Historija s okusom limuna

Limunasto-žuta trojka. Tako je profesor Historije oslovljavao knjigu u kojoj se nalazila lekcija koje nije bilo u dvije knjige koje smo koristili za taj predmet. Da, kao i većina gimnazijalaca i mi smo imali dvije knjige godišnje. No, eto, ta famozna lekcija o nekom starom turskom periodu mogla se pronaći samo u famoznoj limun korici. Profesor je uporno govorio baš tako, iako već dugo niko nije vidio ni rijetke preostale primjerke te knjige. Lekcija se kopirala i prenosila, postajući priča za sebe, jedna od onih legendarnih priča kojim obiluju gimnazijski dani.

I meni je ta predanost bila zanimljiva. Nešto je privlačno bilo u toj maniji prema lekciji u limunasto-žutoj knjizi. Zašto je profesor volio tu lekciju baš toliko? Ili je bilo sve obrnuto, plan i program rada su bili toliko stari da ih nije htio mijenjati? A možda je profesor želio da znamo što više.

Lekcije se ne sjećam. Silno guranje da se nauči svaki detalj Osmanskog carstva nije urodio plodom. No, sjećam se da smo Drugi svjetski rat prelistali, a i tada se više fokusirali na Evropu, a usput spomenili i ove krajeve. Rodno mjesto, Kakanj, nismo nikako spomenuli. Vjerujem, kao i mnogim pubertetlijama, taj period je u jednom dijelu mladosti bio opsesivno zanimljiv. Period pun herojskih priča, koje su se odvijale u nekim udaljenim mjestima. I mi smo imali heroja, to je bio Rudi Čajevec. No, nije se spominjao. I nije poginuo u Kaknju. Za nas, on je bio poznanik koji se davno odselio. Osnovna škola u koju sam išao bila je njegova škola, zvala se po njemu prije rata. A onda se neko sjetio da antifašisti i partizani nisu poželjni, pa je preimenovana u čovjeka iz osmanlijskog perioda.

A mene je kopkalo da li i mi imamo heroje iz tog perioda. Da li je iko iz tog malog mjesta slijedio Tita?

Očekivao sam da ću nešto saznati na času u gimnaziji. Nisam saznao, niti se mogu sjetiti da li sam pitao. No, ta saznanja se ne bi trebala doznati slučajnim pitanjem nasumičnog učenika. Učiti o tome značilo je učiti o doprinosu našeg mjesta u antifašističkoj borbi. Svemu ću se vratiti godinama poslije, razmišljajući nešto ozbiljnije na temu svjesnog zaboravljanja prošlosti i kljukanja djece nevažnim detaljima od prije četiri stoljeća, a zanemarivanju mnogo bitnije antifašističke tradicije. I prema periodu Drugog svjetskog rata sam prilazio mnogo više kritički raspoložen.

Nije nam rečeno u školi da je Kakanj bio okupirani ustaški grad u kojem se logistički pomagao režim. Nije, jer u Kaknju vlada neki viši zakon o porodičnim vezama. Navoditi takve detalje nužno znači prizivati đavola da djeca počnu razmišljati šta su im bili djedovi. Zato nije bilo zapisanih ni heroja koji su sabotirali rudnik. Ugalj su koristile ustaše kao ratnu logistiku. Partizani su u oslobađajućem pohodu minirali i most. Rat se nije mogao izbjeći, ali je šutnja danas dobro organizovana od vladajućih elita.

Pročitao sam izvještaj o tome godinama poslije roveći po debelim knjigama o proleterima, partizanima i ofanzivama. Nekoliko partizana, kroz vodu i sa nedovoljno municije uspjelo je u svojoj misiji. Kakanj je ostao bez 400 partizana. Većina ih je postala partizanima 1944. godine kada je taktički pametno bilo preći na drugu stranu. Čaršija je bila uz ustaše. Seljaci su šumom i ilegalno bježali ka slobodnoj teritoriji i učlanjivali se u partizanske ćelije.

O partizanima se učilo u kućnim predajama, o maloljetnom djedu ili njegovom bratu, koji će pobjeći u pokret kroz neku šumu.

Danas znam da postoje i druge porodične historije, onih koji su u Kaknju pola stoljeća učili drugačije o svemu. Danas oni vode taj grad. S vremena na vrijeme, kurtoazno i zbog malo političkih poena se položi cvijeće na Dan oslobođenje Kaknja, ali se govori samo o šehidima prethodnog rata. Komunisti su trajno nestali iz službenih govora, partizani su karikaturalizirani. Stvari bi bile utoliko gore da većina nema blagonaklono sjećanje prema sistemu u kojem su imali sigurne poslove. Ali je nova ideologija odlučila da ispere mozak djeci koja se tih vremena ne mogu sjećati. Zbog toga se nije moglo čuti lokalne historije u učionici o Drugom svjetskom ratu. Siguran sam da postoji i dobro opravdanje. Uvijek postoji.

Znate li Danone? Ne znate, niti možete znati. Ukoliko pitate u Kaknju da li su tu živjeli Jevreji to će biti čudno pitanje, a najčešći odgovor će biti ‘ne znam’ i ‘nisu’. Danoni su odvedeni u Jasenovac. Ubijeni su. Nisu ih tamo vodile „Švabe“ iz Hamburga. Jevreji su nekad doprinosili razvoju tadašnje kasabe. Razumjeli su značaj obrazovanja. Važno je biti uporan u zaboravljanju i to će se i desiti tamo gdje više nema živih potomaka.

Vrijeme odmiče u smjeru nepovjerenja da historija iz učionica ima ikakvog efekta kod živućih.

Namjera mi je jasna da se utre u zaborav ovo što ovaj tekst od zaborava čupa. No, ni silni pašaluci o kojima smo učili nisu ostali u pamćenju. Samo porodične historije oblikuju stavove prema svijetu, sve dok se pojedinac sam ne pobuni iz njemu poznatih razloga. Uvijek će neko znati istinu, čamiti u manjini ili pobjeći. Postoji i onaj drugi, skriveniji Kakanj, dio građana koji su i dalje dosljedni antifašisti. Problem je što nisu na pozicijama odlučivanja.

A ako se većina ne pobuni dobijemo trenutnu gimnaziju u Kaknju gdje trećerazredni ćato na poziciji direktora maltretira ostale profesore dijeleći suspenzije nebošnjacima. No, doći će i Bošnjaci na red po nekom drugom kriteriju nepodobnosti. To je ta karma, krene od ignorisanja crnih fasada zapaljenih kuća  na obroncima Kaknja, pa završi ponovo u 1942. godini.


Naslovna fotografija: prometej.ba

Fotografija u tekstu: olx.ba

Comments are closed here.