Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora

Na portalima je danas prisutna svakodnevna hiperprodukcija vijesti. U pitanju je najmanje stotinu objavljenih vijesti u danu, od kojih mnoge po novinarskom kodeksu ni ne potpadaju pod vijesti, no danas se takve najviše objavljuju – npr. statusi političara na društvenim mrežama.

Piše: Semra Hodžić

U našem svakodnevnom životu, konstantno smo i gotovo neizbježno izloženi utjecaju više vrsta medija, posebno elektronskih. Njihovo svekoliko prisustvo, naročito internet portala, zbunjujuće je na više nivoa – od toga da se pitate zašto ste nešto pročitali i zašto je to vijest, da li je ona tačna, pa na kraju i da li je ispravno napisana, odnosno da li vi tako govorite i pišete.

Iako nije poznato da su vršene ankete ili lingvistička istraživanja o utjecaju jezika medija na usvajanje novih riječi i izraza kod njihovih krajnjih korisnika, odnosno čitalaca, često primjećujemo da su ljudi oko nas skloni usvajanju onoga što pročitaju, bez provjeravanja da li je ispravno, samo zato što se u medijima tako koristi. Vidimo to kada i sami iskoriste blagodati slobode govora na društvenim mrežama, pa se oglase.

Čak i sami novinari, bez obzira na prethodnu naobrazbu, skloni su potpasti pod utjecaj redakcija i „jezičkih stručnjaka“ unutar njih.

Redakcije bez lektora

Većina uglednih i čitanih portala u Bosni i Hercegovini u svojim redakcijama danas nema niti jednog lektora, a kamoli cijelu lektorsku službu, sudeći prema impresumima. Treba napomenuti da veliki broj portala ni nema impresuma, no to ne znači da oni možda imaju lektora, već bi nepostojanje rubrike s imenima odgovornih za objavljeni sadržaj trebao biti znak da su vijesti na tom portalu vjerovatno neprovjerene, netačne ili namjerno tako plasirane.

Zašto su lektori postali tehnološki višak u nekim redakcijama, a ispravnost pisanja nevažna, nije poznato u potpunosti, no da se naslutiti.

Na portalima je danas prisutna svakodnevna hiperprodukcija vijesti. U pitanju je najmanje stotinu objavljenih vijesti u danu, od kojih mnoge po novinarskom kodeksu ni ne potpadaju pod vijesti, no danas se takve najviše objavljuju – npr. statusi političara na društvenim mrežama.

Redakcije koje su imale lektore suočavale su se s problemom da jedan, pa i više lektora nisu uspijevali pregledati toliki broj vijesti. No, da smanje ili prepolove broj vijesti ne mogu, jer marketing diktira tempo rada na portalima – više vijesti, više klikova, prema tome i više novca. A ako su brojke neumoljive – tu su i clickbait naslovi koji se najčešće kose sa svim normama standardnog jezika.

Nemar u upotrebi jezika

Lingvista i profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu Halid Bulić za „Karike“ je govorio o standardnom jeziku u medijima. Najprije nas je zanimalo da li Bulić primjećuje odstupanja od njegovih normi u današnjim medijima i smatra li da prosječni čitaoci više uče o pravilnom/nepravilnom pisanju iz medija nego iz škole.

„Standardni jezik postoji da bi bio prestižno i neutralno sredstvo javne komunikacije koje treba da komunikacijski objedinjuje cijelu govornu zajednicu. Mediji koji se obraćaju cijeloj zajednici treba da znaju važnost standardnog jezika i da cijene i njegov prestiž i njegovu neutralnost. Nije loše ako mediji dio programa ili cijeli program proizvode na nekom dijalektu – to može biti itekako važno, štaviše, sklon sam ohrabrivati promoviranje dijalekata u medijima. Međutim, uvijek treba znati da je dijalekt teritorijalno ograničen varijetet i da se ni s jednim dijalektom neće poistovjetiti svi članovi govorne zajednice niti će ga svi osjećati kao neutralan i prestižan“, pojašnjava Bulić navodeći kako nasuprot dijalektima i standardnom jeziku stoje „regularna“ nepismenost i nemar u upotrebi jezika, odnosno upotreba oblika koji nikad nisu bili u skladu s jezičkim normama ili formiranje nelogičnih i nejasnih konstrukcija.

„Vjerujem da je pažnja prosječnih savremenih konzumenata medijskih sadržaja toliko slaba da veoma malo razmišljaju o jeziku onog što slušaju ili čitaju, pa je moguće da neke pojave pasivno usvajaju i one im postaju prirodne. Ne vjerujem da je utjecaj takvih pojava veći od utjecaja školske obuke, ali to nije nešto što mogu dokazati“, smatra Bulić.

„Jedino ako im je neki primjer baš čudan i upadljiv te izgleda kao nešto što ‘oni nikad ne bi rekli’, poneko provjeri ‘je li tako pravilno’. Nažalost, obično to provjere negdje na internetu, na jednako nepouzdanom mjestu kao što je i njihovo znanje (Facebook grupe posvećene jeziku, Instagram savjetnici, forumi…). Ali, naravno, neki postupe i ispravno: provjere preporuke na autoritativnim mjestima: pravopisima, rječnicima, gramatikama…“, pojasnio je profesor Bulić za „Karike“ te je i dodao da izgleda da su, koliko se da upratiti,  konzumenti medijskih sadržaja osjetljiviji na dijalektizme nego na „regularnu“ nepismenost.

Lektor ne može biti pismen umjesto novinara

S obzirom na to da danas imamo masovnu pojavu novih portala i različitih medija, zanimalo nas je da li profesor Bulić smatra da svaka redakcija treba imati lektora ili neku drugu vrstu jezičkog savjetnika i zbog čega je to važno.

„Novinari tokom studija moraju imati adekvatnu jezičku obuku za posao koji će obavljati. Međutim, poznato je da svi koji danas pišu za medije nisu završili studij žurnalistike ili studij jezika. Ako žele biti profesionalni, oni moraju dodatno ulagati u svoje jezičko obrazovanje. U mnogim slučajevima ne postoji takva svijest o profesionalizmu. Danas na medijskom tržištu Bosne i Hercegovine postoji velik broj medija koji nemaju uredan impresum, odnosno ne zna se ko je odgovoran za sadržaje koje plasiraju, ko ih piše, ko ih kontrolira… Imamo mnogo razloga za zabrinutost ako korisnici bosanskog jezika prema njima gaje povjerenje i vide ih kao uzorne u vezi s upotrebom jezika. Ovdje ne komentiram sadržaj koji objavljuju niti njihove ciljeve“, rekao je Bulić.

S druge strane, dodaje Bulić, postoje i mediji koji imaju neku vrstu „jezičke kontrole“, lektore ili cijele lektorske službe, koji se trude da sadržaji koje objavljuju budu jezički primjereni njihovim ciljevima i njihovoj (ne samo jezičkoj) politici.

„Neki ne žele da im se potkrada upadljiva nepismenost, ali ne žele ni pristati na pravila standardnog jezika. U nekim medijima lektori mijenjaju lahko u lako, Republika srpska u Republika Srpska, u nekima Turska u Türkiye… Svako prema svojim emocijama i interesima“, primjećuje.

„Vjerujem da bi bilo najbolje da naši novinari vladaju jezikom tako dobro da znaju upotrijebiti najbolje riječi u datom kontekstu. Najbolje riječi nisu uvijek neutralne i prestižne riječi, odnosno riječi standardnog jezika nisu uvijek najbolje riječi. Dobar novinar treba biti i kreativan, a prije svega hrabar i istinoljubiv. Mislim da je to važnije od savršenog vladanja standardnim jezikom. Hrabrost i istinoljubivost su osobine koje novinarima niko ne može dati, dok se lektura i korektura mogu i naučiti i kupiti. Ipak, niko ko piše za druge ne može očekivati da lektor bude ‘pismen’ umjesto njega“, mišljenja je Bulić.

Bez straha od jezičke sankcije

Bez obzira na današnju hiperprodukciju vijesti, zanimalo nas je smatra li Bulić da mediji moraju imati odgovornost prema narušavanju normi standardnog jezika.

„Nisam za uvođenje nekih posebnih zakona o upotrebi jezika u medijima. Ako razmišljamo o idealnim situacijama, očekuje se da mediji budu čuvari demokracije. Međutim, demokracija je apstrakcija koja ne daje konkretne nagrade pa svi mediji služe nekome ili nečemu konkretnijem (režimu, pojedincu, partiji, udruženju, kompaniji, društvenoj klasi…) i oni kojima služe najbolje mogu znati da li im služe dobro.

Halid Bulić, privatni arhiv

Očekujem, ipak, da mediji koji tvrde da služe ‘građanima’ i oni koji po zakonu moraju služiti takvoj apstrakciji treba da se služe standardnim jezikom kao neutralnim sredstvom komunikacije u prilikama koje su pod njihovom kontrolom, kao što su informativne emisije. Ali, naravno, ni standardni jezik nije rješenje za sve prilike. Humorističke, zabavne emisije, emisije s gostima, ankete, intervjui, razgovori sa strancima – sve to ne bi smjelo nastajati pod strahom zbog jezičke sankcije“, naveo je profesor Bulić.

Rad pod pritiskom

Svoje mišljenje i iskustvo kroz rad na javnom servisu za „Karike“ je podijelila i lektorica BHRT-a Merima Hodžić.

„BHRT je jedini medij u Bosni i Hercegovini koji ravnopravno koristi tri jezika konstitutivnih naroda i oba pisma. Stoga je lektorski posao na Javnom servisu zaista izazovan i dinamičan. Nije jednostavno pomiriti autorsku slobodu i isključivost standardnog jezika“, otkriva nam Hodžić.

Živi program u Informativnoj redakciji gdje je angažirana podrazumijeva rad pod pritiskom, s obzirom na to da informacije često dolaze u posljednjem trenutku i da nema uvijek mnogo vremena za razmišljanje.

„Tokom smjene lektor pregleda tekstove za dnevnike, vijesti, emisije. Pored kolega iz Sarajeva, materijale nam šalju i iz dopisništava širom BiH“, priča nam Merima te pojašnjava kako je informativna terminologija specifična, ali i ponavljajuća (npr. odluka je donesena od strane, preko 10 osoba, po pitanju, struka smatra, stoji u saopćenju, utakmica će se odigrati, vremenski period, obzirom da, čak štaviše, često puta, drugi po redu…).

Merima Hodžić, privatni arhiv

„Umjesto toga, pravilno bi bilo – odluku je donio/donijela, navedeno je u saopćenju, utakmica će biti odigrana, period, s obzirom na to da, štaviše, često, drugi… Greške se ponavljaju jer kolege novinari nekada jednostavno ne čitaju tekst pažljivo nakon lekture, a razlog je većinom jer žure u montažu kako bi čim prije završili. Pretežno nema dovoljno vremena“, otkriva nam Merima.

Zadaci koji nisu u opisu posla

Merima smatra da je posao lektora u lancu pripreme vijesti neophodan, ali ne i dovoljno vrednovan.

„Nije rijetkost da se krivica svali na lektora jer on posljednji gleda tekst (iako urednik poslije odobrava). Lektor nije samo čitalac, ali također nije ni urednik, kritičar, recenzent, prevodilac (što se često podrazumijeva)“, navela je Merima.

U mnogim redakcijama upravo ovo je često bio problem – što se lektor, smatrajući da on nema dovoljno posla poput novinara, preko mjere opterećivao. Odnosno, u opis posla uvrštavani su zadaci koji tamo ne bi trebali biti. Iako rade u medijima, lektori zapravo nemaju nikakve veze s tim da li će tekst biti čitan ili zanimljiv čitaocima, i uopće ne moraju biti kompetentni za to.

Interna pravila portala

Za razliku od Merime koja radi s cijelim timom lektora, Hamza Hodžić jedini je lektor na popularnom informativnom internet portalu „Faktor“.

„Izazov kao jedinog lektora na portalu je svakako da se stignu pročitati svi tekstovi u što je moguće kraćem roku, jer je brzina jedna od osnovnih odlika informativnih portala. Naravno, postoje i neki prioriteti u samim tekstovima pa im se po važnosti i pristupa“, ispričao je Hamza za „Karike“.

S obzirom na to da radi na dnevnom informativnom portalu na kojem se objavljuje mnogo vijesti, zanimalo nas je koliko tekstova za vrijeme smjene otprilike pročita.

„Broj tekstova koje lektor pročita zavisi i od same prirode web portala, gdje po broju tekstova obično prednjače informativni web portali, a govoreći iz sopstvenog iskustva broj tekstova koji se dnevno lektoriše varira od 70-ak pa do stotinu tekstova, gdje se ubrajaju i autorski tekstovi novinara, kao i agencijske i prenesene vijesti jer svaka redakcija pored standardiziranog jezika ima neka svoja ‘interna’ pravila, kao što je biranje samo jednog oblika za upotrebu kod dubleta u bosanskom jeziku“, pojašnjava nam Hamza.

Hamza Hodžić, foto Kemal Softić

Nedoumice novinara

Kako na portalu na kojem radi vrijeme i brzina imaju bitnu ulogu, zanimalo nas je šta koristi kao pomoć kod jezičkih nedoumica.

Ispričao nam je da se kao i svaki lektor u svom poslu koristi stručnom literaturom kao vid pomoći pri eventualnim nedoumicama, a nezaobilazna literatura je „Gramatika bosanskoga jezika“, „Pravopis bosanskoga jezika“, „Rječnik bosanskoga jezika“, „Rječnik stranih riječi“ kao i drugi jezičko-pravopisni priručnici za bosanski jezik.

Pitali smo Hodžića da li novinari internet portala, za razliku od javnog servisa, imaju vremena za jezičke nedoumice i koje su to najčešće.

„Nedoumice novinara se najčešće svode na pravopisna pravila, a kreću se od pisanja velikog i malog slova, pisanja riječi stranog porijekla, sastavljenog i rastavljenog pisanja riječi, preko nedoumica da li je nešto ispravno kada je često riječ o dubletima, pa sve do nekih stilskih nedoumica, odnosno situacija u kojima traže savjet lektora“, navodi Hamza.

„Moram dodati da su obično ti i takvi novinari i najpismeniji i u samom izrazu i pisanju, pa se njihova pitanja mogu razumjeti kao želja da svoje pisanje i dalje usavršavaju. Nažalost, postoje i oni novinari koji nikada nemaju nikakvih nedoumica i nemaju potrebu za savjetima lektora, što nikako ne znači da sve znaju i da nemaju grešaka, naprotiv“, prokomentirao je.

S njegovom konstatacijom složila se i lektorica Merima.

„Najmanje grešaka prave oni koji mnogo čitaju, traže rješenja u normativnim priručnicima i uvijek pitaju kada imaju jezičku dilemu (ne misle da znaju bolje od profesora/lektora)“, rekla je lektorica BHRT-a za „Karike“.

Najčitaniji tekstovi

Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Čija si kad si tako ničija?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kadićev „Radio Piton“ – roman nesvakidašnje duhovitosti
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Pitanje od općeg značaja za Travnik – psi lutalice
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba
More Stories
Moja kultura: Razgovor sa fotografkinjom Tajanom Dedić