„Nije ti muž, samo ti je dečko, ne moraš se toliko žrtvovati“, reče mi nedavno jedna prijateljica u najboljoj namjeri da me zaštiti od potencijalne korone. Jer, eto, desi se i to da odlučite pomagati partneru i biti uz njega, bez obzira na to što ne dijelite isto prezime, domaćinstvo ili nekretnine. Na sreću, nije korona, ali na nesreću, šta onda ova izjava jeste? Šta se to „mora trpjeti“ ako ti je neko muž i zašto je opravdano podnositi žrtvu ako je potpisana istim prezimenom?
Nelogičnost izjave navela me na razmišljanje, a potom i dublje kopanje problematike. Koliko žene danas trpe, uprkos emancipaciji, ekonomskoj neovisnosti, ali i radu na sebi, nepojmljivo je i gotovo nezamislivo. Ali, nažalost, ne i nemoguće.
Žrtve pokušavaju opravdati nasilnike
Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci, ističe da na osnovu 25 godina radnog iskustva sa žrtvama nasilja može zaključiti kako su žrtve obeshrabrene da prijave nasilje.
„Žrtve često pokušavaju opravdati ponašanje počinioca pa navode primjere poput ‘ima problem na poslu, problem sa zdravljem’ i na taj način pravdaju partnera. U 90 % slučajeva riječ je o bračnim ili vanbračnim partnerima“, navodi Bašić Tomić.
Dodaje kako su brojni razlozi neprijavljivanja nasilja, a među vodećima jeste patrijarhalno ustrojeno društvo u kojem je brak osnovna ćelija društva koja treba da opstane bez obzira na sve probleme – baš sve!
„Osim toga, tu su i ekonomska ovisnost o počiniocu, strah da će ostati bez djece, da joj neće niko vjerovati, ali u zadnje vrijeme i vrlo čest slučaj jeste nezadovoljstvo žrtava sistemskom reakcijom gdje svjedoče da nakon prijave nasilja počinioc nije odgovarajuće kažnjen, a ni one zaštićene“, ističe Bašić Tomić.
Prema njenim riječima, žrtve koje dolaze u Sigurnu kuću često su kontinuirano izložene nasilju, a neke i nakon pružene zaštite biraju povratak u nasilne porodice.
„Nakon 15 do 20 dana od zbrinjavanja u Sigurnu kuću, 70 % njih je započelo samostalan život dok se 30 % vratilo u nasilničku porodicu.“
Društvo treba stati na stranu žrtve
I ne, cilj ovoga teksta nije osuditi one koje se vraćaju, koliko dublje istražiti kako se na njih trauma afektira. Ono što je neophodno jeste psihološka pomoć, kako žrtvi, tako i počiniocu, jer šteta koja nastaje po mentalno zdravlje često je nevidljiva i nemjerljiva.
Jana Tanasić, MA psihologije i KBT psihoterapeut pod supervizijom, ističe kako je širok spektar psiholoških poteškoća.
„Najčešće su PTSP (posttraumatski stresni poremećaj), anksioznost, depresivno raspoloženje, problemi sa spavanjem, suicidalne misli, problemi s prihvatanjem sebe itd. Često ove posljedice nisu vidljive, ali svakako treba osvijestiti da se mogu javiti.“
Tanasić dodaje kako je jedna od najtužnijih činjenica za nju kao psihologa upravo ta što žrtve i godinama nakon nasilja osjećaju snažne emocije krivice, ljutnje ili bijesa na sebe. A nasilnici, kako navodi, najčešće taktički emocionalno zlostavljaju, optužuju, uvjeravaju žrtvu da je ona uvijek kriva i da je zaslužila fizičke i psihičke napade, do te mjere da čak i kad nasilje i partnerski odnos prestane, žrtva i dalje razmišlja na taj način.
Ključnim smatra društvo osjetljivo na problem rodno zasnovanog nasilja, kao i stajanje na stranu žrtve, a ne nasilnika.
„Nažalost, realnost pokazuje potpuno obrnutu situaciju u našem društvu koje osuđuje žrtvu i na taj način štiti počinioca. Uslijed toga se žrtva osjeća izolovanom, kako od strane najbližih osoba, tako i od strane društvene zajednice, što otežava zacijeljenje psiholoških rana.“
Uprkos tome što neke žrtve trpe vidljive i manje vidljive oblike nasilja od strane partnera, nerijetko od straha ne prijavljuju ili ne napuštaju istog, a sve se stavlja pod tepih „institucije trpljenja“. Kako to objasniti sa psihološkog aspekta?
Tanasić na ovo pitanje odgovara činjenicom da je jedan od osnovnih ljudskih instinkta onaj za preživljavanje.
„Neki od razloga zbog kojih žrtva ostaje u ovakvom partnerskom odnosu su:
-
Strah za život – Paradoksalno, koliko god je ostajanje u nasilnom partnerskom odnosu opasno po život žrtve, žrtva vjeruje da je opasnije napuštanje ili podnošenje prijave. Ovo je često opravdan razlog jer nasilnici koriste razne vrste manipulacije, prijetnje i ucjena kako bi strahom razvijali ovisnost žrtve.
-
Kognitivne distorzije – Najčešća posljedica emocionalnog zlostavljanja su greške u razmišljanju zbog kojih je žrtva zbunjena, samu sebe krivi da je nečim potaknula napad ili zlostavljanje. Nekada žrtva umanjuje značaj nasilja ili vjeruje da će nasilnik moći da se promijeni. Neke kognitivne distorzije su posljedica strategija suočavanja s okolnostima koje je žrtva razvila da bi očuvala svoje mentalno blagostanje, dok su druge posljedica dugotrajne manipulacije nasilnika.
-
Izolacija – Nasilnici često izoluju žrtvu od prijatelja i porodice, te je izazovno pronaći podršku u drugim ljudima.“
Ovime razlozi neprijavljivanja postaju jasniji.
Pak, vrijedi naglasiti i „obrnute percepcije“ rodno zasnovanog nasilja u kojima je muškarac žrtva. Takvi primjeri sasvim sigurno predstavljaju dodatno neosvijetljeno i nedovoljno ohrabreno područje samim žrtvama da prijave nasilje, jer mačizam nalaže da „muškarac ne može biti žrtva“. U paradoksalnosti situacije, mnogo je toga što se „trpi zarad braka“, ugleda, statusa ili djece.
A ključno pitanje postaje: Može li se trauma ikada prevazići i, ako da, na koje načine?
Prevazilaženje traume je individualno iskustvo, mišljenja je Tanasić, i uključuje sposobnost da osoba živi u sadašnjem trenutku, bez preplavljivanja misli i emocija iz prošlosti.
„Prevazilaženje i savladavanje traume ne znači potpuno odsustvo sjećanja, misli i osjećanja koji su vezani za traumatično iskustvo, nego osnaživanje osobe da živi život vrijedan življenja, u skladu sa svojim vrijednostima i granicama, bez da traumatsko iskustvo utiče na svakodnevan život.“
Sjećanja na traumu možda ostaju, ali ne bi nas to trebalo obeshrabriti da i mi ostanemo tamo gdje se traume najviše podgrijavaju, u strahu od novog nasilja, u mraku i tišini ćutanja. „Ne morate to trpjeti – bio vam to partner, supružnik, ali ni bila vam to žena. Dostojanstvo nema spol ni cijenu. Jedino je preskupo ono što plaćate svojim zdravljem ili najgore životom!“
Nikada nisam doživjela nasilje, bilo u vezi ili porodici, ali preko članova porodice i prijatelja jesam se s njim suočila. Znam kako izgleda jedna čašica više, nekoliko riječi više i modrica ispod oka na licu meni drage žene. Znam kako izgleda i trpjeti u braku nasilje od strane supruge, jer si muško pa ako uzvratiš ti si nasilnik, a ako ne uradiš ništa „ti si pizda“. Ali jedno sa sigurnošću znam. Svi odnosi koji su uključivali nasilje, završili su onda kada je osoba koja trpi nasilje smogla snage reći: „Dosta.“
Treba to znati češće, svakodnevno i uporno, jer u odnosu gdje je trpljenje osnova, nadogradnje nikada ni neće biti.
Tekst je nastao u okviru projekta „Sveobuhvatna strategija prilagođena situaciji sa COVID-19 za Sarajevo bez nasilja na osnovu spola“. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne odražava nužno mišljenje ACCD.
