Psihologija filma

Horor filmove vole psihopate, sadisti i njima slični? Akcije vole nasilni muškarci, dok krhke žene žude za svojom dozom plača i sreće kada se konačno dvoje zaljubljenih poljube prije pojave čuvenog ,,the end”? Da li je sve ovako kako neki pretpostavljaju ili su to ipak samo isprazna nagađanja? Koje filmove da pogledaš ako ti se nekad javi da si možda lud, pa poželiš da saznaš nešto više o kojekakvim mentalnim poremećajima? S obzirom na to da je krajem prošle godine objavljena knjiga ,,Psihologija i filmsko stvaralaštvo“ (prva takve vrste, jer se niko do sad, osim njene autorice – prof. dr Milene Pašić, nije ozbiljnije bavio ovom temom u BiH) odlučili smo da ti je predstavimo u ovom tekstu.

 E, sad znamo koji je glavni razlog zbog kojeg gledaš filmove!

Ako spadaš u onu ogromnu većinu ljudi, onda gledaš zbog popularnosti. Vršena su istraživanja kojima je utvrđeno da je pored svih mogućih razloga baš to glavni i osnovni. Najjače od svega je to što da pitaš nekoga koji je razlog niko neće navesti baš ovaj. Svi će reći da biraju zbog ovoga ili onoga, ali, moj ti jarane, nema to veze sa životom. I poslije kažu ljudi misle svojom glavom, kritički i kako treba.Tako oni koji stvaraju filmove mogu ljudima podmetnuti koji god žele. Glavna stvar je u tome da ga dobro izreklamiraju, ,,izviču“, i gle‘ čuda, odjednom ga svi vole.Ne bi ovo bilo neki poseban problem da se ne zna koliko mnogo filmovi utiču na nas. Oni mijenjaju našu svijest, a samim tim i naše ponašanje (što posebno važi za djecu). Tako da, ne bi baš trebalo da nam bude svejedno kakve filmove gledamo.

 Zašto ljudi gledaju sve one bolesne ili nasilne filmove?

Zar nije malo čudno to što određeni ljudi uživaju u filmovima u kojima krv pršti na sve strane, neki frik muči nevine žrtve ili Stalone lomi koga i kako stigne? Zar ne bi bilo logično da gledamo scene u kojima su ljudi srećni, žive u prijateljstvu i ljubavi? Jedna od pretpostavki koja je stara preko 2000 godina je ona po kojoj ljudi stalno pokušavaju da izbjegnu bol i nezadovoljstvo, dok suludo trče ka svemu onome što ih čini zadovoljnima.

Izbjegavam buraniju jer je fuuj, izbjegavam krkanske kafiće jer su fuuj, i šta sve još ne. Pa ako sve to već izbjegavam zar nije logično da izbjegavam i filmove sa odvratnim i okrutnim scenama? E pa nije. Iz nekog razloga, s vremena na vrijeme, ljudi zapravo žele da osjete strah ili tugu i to u njima izaziva zadovoljstvo. Pa tako ljudi dok gledaju scenu iz Vriska ili Mrak filma u kojoj ubica s onom ludom maskom ubija Casey ili već nekog drugog osjećaju strah i tugu, ali u isto vrijeme i uživaju i zadovoljni su zbog toga koliko god to uvrnuto zvučalo. 

Ovo objašnjava takozvano kognitivno nagrađivanje koje se odnosi na to da svi mi imamo potrebu za ,,introspekcijom, dubljim razumijevanjem života, shvatanjem suštine stvari, postizanjem jasnijeg i mnogo dubljeg uvida u realnost , te postizanjem ličnog rasta i razvoja“. To znači da smo spremni da podnesemo žrtvu, odgeldamo te neke razočaravajuće, nasilne ili tužne scene ako ćemo biti duhovno nagrađeni. Znači, po nekoj našoj ljudskoj logici ulazićemo svjesno u neprijatne situacije samo da bismo postali pametniji, sposobniji, da bismo bolje razumjeli različite ljude i različite situacije, da bismo duhovno rasli. Samo kad se sjetim svih mukotrpnih godina provedenih u školovanju shvatim da ovo ima smisla. Takođe, ljudi gledajući različite likove kako pate pomišljaju da su užasno srećni jer oni sami nemaju takve probleme i muke.

 Kako možeš provaliti o kakvom čovjeku je riječ na osnovu filmova koje gleda?

 Oni koji su zglajzali toliko da bi trebali posjetiti psihijatra i imaju neki ozbiljniji psihički poremećaj najviše vole filmove u kojima se prikazuje nasilje, dok se groze komedija. Takođe, ovakvi ljudi najčešće vole i one filmove u kojima se prikazuju morbidne scene i scene seksa.

Prijatni i kulturni ljudi uglavnom gledaju ozbiljne i originalne stvari, u kojima, po mogućnosti, nema uzbuđujućih i neočekivanih scena.

Savjesni će najvjerovatnije izabrati jednostavne i predvidljive priče.

Ekstraverti, zbog želje za stalnim druženjem, ne gledaju mnogo filmove. Ali, i ako ih gledaju to su najčešće avanturistički, romantični i drame.

Neurotičari i emocionalno nestabilni uglavnom biraju prijatne i neopterećujuće filmove, kako bi pobjegli od anksioznosti (uznemirenosti, uplašenosti i straha od toga da će se nešto loše desiti)  i tenzije.

Standard, žene najviše vole romantične i komedije, a muškarci akcione filmove. Smatra se da je podjela ovakva jer su žene neurotičnije i prijatnije. Međutim, neki misle da ne postoje tipično ženski filmovi, već da je ključno to što žene vole da gledaju filmove u kojima je prikazan ženski ugao gledanja i u kojima žene igraju glavnu ulogu. Moguće je da još dva faktora utiču na ovo – zajedništvo koje se vezuje za žene ili akcija koja se vezuje za muškarce.

I na kraju, što su ljudi neurotičniji to će im više smetati nasilne scene, dok će oni koji nisu ovakve scene doživljavati manje nasilnim i smiješnim.

 Kakve filmove gledaju mamini dječaci, a kakve tatine djevojčice?

 Nećeš vjerovati da je upravo onako kako i pretpostavljaš. Prema određenim istraživanjima dječaci najčešće biraju horore i akcije, a djevojčice, jelte, brišu svoje nevine suzice uz drame i romantične komedije. Glede ovog objašnjenja stručnjaci kažu sljedeće. Momci su skloniji traženju nekih velikih događaja i senzacija, agresivniji su i imaju manje saosjećanja nego cure, tako da su to glavni razlozi zašto vole filmove sa scenama nasilja. Cure, s druge strane, vole tužne filmove jer su navodno saosjećajnije i jer se identifikuju sa ulogom žene u društvu.Ipak, ove nalaze možemo samo uslovno prihvatiti zato što ne postoje istraživanja koja bi omogućila generalizaciju na sve ljude, s obzirom da se svi mi kao pojedinci mnogo razlikujemo. Vjerovatno i sam znaš da ima koliko hoćeš cura koje gotive horore ili momaka koji ih ne mogu smisliti.

Takođe, neka druga istraživanja kažu da cure uglavnom vole prijatne scene jer im one ublažavaju negativne emocije, dok momci biraju filmove sa ,,ružnim“ scenama kako bi održali svoju nabrijanost i ljutnju. Iako se ovi nalazi tako lijepo uklapaju u šablone u kojima su naša svakodnevna vjerovanja postoje ozbiljni pokazatelji da je ono prije svega rezultat stereotipa i da nije njih rezultati bi bili malo drugačiji. Valjda i muškarci i žene sebe nekako ubijede koji su pravi filmovi za njih na osnovu onoga u šta su ih drugi uvjerili.

 A kad ti sve dojadi pusti neki dobar film!

 Nervira te najbolji ortak zato što stalno kasni, na faksu nije baš sjajno ili krvariš na sve strane jer te je otkantala cura?  Ništa zato, jer uvijek možeš sve to da baciš i zatrpaš negdje u svojoj glavi zahvaljujući nekom dobrom filmu.To je čest razlog zašto ljudi gledaju filmove – da pobjegnu od svega što ih smara i muči. Posmatrajući živote svih tih likova koji trče po našim ekranima zaboravljamo na sebe i sve ono što nam se dešava.

Mnogi momci često dođu u tu kobnu situaciju u kojoj bi rado pustili koju suzu, ali ,,heeej gdje da muškarac plače, pa nije pi**a“ i onda tako stalno gutaju svoju tugu i svoje emocije i sebi stvaraju nemjerljiv pritisak. E zato dok gledaju neki film, grickaju čips ili pijuckaju pivo mogu sebi dopustiti i taj luksuz da zaplaču bez ustručavanja i uzdržavanja. Gledanje filma u kući je jedan od načina na koji mogu da izbace te svoje negativne  emocije i da se osjećaju bolje. Sad će neki sigurno reći ma daj ko to još radi, ali neka istraživanja su pokazala da je to prilično česta pojava kad su naše muškarčine u pitanju.

Jedan od razloga zašto ljudi hrle u kina ili posjećuju sve one sajtove za online gledanje filmova (koji im nemilosrdno tanje živce zbog HRPE smaračkih reklama koje iskaču na svaki božji klik) je i taj što jednostavno podsvjesno i intuitivno naslućuju da će im to donijeti radost i sreću. Koji su to tačno nagonski mehanizmi još se najjasnije ne zna.

 Zašto ti se gleda baš taj, a ne neki drugi film?

 Istraživanja su pokazala kako gledanje filmova koji baš baš zaokupljaju našu pažnju inhibira memoriju na ono što se desilo prije nego što smo ga počeli gledati, a isto tako onemogućuje da budemo svjesni svojih emocija u tom trenutku. Iako mnoga istraživanja pokazuju kako ljudi uglavnom biraju šta će gledati u zavisnosti od toga u čemu više uživaju i zabavljaju se postoje različiti razlozi koji mogu biti u igri.

Kad pustiš sebi neki film, ti si najčešće vjerovatno u fazonu daj da malo ubijem dosadu, gleda mi se nešto itd., Itd., ali nisi svjestan da (kao što tvrdi teorija upravljanja raspoloženjem) tim zapravo hoćeš da popraviš svoje raspoloženje ili zadržiš pozitivno kad si hepi. Tako na primjer, u jednom eksperimentu ljudi su gledali klipove u kojima su kriminalci maltretirali, ubijali, krali, silovali… Učesnici su poslije gledanja bili uglavnom zabrinuti i uplašeni. Kada im je poslije data mogućnost da sami biraju šta će gledati najčešće bi birali one klipove u kojima ,,pravda pobjeđuje“, a ne one gdje nekoga muče ili gdje neko strada. Tako su, pretpostavlja se, nastojali da poprave ono negativno raspoloženje koje se u njih uvuklo zahvaljujući prvom klipu sa kriminalcima.

A šta misliš šta najčešće biramo kad nam je dosadno? E tad vrlo često poželimo da se dobro iscerekamo uz neku superfulkul komediju.

Postoji druga teorija koja se naziva teorija podešavanja raspoloženja prema kojoj ljudi podešavaju svoja raspoloženja kako bi predvidjeli buduće situacije. Pa tako, ako si ljut i očekuješ da ćeš se sa nekim dobro pokačiti najvjerovatnije ćeš izabrati film koji će zadržati ili povećati tvoju ljutnju. Tako se, kroz film, nesvjesno pripremaš za ono što te u budućnosti očekuje.

 Još nešto sasvim nebitno pa da se razilazimo!

 Da li si znao da crno-bijela tehnika u gledaocima stvara prilično difuzna i mračna raspoloženja? E, sad znaš. I još nešto, kada smo tužni uglavnom zaobilazimo kina jer je dokazano da ljudi što su raspoloženiji to više uživaju u gledanju filmova.

Iako nam se više nije dalo kucati morali smo ispoštovati obećanje koje smo ti dali u naslovu. Tako da, evo ti još lista nekih baš dobrih filmova u kojima su prikazani različiti mentalni poremećaji


 Kroz filmove su opisani gotovo svi do sada poznati mentalni poremećaji!

Anksioznost i fobija

  • Vrtoglavica (Vertigo, 1951.) – strah od visine
  • Otvoreno more (Open Water, 2003.) – strah od otvorenog prostora(agorafobija)
  • Dobro da bolje ne može biti (As Good As It Gets,1997.) – opsesivno-kompulzivne radnje, mizantropija, hipohondrija
  • Avijatičar (The Aviator,2004.) – opsesivno kompulzivni poremećaj

Poremećaji ličnosti

  • Pobuna na brodu Caine (Caine Mutiny, 1954.) – paranoidno ponašanje Qeiga
  • Bulevar sumraka (Sunset Boulevard, 1950.) – opsjednutost veličinom, ljubomora i na karaju ludilo Norme Desmond
  • Fatalna privlačnost (Fatal attraction, 1987.) – opsesivni poremećaj, Kleramboov sindrom( osobe koje pate od ovog sindroma su sumanuto uvjerene da je neki čovjek, najčešće slavan, bogat ili visokog socijalnog statusa, zaljubljen u nju)

PTSP, depresija, traženje smisla

  • Obični ljudi (Ordinary People, 2003.) – depresija, osjećaj krivice, pokušaj samoubistva, PTSP
  • Sati (The Hours, 2002.) – depresija, pokušaj samoubistva, samoubistvo, pitanje o smislu života

Psihotični poremećaji

  • Blistavi um (A Beautiful mind, 2001.) – šizofrenija, paranoidne epizode, halucinacije
  • Kišni čovjek (Rain man, 1988.) – autizam

Disocijativni poremećaji

  • Ja, ja i Irena (Me, Myself and Irene, 2000.) – podvojena ličnost
  • Tri lica Eve (The Tree Faces of Eve, 1957.) – višestruka ličnost
  • Iskonski strah (Primal Fear) – višestruka ličnost

Amnezija

  • Memento (Memento, 2000.) – anterogradna amnezija

To je sve za ovo javljanje. Do sljedećeg puta razmisli malo o ovome o čemu smo pisali. Pogledaj neki od filmova koje smo ti predložili ili pročitaj knjigu zahvaljujući kojoj smo saznali sve ove super stvari o psihologiji filma. See ya!

Comments are closed here.