Zašto je tuga lako uhvativa, a sreća tako daleka?

I kao tu je, negdje, jako blizu. Kada bismo se popeli na prstiće, uhvatili bismo je objeručke. No, u isto vrijeme, jako je daleka, iza sedam planina, sedam mora i sedam gora. I, dok ovo čitate, znam da vam različite stvari padaju na pamet. Ali ja danas pričam o sreći.

Sjedim tako jučer u autobusu na putu za školu naslonjena glavom na prozor sa slušalicama u ušima. Ugledah dječaka od neke tri godine kako nešto priča pa izvadih slušalice iz ušiju jer me zaintrigirao njegov jako velik osmijeh. U ruci je držao lizalo, najobičnije, čini mi se od jagode, i najglasnije vikao „sreća, sreća, sreća“, bezbrižno trčkarajući po cijelom autobusu.

Zastadoh na trenutak i susretoh se s morem misli upravo o njoj. O sreći. Iako mnogi ne bi vidjeli poentu u ovom događaju, čiji je glavni akter trogodišnji dječak, ja sam možda pronašla poentu života.

Danas, kada svi jurimo za nekim obavezama, neprestano tragajući za uspjesima, dok istovremeno padamo u rupe iz kojih ne vidimo izlaz, jako rijetko razmišljamo o sreći. Bespotrebno mi je spominjati to koliko često se osjećamo sretnima, jer je znatno rjeđe.

Razmišljajući, shvatila sam da na sebi već dugo vremena nisam vidjela onaj iskreni osmijeh koji sam nekada vidjela, da me već odavno nisu proželi trnci od uzbuđenja i da se već odavno nisam osjetila istinski sretnom.

Osvrnuvši se na svoje zaključke, osjećala sam se veoma razočarano sobom. Bila sam postiđena svojom percepcijom okruženja i svih blagodati i darova koje imam u životu, a koje uzimam zdravo za gotovo.

Ljudi, naviknuti na svoj život i svakodnevicu koju vode dugi niz godina, nemaju tendenciju razmišljati o tome šta bi se desilo kada bi im to bilo oduzeto u jednom trenutku. Banalno razmišljajući, u pravu su, jer je prirodno da bježimo od onoga što je drugačije i što nam je nepoznato, a promjena bi značila upravo to.

Olako sam shvatala pitku vodu i topao zalogaj na svom tanjiru. Olako sam shvatala svoj krevet i knjige koje mi stoje na policama sobe. Zdravo za gotovo sam uzimala svoje prijatelje, kišu, topao čaj, papir kojem pričam o svojim mislima i, ono najbitnije, olako sam shvatala lizala kojima bih se jako često sladila bježeći od „teških slatkiša“.

Sreća je jedna od osnovnih emocija koja nam je urođena. Stoji rame uz rame s tugom, mržnjom, bijesom i strahom. Iako sve ostale emocije nastaju miješanjem ovih navedenih, sreća igra najbitniju ulogu, i gotovo je nemoguće navesti naziv emocije bez osjećaja sreće. Sreća nije uvijek uključena u emociju, ali može biti uključena i time što je zapravo isključena.

Uprostiću se i reći da emocija ljubavi za sebe veže sreću jer mi nekoga volimo zato što se osjećamo sretnim s njim. Isto tako, emocija ljubomore za sebe veže sreću jer smo ljubomorni na nekoga zbog toga što nas ne čini sretnima.

Misli uzrokuju emocije, a emocije nas vode kroz život i kreiraju sve naše akcije, radnje i postupke koje činimo. Željeli mi to sebi priznati ili pak ne, emocije igraju najvažniju ulogu u našem životu. Ukoliko nismo psihopate, naravno, ali o tome ćemo neki naredni put.

Da bismo bili sretni, moramo pomisliti na nešto što nas čini sretnima. Isto tako, da bismo bili tužni, potrebno je da pomislimo na nešto tužno.

Tuga je lako uhvativa, spora i lakše pobjeđuje od sreće jer nam je društveno dozvoljena. Naše društvo voli gledati tuđu patnju, a tuga prethodi njome.

Sreća je brza, i često imamo osjećaj da trči, bježi i skriva se od nas. Nismo u krivu, jer je sreću danas jako lako naći, ali teško ju je prepoznati.

Ovaj lanac mojih misli je pokrenuo trogodišnji dječak, tjerajući me na obećanje da ću biti sretna i truditi se da usrećim sebe. Moramo prestati uzimati stvari oko sebe zdravo za gotovo i početi biti sretni zbog onoga što posjedujemo. Lako je razmišljati o onome što nemamo i pokrenuti tugu u sebi zbog toga. Uhvatimo snagu i osvrnimo se oko sebe.

Sreća nije osmijeh, ozareno lice i rumeni obrazi. Sreća je poletno ustajanje iz kreveta ujutro znajući da ćemo uskoro piti toplu kafu. Sreća je čitanje knjige uz prozor dok u njega udaraju teške kapi kiše. Sreća je topao zalogaj hrane poslije cijelog dana bez jela. Sreća je kada legnemo u čistu posteljinu. Sreća je zvuk šapica po parketu, zagrljaj djeteta i miris beba. Sreća je držati promrzle prstiće iznad vatre. Sreća je obući pidžamu poslije cijelog dana provedenog u uskim hlačama.

Sreća je tu, blizu, dodirujemo se dlanovima, gledamo je u oči. Jedini izazov je zagrliti je, objeručke, čvrsto. I ne pustiti.

Meni su sada lizala najdraži slatkiši. Ne zbog njihovog ukusa ili izgleda, već zbog lekcije koju su me naučila. Zbog osjećaja koji mi izazovu. I zbog toga kakvom me čine. Sretnom.

Zapitajmo se gdje je sreća i, prije nego je počnete tražiti, razmislite o stvarima koje čine vaš život. Shvatit ćete, već je tu.

Najčitaniji tekstovi

Hajde da pričamo o zaradi: Koliko mjesečno?
Oči u oči sa COVID-19: Volonteri Crvenog križa i oni kojima je pomoć najpotrebnija
Dnevnik izolacije: Korona virus, sedmica prva
Nove nade banjalučke rep scene
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Kako zaraditi na internetu?
Ko je bio 2Pac Shakur - legendarni reper, kriminalac ili vođa potlačenog naroda?
More Stories
Od Zenice do Perua (VI): Trčanje favelama Rio de Janeira u 3 ujutro