konkretnije. Gledam ga i kontam k’o da mu je druga flaša rakije, a ne druga kafa; baca ga na sve strane. Opet ga pukla emotiva i priča o izgubljenoj mladosti i čemu već. Sad nešto kontam Atif je i u tom nekom „prošlom životu“ bio najstariji u raji. On na faksu, mi u srednjoj, a i tad ga je prenosila emotiva o boljim danima. Dok na zvučnicima krči Popović sa stihovima „Nek sve prođe, nek sve stane, ja u noći ti u dane“, Atifa odjednom nešto prenese i poče još jedno svoje predavanje, kud ne završi fakultet pa da studentariji ovo predaje.

„Brate, znaš ko zaslužuje ulicu u ovom isprdku od grada?“

pita me Atifaga, a meni u glavi stotinu imena, nemam pojma koga bi prvog naveo. Ono spisak seže od Mirze Delibašića preko Davorina Popovića i Želimira Altarca – Čička do Šibe Krvavca. „Daco Džamonja brate dragi, Daco naš.“, eleborira ‘aga a ja razmišljam kako me nije sram i stid da ga se nisam sjetio. „Dario nije bio ko ovi sadašnji književnici ba, on ti je bio sorta za sebe. E’o pogledaj malo ove sad što pišu, pola se udarilo nogom u guzicu pa iz bijelog svijeta piše, drugo pola liže guzice političarima kako bi moglo da preživi, pa izaberi! Zato ga nismo ni čitali u lektiri. Taman da je i bio na spisku, garant su nam radije poturili da čitamo Sidrana nego Džamonju. Ono ko biva evo vam misli tinejdžera koji želi jebat, a vamo prc skrivaju čisto književno zlato.“

Slušam Atifovo izlaganje i razmišljam. Džamonja jest bio beskompromisan književnik, unikat, koliko god zvučalo izlizano, Dario je bio to, jedinstven i neponovljiv. Samo je jedan književnik s ovih prostora, koji nije završio srednju školu. Jedan koji se vratio iz bijelog svijeta i izjavio da bi radije crk’o k’o pisac u svom gradu nego živio kao kuhar, u nekoj tamo Americi. Vjerovatno bi Atif završio svoje izlaganje tu, promijenio ploču, da ga ja nisam dodatno bocnuo rekavši da je D. DŽ. bio legenda grada.
„Bracika moj, on ti nije bio legenda grada, on ti je bio ovaj grad. Pazi sad, lik je znači cijeli život pisao kratke priče, znao da raja nema vremena da se bavi tamo nekim romanima, beskrajnim opisima i simbolizmima k’o ono što je nebo plavo.

Koga boli ku**c što je nebo plavo. Daj mi nešto konkretno ba!

Kod Dace tako je kako je i nikako drugačije, nema okolišanja, maženja, odmah prava stvar! I uvijek, al’ zapamti uvijek, o jednom i jedinom RajvoSa.“
Ima istine u tome, Džamonja je pisao kratke priče o Sarajevu, gradu koji je rastao jednakom brzinom kao i on. Nije skrivao i nije se sramotio svog života, pa su sva njegova djela ili o njemu ili njegova mahalanja o drugima. Iz dosade, predlažem Atifu da bi možda trebalo nanovo montirati završnicu Valtera, gdje bi odgovor na pitanje „Sehen Sie diese Stadt“ trebalo biti „Das ist Daco“.
„Normala da bi trebalo. Svaka kuća u Sarajevu garant ima neku njegovu knjigu. Eno ja bolan imam sve njegove zbirke priča. Pa to je stari moj čit’o i ja se ko d’jete igr’o s tim knjigama; sjećam se, meni služile da gradim zamak, štaš d’jete, nisam znao bolje. Da nedavno nisam nešto čistio po stanu, garant ih ni ja ne bih skonto, nego eto slučajno, gled’o da nisam nekad neki dinar zašteko među stranice i tako mi se omakne, krenem čitat.“
Da živimo na zapadu, sad bi neki lihvar stupio u kontakt s Atifom, otkupio te knjige za sitniš i onda prodao nekom zaluđeniku, kolekcionaru za dobre pare. Cijena kupovine 20 maraka, cijena prodaje „teška srca“ dvije hiljade. Ipak, nismo mi zapad, a kako kao narod slabo čitamo, onda se nikom nije isplatilo da uradi pojedinačna reizdanja svake od ovih knjiga. Sjetila se ipak jedna izdavačka kuća prije 4-5 godina pa je skupila sve Džamonjine radove i objavila kao jednu knjigu

„Ako ti jave da sam pao“.

Netko tko nije upućen, kada bi uzeo tu knjigu, pomislio bi da je u pitanju roman života, a ne zbirka zbirki kratkih priča. Na neki nesvjestan način ona to i jeste. Dok su mi misli lutale, moj sugovornik je napokon prelazio na poentu svog monologa.
„Elem, on kad je bio faca, ovi sadašnji nisu bili ni u planu. Da se ne lažemo, grad je tad im’o milion faca, raje koji su možda bili na radiju i TV-u, njihovi filmovi su igrali u kinima, pa su zato bili u centru pažnje, al’ Daco je bio prvi iz ulice Kate Govorušić, koji je nešto napravio. Jes’ se patio za života, raja ga vidila k’o vucibatinu i alkosa što piše za Naše Dane i Oslobođenje kako bi preživio. Poslove mu garant davali iz milosti. On kont’o da nije vrijedan književnik i da će ga se zaboravit’ jer nije napisao ni roman ni scenarij za filma. Kao da je to bitno! Uto krenuo rat, djeca ga za sobom povukla u Ameriku gdje se osjeć’o ko krme u Teheranu.“ Znao sam gdje ovaj monolog ide, pozvao sam brže bolje konobara da naplati sve, da mogu ustati dok Atif završava. Dok sam lagano ustajao, s lažnim smiješkom sam slušao finale teške sudbine književnika „Sve je to zajebano bracika moj, ali ’97 vratit se u svoj grad a da ti ne daju u vlastitu kuću. E, to je to, zašto on zaslužuje ulicu, pa iz inata ulica Kate Govorušić se sad treba zvati ulica Darija Džamonje, tipa koji je živio grad, pisao grad i crko jer ga je izd’o taj isti grad!“

 

Dodatak tekstu: Odlomak iz  rada “Poetika nove osjećajnosti i autobiografski iskaz u pričama Darija Džamonje” – Amela Balić

Književna kritika Džamonju inače prepoznaje kao majstora kratke priče na južnoslavenskom prostoru, kojeg je nemoguće ukalupiti, pa tako nekako i njegovo pisanje odbija da se smjesti u strogo zadate okvire. On je ispisao sebe u svojim pričama, ne iskazujući odanost nijednoj od poetika, ostajući dosljedan jedino sebi svojstvenoj poetici brutalne iskrenosti. Objavio je zbirke priča: „Priče iz moje ulice“ (1980), „Zdravstvena knjižica“ (1985), „Drugo izdanje“ (1987), „Priručnik“ (1988), „Oni dani“ (1989), „Prljavi veš“ (1991) i „Pisma iz ludnice“ (2001). Nakon Džamonjine smrti objavljeno je nekoliko zbirki priča koje su izbori ranije objavljenog, to su „Ptica na žici“ (2003), „Priče – Dario Džamonja“ (2003), „Lutka na koncu“ (2009), a 2013. objavljena je zbirka „Ako ti jave da sam pao“, gdje je na jednom mjestu objedinjeno sve što je Dario Džamonja napisao.
Ahmed Burić navodi tri osnovne karakteristike njegova stvaranja; minimalizam, odanost kratkoj novinskoj priči te ispisivanje vlastite muke življenja, vlastite biografije, i odabir takve vrste pisanja kao sebi svojstvene utopije – jedine moguće i jedine potrebne. I kada govorimo o najdužim pričama ovog vrsnog pripovjedača, one ne prelaze dužinu od nekoliko stranica. Njegov prozni rukopis odlikuje i iscjepkan tekst, obične a snažne riječi, isprekidani govor, razgovorni jezik, mnoštvo žargonizama, psovke, opscene riječi, eliptične rečenice. Odabir ovakvog jezičkog materijala i čini ove priče dinamičnim, snažnim, neposrednim. Njegove priče bliske su običnom čovjeku i vjerovatno razlog zbog kojeg su, kako navodi Burić, čitaoci ove priče nosili u novčanicima, isječene iz dnevnih novina u kojima su prvobitno objavljivane.
Ne uljepšavati život nego ga predstavljati onakav kakav jeste čini se osnovnim zakonom Džamonjina pisanja. Tako bismo pored navedenog još bitnim obilježjima proze Darija Džamonja mogli smatrati naturalistički prikaz svakodnevnih i običnih ljudi, autobiografizam, snažna veza pisca i grada iz kojih proizilaze lokalna obilježja Sarajeva, melanholija, lirski ispovijedni ton pisanja bez zamki patetičnosti i pretjerivanja u emocijama. Džamonja kao majstor kratke priče zna da dozira, zna gdje je smjestiti, koliko joj dozvoliti da zaživi i u kojem trenutku je naglo prekinuti, neočekivanim i realistički prikazanim krajem, kako njegove priče često završavaju. Fasciniranost ovim piscem svakako je prouzrokovana njegovom iskrenošću, ali i majstorstvom stvaranja koje odlikuje minimalizam. On na dvjema stranicama ispiše i smisao i besmisao, sastavi ih, rastavi, suprotstavi, suoči, sukobi, izjednači, i onda ih ponovo pusti da idu svojim tokom, nastavlja svoje dotrajavanje koliko s njima, toliko i izvan i iznad njih.


Naslovna fotografija: Slobodna Bosna 

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Sve bi mi oduzeli, pa i život, samo zato što sam peder