Nina govori o svojim razlozima podrške njenih LGBTIQ+ prijatelja i prijateljica.
Nikada nisam voljela praksu razlikovanja ljudi na osnovu njihovog spola, rase, vjere, seksualne orijentacije ili bilo kojeg drugog ljudskog identiteta. Štaviše, takvu praksu sam s godinama počela da prezirem. S obzirom da se zalažem za potpunu ravnopravnost ljudi u društvu, bez ikakvih izuzetaka, po saznanju da će u Sarajevu biti organizovana prva, a nešto kasnije i druga Povorka ponosa, odmah sam zabilježila datume u svoj planer kako bih bila sigurna da ću prisustvovati. I dok su se bližili ti datumi, shvatila sam da uopšte nije bilo potrebno da ih igdje bilježim jer sam ih itekako zabilježila u glavi. I prva i druga Povorka su mi u mislima bile kao neki alarm, podsjetnik na neku moju građansku, ili možda bolje ljudsku obavezu koju ni u kojem slučaju nisam mogla da propustim.
Ali ipak, obje sam propustila
Prvu zbog straha za svoju ličnu sigurnost, a drugu jer je ova grozna epidemija odlučila da mi uđe u život. Bilo kako bilo, s nestrpljenjem čekam sljedeću na kojoj ću prisustvovati, i to svečano obećajem. Ne želim da prisustvujem da bih bila viđena ili da bih isprovocirala one koji se priključuju antiprotestnim skupinama uoči povorke, već da bih pokazala svojim prijateljima, poznanicima i svim svojim sugrađanima da nisu sami u borbi za svoj dio prava, koja su im oduzeta, a koja bi svi trebali da imaju.
Želim da podržim sve one koji su godinama šutjeli svojim porodicama i okruženju i skrivali svoje pravo „ja“ jer su nailazili na nerazumijevanje i nedostatak podrške da svoju sreću ostvare s kim god i kako god to žele. Želim da se priključim borbi za jednaka prava svih marginalizovanih skupina u društvu, svih drugih, drugačijih i ostalih, jer Povorka nije samo beznačajna šetnja ulicama, već apel za ravnopravnost svih ljudi u društvu.
Priznajem javno
Moj potez da ne odem na prvu Povorku bio je kukavički jer zbog straha od napada ili uvreda nisam smjela prošetati ulicom par sati i svojim prisustvom iskazati podršku LGBTIQ+ osobama. Ali taj moj strah, i strahovi svih onih koji se iz istog ili sličnog razloga nisu pojavili na prvoj Povorci ponosa, dokaz je izuzetne, nemjerljive hrabrosti pripadnika LGBTIQ+ populacije, koji svakodnevno proživljavaju napade, uvrede, osuđivanje i komentare na radnom mjestu, u javnom prostoru, gradskom prevozu, ugostiteljskim objektima od strane njihovih kolega, stranaca na ulici, pa čak i članova njihovih porodica.
Strah koji sam nakratko osjetila pred početak Povorke, oni/e žive svaki dan. Iz tog razloga, potrebna im je podrška i razumijevanje u borbi da otkriju svoje pravo „ja“ cijelom svijetu i da ostvare prava koja im pripadaju. Jer, u konačnici, to su ljudi kao i svi mi.
Ja i mnogi drugi su tu, bez obzira što to ne možemo uvijek javno pokazati
Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.
A za one koji još uvijek ne razumiju, niko od nas ne bira kakav će se roditi i svakome od nas se moglo dogoditi da bude LGBTIQ+. Ono što biramo jeste kako ćemo se odnositi jedni prema drugima, a nekada razumijevanje i podrška nemaju cijenu i kompromis.
Nina K.
