Dragi i drage,
odgovorio sam na vaša nova pitanja koja su pristigla u rubriku „Pitaj psihologa“. Tokom ljeta pravimo malu pauzu i odmor, ali nastavljamo odmah u septembru kada ću vam pored odgovora spremiti i nove tekstove iz oblasti kliničke psihologije, psihoterapije i mentalnog zdravlja. Hvala vam na povjerenju, inspiraciji, hrabrosti. Želim vam ugodno ljeto i odmore!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog i edukant iz psihoterapije
Pitanje broj 76:
„Pozdrav. Imam pitanje u vezi samopouzdanja i imposter sindroma. Naime, nedavno sam počeo raditi u jednoj kompaniji i, kako je to moj prvi pravi posao, a imam skoro 29 godina, stalno me proganja osjećaj da sam zakasnio, da kasnim, da sam previše propustio. Sve moje kolege (skoro) su mlađi od mene, a i oni koji nisu, već su ostvareni u poslu s kojim se ja tek upoznajem. Kako tog osjećaja da se riješim i da li je tačno da sam zakasnio? Drugi problem je osjećaj impostera, kao da ja tu ne pripadam, da nisam dovoljno dobar za to, da sam crna ovca u firmi i da se na neki način švercam među ljude koji znaju šta rade, iako na vrijeme i uspješno ispunjavam sve dosadašnje obaveze i projekte. Hvala na odgovoru!“
Odgovor:
Hvala ti na iskrenom dijeljenju svog sadržaja, ali i povjerenju. Promjena radne sredine, kao i dolazak u novi kolektiv može da predstavlja stresnu situaciju jer u sebi nosi suočavanje s nepoznatim i nepredvidljivim, što pokreće kod osobe nedoumice i strahove u pogledu toga da li će se adaptirati u novu sredinu, da li će se uklopiti, da li će dobro uraditi posao, kako će komunicirati s kolegama i koleginicama, hoće li biti prihvaćena. Kako i sam kažeš, ti svoj posao obavljaš uspješno i na vrijeme, što je dobar indikator adaptacije. Motive drugih ljudi ne možemo s distance tumačiti, tako da za početak možeš da razgovaraš s kolegama i koleginicama u čijem se prisustvu osjećaš dobro, da ih upoznaš, eventualno pozoveš i na druženje mimo poslovnog setinga. Kada pišeš o osjećaju da si zakasnio, propustio ili izgubio vrijeme, možeš da razmisliš o tome s čijeg mjesta sebe posmatraš – da li su to roditelji, braća ili sestre, neki drugi autoritet, društvene norme? Vjerujem u lične priče, kao i u vrijeme koje je potrebno za neku šansu i priliku da nam se desi nešto novo – posao, prijateljstvo, partnerska ljubav. Kolege i koleginice možeš da poštuješ zbog njihovog uspjeha, ali to ne znači da bi trebao da zasjeniš svoj lični ritam, trud, posvećenost. Odnos prema sebi, takođe, traži nježnost, ljubav, poštovanje procesa. Sretno!
Pitanje broj 77:
„Poštovani, imam 36 godina i ćerkicu od 2 godine, razvedena sam i s bivšim sam ukupno provela oko 14 godina zajedno. On je zadnjih par godina bio jako verbalno agresivan, ljubomoran je na mene što sam završila škole i imam visoku platu i još pre 6 godina je prestao da živi sa mnom i preselio se u drugi grad zbog posla i kako već godinama priča ‘da mene stigne’. U međuvremenu smo dobili dete jer smo to oboje želeli, i dok je korona trajala, mogao je da radi online pa se vratio da živi kod mene oko godinu dana i onda se opet sve vratilo na staro jer kaže da je ceo život ispunjavao moje želje i da je sada vreme da ispunjava svoje. Tako da sam ja sada ostala sama da se brinem za svoju ćerku i nemam nikakve pomoći od rodbine ili prijatelja. Takođe, zadnje dve godine mi se dosta zdravlje narušilo – dobila sam autoimunu bolest štitne žlezde i kože kao i insulinsku rezistenciju. Udebljala sam se oko 23 kg u tom periodu. Ono zašto sam odlučila definitivno prekinuti je trenutak kada me je bivši muž udario u toku verbalnog konflikta dok je držao našu ćerku. Par nedelja kasnije sam otkrila i ljubavne poruke u njegovom telefonu upućene različitim curama. Moje pitanje vama je kako da povratim svoje zdravlje i samopouzdanje? Kako da ne budem tužna i razmišljam o tome kako bi bilo lepo da smo mogli biti zajedno? Kako da prihvatim da ni ljubav ni veze ne traju večno? Kako da budem najbolji roditelj koji mogu i kako da uspostavim zdravu komunikaciju s bivšim kako bih omogućila da ima odnos s našim detetom? Hvala puno na Vašem savetu.“
Odgovor:
Žao mi je zbog Vašeg narušenog zdravlja, kao i bola kroz koji ste prošli ili prolazite. Briga o našem mentalnom zdravlju uključuje i brigu prema tijelu, kao i to da budemo prihvatajući prema sebi, da osluškujemo psihološke i tjelesne potrebe, te da se prema njima odnosimo odgovorno, nježno i empatično. Ohrabrujem Vas da nađete adekvatnu ljekarsku pomoć kada je u pitanju tijelo, te da održavate redovne kontrole kod svog doktora. O nasilju u partnerskim vezama smo mnogo pisali u našoj rubrici „Pitaj psihologa“, pa Vam preporučujem da ih pročitate i pogledate slična iskustva. Niko, nikada i ni pod kakvim uslovima ne zaslužuje da bude loše tretiran niti da trpi bilo kakav vid nasilja. To ugrožava naš psihički i fizički integritet, te nam oduzima bazična prava na život, zaštićenost, ljubav, dostojanstvo, sigurnost. Samim time što ste se hrabro odlučili da prekinete takav odnos, uradili ste dobro i za svoje dijete. Možete pokušati s bivšim suprugom da dogovorite plan zajedničke brige i njege djeteta, samo ukoliko to ne podrazumijeva da biste ponovo bili izloženi njegovom nasilnom ponašanju. U suprotnom, možete da potražite pravnu i socijalnu pomoć u nadležnom centru za socijalni rad. Kada su u pitanju emotivne rane i emocije koje nosite iz tog odnosa, toplo Vam preporučujem da potražite pomoć psihoterapeuta. Možete potražiti online i besplatna savjetovališta za psihološku podršku i ohrabrivanje, ukoliko finansijski ne možete platiti privatnog psihoterapeuta. Takođe, u centrima za mentalno zdravlje možete razgovarati sa psihijatrom i psihologom. Do tada, učinite nešto lijepo i nježno za sebe (ono što volite), dajte sebi vremena da se adaptirate na novu životnu poziciju i ne odustajte!
Pitanje broj 78:
„Pozdrav, koliko je potrebno dugo psihologu vremenski da izliječi anksioznost, vidio sam različite pristupe, pa me zanima? Pozdrav.“
Odgovor:
Pozdrav, odlično je pitanje. Rad sa psihologom i psihoterapeutom je uvijek individualan i ne može se lako odrediti dužina trajanja tretmana. Zavisi od mnogo faktora, ali svakako da terapijski ugovor, tj. ugovor s terapeutom ili stručnjakom u početnoj fazi tretmana određuje pitanja, probleme i tematiku na kojoj želimo da radimo. Psihoterapijski proces ili proces rada psihološke podrške i ohrabrivanja je ličan, kao i stvar dogovora između stručnjaka i klijenta.
Pitanje broj 79:
„Borim se s anksioznošću već nekoliko godina s tim da sam tek prije par mjeseci shvatila da se radi o istoj. Svaki mogući trzaj, bol, trnjenje, bilo šta u tijelu, reagiram panično i padam psihički. Posjećujem psihologa redovno, pomaže mi. Ali bih voljela čuti i drugu stranu. U biti, bolje sam. Ali mi se vrate nekad neke stvari koje sam prolazila, fizički neki simptomi. Pogubljena sam relativno i ne znam šta da radim.
Odgovor:
Moja podrška za tebe je da nastaviš s tretmanom i radom kod psihologa, posebno ukoliko si zadovoljna njegovim/njenim pristupom, te imaš osjećaj da te razumije, podržava, da ima potrebne kvalitete i kvalifikacije. Veliki korak si napravila samim time što si jasno imenovala i izgovorila ono s čime se mučiš, ali i boriš. Sasvim je ok da imaš i „korake nazad“, da se simptomi ponekad vrate, kao i to da se osjećaš uplašeno, zbunjeno ili zabrinuto. Psihološki i psihoterapeutski rad nije pravolinijski, ponekad je jako frustrirajući i bolan jer dodirujemo i spoznajemo mjesta u nama koja su bila potisnuta, neprihvatljiva, skrivena. Ukratko, upoznajemo i naše potencijale, talente, kvalitete, ali i rane, neprijatne emocije, strahove, traumu. Kako sam odgovorio i u prethodnom odgovoru, rad sa psihologom i psihoterapeutom je individualan, zahtijeva odvojeno vrijeme, trud i posvećenost, ali u konačnici bolje spoznati sebe, te brinuti o svom zdravlju, željeti raditi na onome što nas muči je posao vrijedan truda, ali i pohvale za hrabrost i svjesnost. Ne odustaj i hrabro naprijed!
