Patrijarhat na mojoj koži

Jedna od odlika patrijarhalnog društva, u koje svakako još uvijek spada i bosanskohercegovačko, jeste patrijarhalna porodica. U jednoj takvoj sam i sama odrastala.

Za takvu porodicu je specifičan patrijarhalan odgoj djece, odnosno postojanje stroge hijerarhije i subordinacije između njenih članova, konzervativnost, jasna izraženost rodnih uloga, nejednak tretman djece u odnosu na spol, toksična muškost, nepoštivanje prava na privatnost, šturo shvatanje religije, slijepa privrženost tradiciji i običajima, strahopoštovanje umjesto uzajamnog poštovanja, te nemogućnost otvorenog izražavanja stava, mišljenja i emocija.

Trebaš da znaš gdje ti je mjesto

Odrasla sam u porodici gdje svako treba da zna svoje mjesto. U takvim porodicama postoji stroga hijerarhija između članova, te vlada subordinacija što znači da o svim bitnim, ali i nebitnim pitanjima odlučuje najstariji muškarac u porodici, dakle, otac, a potom najstariji sin. Prema tome, nije bitno kako se neko ponaša prema tebi, to što je on stariji od tebe i muškog roda opravdava svaki postupak. Odnos muškarca i žene u patrijarhalnom sistemu, pojednostavljeno gledajući, jeste odnos onog kome se služi i one koja služi, odnos nadređenog i podređene, onog ko nameće i one koja se prilagođava, odnos bića i njegove sjene.

Muški i ženski posao

Pored jasne izraženosti rodnih uloga (vrlo dobro sam znala šta je muški, a šta ženski posao), muška i ženska djeca se u mojoj porodici nisu odgajala jednako i nisu postojala jednaka i univerzalna pravila za sve, te su često postojali dvostruki standardi. Drugim riječima, muškoj djeci je bilo dozvoljeno da rade šta god žele i kad to žele. Mogli su da izađu i uđu u kuću kad god žele, a za žensku djecu je važio policijski sat. Kada bismo htjele izaći napolje, uvijek nas je pratila rečenica „Pamet u glavu!“ i „Vrati se kući u … sati!“, dok su braća izlazila bez ikakvih napomena. Oni su se mogli družiti s kim god su htjeli, mogli su obući šta god su htjeli, a sestre i ja to nismo mogle. Čak su i njihove loše ocjene u školi nailazile na veću toleranciju.

Autorica, privatna arhiva

Neugodno s korisnim

Nisam se smjela šminkati kada sam bila nešto starija i morala sam dobro paziti na dužinu suknje i haljine koju bih obukla, te se vratiti u sobu i presvući ako bi ista bila nešto kraća. Jedan od daljih članova porodice me je jednom prilikom, kada sam bila u kući svoje nane u posjeti i kad sam obukla šorc (imala sam devet godina), pitao: „Zašto nisi obukla nešto više muslimansko?“ Tada ja nisam razumjela šta tačno znači pridjev „muslimansko“, ali sam shvatila da je to trebao biti svojevrstan način da mi se poruči kako nisam bila prikladno obučena, šta god da je riječ „prikladno“ u ovom kontekstu značila. Kućanske poslove smo uvijek obavljale majka, sestre i ja, a braća su većinom izostavljana uz izgovor „To je ženski posao!“ i „Ne zna on to!“ (iako se ni ja nisam naučena rodila).

Meni su se, kao ženskom djetetu, podrazumijevale odlične ocjene u školi, ali i odgovornost za urednu kuću. Ubrzo sam naučila da je moje mjesto u kući i da trebam da pomognem mami oko kućanskih poslova, pa sam odlučila da spojim neugodno s korisnim i, dok sam slagala ogromne količine suhog veša (kada sam išla u osnovnu i srednju školu broj članova u domaćinstvu bio je sedam), prala suđe, prozore ili peglala košulje, ujedno sam uvijek slušala radio ili gledala crtane filmove i serije na francuskom jeziku, što mi je pomoglo savladati ga kao treći strani jezik i na sebi svojstven način ipak zadati jedan jak udarac patrijarhatu – njegovim vlastitim oružjem.

Porodično okupljanje uz strepnju

Svako porodično okupljanje je podrazumijevalo to da mi, djevojke, postavljamo stol i nosimo hranu, pa peremo posuđe, a da svi muški članovi sjede i čekaju da ih se usluži. Sjećam se da sam svaki Bajram u djetinjstvu dočekivala s dozom strepnje i s knedlom u grlu. Naime, kao dijete bila sam pretila. Zbog debljine, moji rođaci su mi se svakog Bajrama rugali i ismijavali me kad bih počela da jedem. Bez obzira što bi se u mom tanjiru našla samo kutljača supe, njih ništa nije zaustavljalo u komentarisanju. Bez obzira što sam ja postavila stol, uslužila ih i poslije oprala posuđe, ništa ih nije odvraćalo od toga da me ismijavaju. A to me je tada boljelo. I dan-danas sam sigurna da na ismijavanje ne bih naišla da sam bila dječak kao i oni.

U to vrijeme, u našem susjedstvu je živio jedan komšija koji je bio gojazan. Sjećam se da mi je jedan od bližih članova porodice tada rekao kako moram smanjiti kilažu, a kada sam tu osobu pitala kako taj čovjek može da bude pretio, on mi je rekao: „On je muškarac. Muškarci mogu biti debeli, a žene ne mogu.“ Meni je to u tim trenucima dok sam još uvijek bila dijete sve nekako bilo čudno, jer kao djetetu meni ni tada tu nešto nije bilo kako treba. Sjećam se da sam mogla razumjeti da me neko želi posavjetovati da izgubim na kilaži radi zdravlja, ali uvijek me je dio rečenice „Ti si djevojčica“ zbunjivao. Pitala sam se: „Kakve veze s mojim kilogramima ima to što sam djevojčica?“ Tek danas sve to nazivam pravim imenom.

Zadrži svoje mišljenje za sebe

Još jedna od odlika patrijarhata je nemogućnost otvorenog izražavanja stava i mišljenja, kao i pokazivanje emocija i razgovor o istim. Kad god bih zaplakala, smatrana sam slabićem i nestabilnom osobom i često sam mogla čuti rečenicu: „Trebaš još da ojačaš!“ Kad sam bila uzrujana, često bi me neko pitao da li trebam da dobijem menstruaciju, što je trebalo da znači da su hormoni uvijek krivi za to što se osjećam tako. Kada bih željela da kažem ono što zaista mislim i osjećam, bila bih smatrana nekulturnom i nevaspitanom, odnosno da sam „pustila jezik“, kao i da svoje mišljenje trebam zadržati za sebe. Biti nazvana feministkinjom u mojoj porodici zapravo je bila uvreda i riječ za ismijavanje, pa potajno nikada (do prije par godina) nisam željela da budem nazvana tim nazivom.

Autorica, privatna arhiva

People pleasing i trpljenje nepravde u odrasloj dobi

Najveći problem s kojim sam se kao odrasla osoba morala suočiti jeste što se matrica ponašanja naučena u takvoj okolini nastavlja ponavljati i u odrasloj dobi. Potčinjenost, pasivnost, manjak samopouzdanja, people pleasing i šutnja, odnosno trpljenje nepravde samo da bi se održao mir, ne prestaju postojati kao način ponašanja ni kada osoba odraste. Takvo ponašanje se onda samo reflektuje u drugom ljudskom odnosu – prijateljskom, ljubavnom ili radnom, što češće donosi štetu nego korist, na način da se pojedina prijateljstva izgube, u ljubavnom odnosu takvo tretiranje nesvjesno postane sasvim u redu i onda se, pored pokoravanja muškarcima u porodici iz koje potičeš, sada pokoravaš muškarcu kojeg si sama izabrala, dok u radnom odnosu postane otirač nadređenom.

Dugo vremena sam se trebala nositi s osjećanjem manje vrijednosti, samo zato što sam žensko dijete. Morala sam se prilagođavati željama, zahtjevima i potrebama muškaraca u porodici, a vlastite sam želje i potrebe gurala pod tepih. Često sam se osjećala nevidljivom i nebitnom, običnom sjenkom u prisustvu oca, brata ili drugih muškaraca u porodici. Trebalo je proći dosta godina da shvatim kako muškarci nisu bolji od žena i da iz svoje glave izbrišem sliku svijeta prema kojoj je u redu to što je muškarac privilegovan, a žena potlačena.

Moja je zadnja

S obzirom da sam diplomirana pravnica (jednom prilikom sam bila „ispravljena“ da sam ja diplomirani pravnik, a ne pravnica – očito je da patrijarhat i tu pravi razliku, kao da je biti pravnica zapravo biti manje od pravnika), moram reći da bar u nekoj mjeri postoji izjednačenost muškaraca i žena u zakonu kao slovu na papiru, ali još uvijek ne možemo govoriti o izjednačenosti u mentalitetu našeg društva i u svakodnevici. I dalje se ženina vrijednost često mjeri rečenicom „Čija si ti?“ – misleći pri tome na čija si kćerka, supruga ili majka, ili se mjeri po tome šta je obukla i da li se šminka. Naravno, ne mogu reći da zamjeram svojoj porodici, jer sam svjesna da su moji članovi porodice, kao i mnogi drugi u ovoj državi, i sami odrasli u takvom okruženju i pod uticajem takvih vrijednosti. Iako su svi uži članovi moje porodice visokoobrazovane osobe, patrijarhalne vrijednosti su našle svoj način za opstanak.

Šta uraditi?

Ne bismo trebali osuditi ljude koji praktikuju patrijarhalni odgoj, već taj sistem i ukazati da postoje bolje i zdravije metode za ostvarivanje željenih vaspitnih ciljeva. Ni ja dugo vremena nisam bila svjesna da postoji nešto kao patrijarhalna porodica, niti da bi prethodno navedeni način odgoja mogao ostaviti negativne posljedice na dijete bilo kojeg spola. Smatram da je važno istaći kako patrijarhalni odgoj i toksična muškost djeluju štetno ne samo na emocionalni, mentalni i fizički razvoj djevojčica, već i dječaka, jer postavljaju nerealne standarde koje „pravi muškarac“ treba da zadovolji. Ne želim svaljivati krivicu ni na koga, jer sam svjesna da određena postupanja prema ženama (ili nekim drugim marginalizovanim skupinama) u društvu jesu uglavnom nesvjesna ponašanja koja su samo stoljećima ostala duboko ukorijenjena, te se zbog toga često ne vidi negativna strana istih, jer ih je malo ko preispitivao.

Također, ta ponašanja su i nastala u prošlosti kao odraz moći i kontrole jednih skupina ljudi nad drugim, međutim, mislim da je nekim ponašanjima ipak mjesto u prošlosti. To što nešto negativno oduvijek postoji nije razlog niti opravdanje da se ne pokuša promijeniti. Koliko god nas nešto zaboljelo u prošlosti, činjenica je da nas je to oblikovalo u sadašnjosti.

Kad muškarci zaplaču, a žene progovore

Nepravda koju sam ja osjetila na svojoj koži od mene je napravila osobu koja danas želi da se bori protiv iste, koja se zalaže za toleranciju, empatiju i razumijevanje u svakoj situaciji i kojoj su diskriminacija i predrasude postali ljuti neprijatelji. Vremenom sam se naučila zauzimati za sebe i svoja prava, pa se tako i odnos članova porodice postepeno počeo mijenjati, baš zato jer sam postavila granice za ponašanja koja hoću i neću tolerisati. Vjerujem da u našem društvu neće biti napretka sve dok ne postanemo svi jednaki ljudi – s jednakim mislima, osjećanjima i potrebama. Tek kad muškarci zaplaču, a žene progovore (kada svi budemo jednostavno ljudi), ova zemlja će biti ljepše mjesto za živjeti. Naravno, ja sam itekako svjesna da moj slučaj nije jedini. Pojedine prijateljice i prijatelji doživjeli su slične, ali i gore situacije u svojim porodicama što govori da, bez obzira na stoljeće u kojem se nalazimo, patrijarhat je u bosanskohercegovačkoj svakodnevici i dalje norma.

Unsplash.com

Stoga smatram da je neophodno uvesti učenje o feminizmu, svojevrsni gender predmet ili predmet o toleranciji kao obavezan predmet u osnovne i srednje škole, kao i da je potrebno od malih nogu učiti djecu o jednakosti, ravnopravnosti i uzajamnom poštovanju, te ih time zaštititi od diskriminacije. Umjesto da postavljamo određena pravila i očekivanja za ponašanje žena, možemo početi da učimo muškarce kako trebaju poštovati ženu i ophoditi se prema njoj jednako, bez obzira na to da li je obukla mini suknju ili ostala u diskoteci dokasno. Tužno je što u našoj zemlji još uvijek prava žena nisu uzeta zaozbiljno, kao ni nasilje (prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja u porodici, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja).

I dalje se često pita žrtvu kako je ona postupila da nasilje doživi, a žene koje se zauzmu za sebe se nerijetko smatraju histeričnim, agresivnim ili onima koje jednostavno preuveličavaju stvari. Jasno je da onaj ko nije doživio diskriminaciju ili nasilje ne može u potpunosti znati kako se osjeća onaj ko to jeste proživio, ali svako od nas može barem pokušati razumjeti drugog i ukazati na nepravdu, jer je ipak to ono što nas čini ljudima.

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Jednog sunčanog dana u aprilu jedan čiko je ostavio mladu djevojku u bolu
Elma Omersoftić, psihoterapeutkinja: Kada igramo igre, izbjegavamo stvarnu intimnost i bliskost s drugim ljudima
Poziv novinarima/kama, medijskim aktivistima/cama, studentima/cama – Sa politikom na TI!
Provjeri svoje znanje – Kviz o odnosu politike i ljudskih prava
Poziv foto-novinarima/kama i freelancerima – Novo lice lokalne politike!
Borba s koronavirusom: Kako izgleda rad u COVID ambulanti?
Dr. Nina Krajnik, lakanovska psihoanalitičarka: Nesvjesno – najvažnija knjiga koju možete pročitati
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Kako je propao rok, kako smo zavoljeli turbo-folk (I): Igra rokenrol cela Jugoslavija