Umjetnost i umjetna inteligencija u imenu imaju mnogo zajedničkog. Naizgled su skoro povezane neosporivom konekcijom, čak se i preklapaju u svojoj definiciji i samom poimanju. Čini se da se ovi koncepti međusobno prepliću u svojoj definiciji i shvaćanju. I možda se upravo zbog toga pojavljuje bojazan da će umjetna inteligencija zamijeniti ljudsku kreativnost i umjetnički izražaj, čineći umjetnike suvišnima ili marginalizirajući njihov doprinos društvu.
Piše: Edina Selesković, akademska umjetnica
Često se postavlja pitanje autentičnosti umjetničkih djela koja su stvorena ili su značajno utjecala na UI. Da li UI može stvoriti djela koja imaju istu vrijednost i emotivnu dubinu kao ljudska umjetnost? U nepojmljivoj brzini razvoja novih tehnologija i same UI, neosporno je da su dvojbe o etičkoj upotrebi UI u umjetnosti, uključujući pitanja o privatnosti, manipulaciji i mogućem zlostavljanju tehnologije opravdane. Takođe, uporedo s razvojem programerskih rješenja morat ćemo tražiti rješenja o njenom uticaju na sve aspekte našeg društva.
Umjetnost dokumentuje vrijeme
S ličnim iskustvom i umjetničkom praksom koja traje već 25 godina, kroz sve faze globalnog društvenog i tehnološkog razvoja, nisam sigurna u odgovore na ova pitanja, ali sam sigurna u sljedeće: savremena umjetnost i savremeni umjetnici po definiciji postoje i funkcionišu u savremenom društvu. Štaviše, savremena umjetnost dokumentuje vrijeme u kojem živimo. Umjetnost i nove tehnologije definišu i preoblikuju svijet u kojem živimo. Stoga je suludo očekivati da umjetnost postoji u prostoru koji može ignorisati teme i ideje ili pak dostignuća našeg vremena. Od Leonarda da Vincija, preko rađanja impresionizma ili sitotisaka Warhola, istina je da tehnologija od samog početka pruža umjetnicima originalne i nove načine izražavanja.
Moj prvi dodir s novih tehnologijama u umjetnosti je bio čas Adobe Photoshopa na Likovnoj akademiji Corcoran u Washingtonu 1996. godine. Tada smo bili šokirani tehnološkim dostignućima i mogućnostima, ali i kao umjetnici na začetku karijere bili smo prestravljeni što će Photoshop učiniti od umjetnosti. Mnogi su bili uvjereni da je to početak kraja slikarstva, ilustracije i fotografije. Kako ćemo znati da li je slika fotošopirana ili ne?
Sada se to pitanje čini besmisleno. Photoshop nije usmrtio umjetnost, umjetničko svjetsko tržište dostiže svoj vrhunac posljednjih godina. I nekako mi, kao ljudska bića, prepoznajemo sliku koja jeste ili nije fotošopirana, sudimo fotografiju koja je korigovana ovim programom prema drugačijim kriterijumima nego onu koja nije.
Umjetna inteligencija i umjetnički prostor
Danas, i Photoshop i AR i VR i UI pomažu mom procesu stvaranja. Kao interdisciplinarna umjetnica koja stvara umjetničke instalacije u javnom prostoru, moje skulpture izrađuju fabrikanti prema mom dizajnu. Do prije pet godina, te skulpture su se mogle raditi prema maketama koje sam pravila od papira ili drugih laganih materijala. Ali korištenje robota u proizvodnji, suradnja s mašinskim inženjerima, arhitektima i građevincima je iziskivala da naučim 3D modeliranje. Možda je upravo taj jedan čas Adobe Photoshopa iz 1996. godine omogućio da sama istražim 3D programe i savladam ih onoliko koliko je meni potrebno.
Ipak, velike umjetničke instalacije stvaraju novi prostor i transformišu našu okolinu. Da bi taj 3D model s mog laptopa mogao meni u samoj fazi dizajna predstaviti na koji način je postignuta bilo kakva transformacija, korištenje VR uređaja mi je otvorilo nove perspektive. Gravity Sketch mi je pružio mogućnost da 3D dizajn vidim u stvarnoj veličini, da ga virtuelno doživim onako kako bi ga publika mogla doživjeti u stvarnom prostoru.
U želji da moje instalacije ostvare dijalog s publikom, ponovno sam se okrenula novim tehnologijama. Danas, umjesto analognih načina komunikacije, sve moje instalacije prate i aplikacije proširene stvarnosti koje pružaju publici priliku da uz fizičku vide i digitalnu instalaciju i da s njom imaju interakciju koja u stvarnosti nije moguća. Ono što je najbitnije, publika koristeći AR aplikacije može dodati svoj sadržaj, rušeći barijere između umjetnika i publike.
Asistent u ateljeu
UI je za mene jedan novi alat, od kojeg ne očekujem umjetnost, osjećanja ili emotivnu dubinu. Od UI očekujem da skrati i pojednostavi moj proces od inspiracije do ideje… od ideje do rješenja. Više se ne borim s papirom i ograničenjima materijala u prostoru. Manje lutam u pristupu oblicima i tehnikama. UI jednostavno popravlja sve moje greške, rješava upitnike i postaje sugovornik u mom ateljeu. Ona je u mom slučaju inspirativan alat koji pruža nove mogućnosti za kreativnost i umjetnički izražaj. Ali i ja moram postati više od samog stvaraoca, moram preuzeti odgovornost kustosa, urednika i upravljati onim što UI nudi. Možda bih UI uporedila s ekstremno talentovanim asistentom u ateljeu, čiji talenat mora ostati u službi mog rada, a ne preuzeti moj izražaj i učiniti ga svojim. UI u našoj suradnji ostaje samo moćan alat za istraživanje novih ideja, oblika i tehnika, što pomaže novim i inovativnim pravcima mog rada.
Duboko vjerujem da umjetnici koji danas stvaraju imaju priliku biti na početku nečega, uključiti se u odgovore na relevantna etička i pitanja autentičnosti UI, s izazovom da ostanemo ispred UI po kreativnosti i vrijednosti umjetnosti danas. Ne osjećam nikakav strah od UI. I pored svog tehnološkog napretka, ja mogu stvarati i bez nje, a ona bez mene?
