Dnevnik izolacije (3): Soon we’ll get better

Lamija Gutić je maturantica Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu. Za Karike.ba piše Dnevnik izolacije u kojem objašnjava kako pandemija Covid-19 utiče na njen život. Ovo je njen treći nastavak, pročitajte i prvi i drugi dio.

Četrdeset dana, skoro četrdeset dana spašavamo jedni druge ostajući kući. Isto toliko je prošlo otkad sam zadnji put vidjela svoju školu. Ako sam u ičemu imala ludu privilegiju i sreću, onda je to bila srednja škola. Kada sam krenula u prvi razred, nisam mogla ni zamisliti da će me ocjene i trud odvesti do Washingtona, Dohe, Londona, Cambridgea i Beča.

April 2019.

Prošli april je bio poseban jer sam imala nevjerovatnu sreću da odem u Washington na Loudoun Youth Leadership Summit s još dvije Lamije i Larisom. Četvrtak, deveti april dvije hiljade i dvadesete. Suncu ni traga. Kao i mnogi, mislila sam da će biti lakše živjeti izolaciju onda kada vani bude novembar, kada se na nebo navuče sivi plašt u kojem ćemo utopiti beznađe koje nas je snašlo. Zamjerim sebi na kontemplaciji i želim da olakšam život manje misleći o nebitnostima, ali teško mi ide. Možda me izolacija promijeni.

I ništa u vezi s tim danom ne bi bilo posebno da se devetog aprila prošle godine nisam našla u kišnom Washingtonu, u 14. ulici, odlazeći do Smithsonian muzejskog kompleksa, tačnije u Nacionalni muzej afroameričke historije. U ovaj grad smo dolazili u dva navrata, jer se za jedan dan nije mogao obići, barem ono što smo planirali vidjeti. Prvog dana kada smo došli pred Capitol Hill je bilo neobično toplo, baš poput današnjeg dana, a sedmicu kasnije padala je kiša, pa su nas domaćini odlučili odvesti u neki od muzeja. Stanovnici Washingtona su ponosni na behare trešnje koji su apsolutno nestvarni, kao i oni kod nas.

Foto: Privatna arhiva

Šta drugo raditi nego evocirati uspomene

Možda toliko ne bih evocirala uspomene da mi pod ruku konačno nije došao memoar Becoming, knjiga koju sam jedva čekala da konačno pročitam. I u pravo vrijeme me našla, vrijeme pukog postojanja. Još jednom sam se sjetila nestvarnosti u kojoj je prošlo tih 12 dana. Jer, u tom trenutku, život je bio rođenje novog proljeća, bilo ono ovdje ili preko okeana, u Washingtonu. Čekanje na aerodromima, dolazak kući, dolazak Sarajevu i radost kojoj smo toliko hrlili u zagrljaj. Sada je ostao samo Google Photos i slike drugog proljeća. Eto, takav je bio april godine prije korone.

Behar koji čeka da postane voćka

Proljeća su blagoslov, kakva god i gdje god ona bila. Jer, u svakom novom proljeću dolazi radost i novi početak, poput onog školskog u septembru kada se nakon duge pauze osjećamo spremni da idemo dalje i nastavimo učiti. U tom svjetlu, ni ovo proljeće nije puno drugačije od onih kakva su bila do sada: stanovi se pospremaju i kreče, sade se bašte, čini se kao da nastavljamo sa životom.

I svim srcem vjerujem u snagu novog života, svakog pupoljka koji čeka da iscvjeta, svakog behara koji čeka da postane voćka i svake kapi kiše koja će pasti i spasiti nas.

Jer, postoji život i izvan mjera koje nam spašavaju živote trenutno, i to me ne brine. Jedino čemu se nadam je da ćemo poslije svega ovog biti ljudi, spremni da volimo i pomažemo kao što pomažemo sad. Ako Fitzgeraldovom Gatsbyju život iznova počinje svakim ljetom, meni je to proljeće. Neka oprosti Gatsby, ljetno sam dijete, ali u proljeću vidim više života nego u ljetu.

Foto: Privatna arhiva

Lažne vijesti se šire brže od bilo kakve zaraze

Okrenula sam se Batmanu i odgledala The Dark Knight. Zastidjela sam se same sebe zato što još nisam odgledala film koji je izašao prije 12 godina, a nakon prošlogodišnjeg Jokera, poželjela sam da konačno odgledam ono što nisam u djetinjstvu, i nisam se pokajala. Možda bi nam i trebao Batman, ko će znati. Nikada nisam bila previše oduševljena superherojskim filmovima. Da se razumijemo, nisam ni sad, ali izolacija nas mijenja. Ipak, koliko god nas mijenja, nadam se da će se završiti u doglednom vremenu. Najprije zbog teorija zavjera koje se dijele brzinom svjetlosti i nasjedanja na video djevojke koja u svom izlaganju nije rekla ni jednu istinitu rečenicu (molim vas, prijavite video i bilo koju lažnu vijest / teoriju zavjere za koju mislite da ne smije biti tu). Poznati smo po tome da se kod nas lažne vijesti šire brže od bilo koje zaraze, i tako je bilo i ovaj put. Ako ste naišli na taj video u svojim inboksima (znate o kojem videu govorim), molim vas, pričajte s onima koji su vam ga poslali. Javite se onima za koje znate da bi slijepo mogli vjerovati u svaku riječ koju čuju.

5G mreža i Donald Trump

Od svih teorija za koje su se ljudi zauzeli i u koje slijepo vjeruju, jedna kojoj se najviše priklanjaju je ona da je za sve kriva 5G mreža i da će nas u skorije vrijeme sve uništiti. Ako je tako, mi smo posljednji na tom popisu – tek smo se 4G osposobili. Lakše je baviti se nepovjerenjem prema novim tehnološkim dostignućima nego činjenici da nemamo vakcine, testova i smještaja za oboljele. Američki predsjednik Donald Trump je u protekloj sedmici naredio da SAD prestane finansirati Svjetsku zdravstvenu organizaciju i pozvao Amerikance u saveznim državama gdje su na poziciji demokratski guverneri da izađu na ulice i protestuju što im je dopušteno da izađu vani. Naime, na nivou kompletnog SAD-a nema restriktivnih mjera, već su guverneri uvodili mjere samo u svojim saveznim državama.

Sateliti iznad Sarajeva

Sinoć su nas posjetili vanzemaljci, bit će. Iznad Sarajeva su se pojavili sateliti, i ne izmišljam ovo. U svjetlu priče o teorijama zavjere, tako su se i za ovu pojavu na našem nebu našle teorije zavjere i ideje šta bi nepoznati leteći objekti mogli biti. Neki astronomi smatraju da nam je ove satelite poslao Elon Musk, školski drug jednog od mojih profesora, kako ga on voli zvati, i da su u pitanju sateliti firme SpaceX. Vjeruje se da je Muskov cilj da na ovaj način dovede internet u područja gdje ga još uvijek nema, a i ostalim korisnicima bi bila ponuđena alternativa za tradicionalnu konekciju kakvu imamo danas. Naravno, ništa od toga nije potvrđeno i još uvijek ćemo morati čekati pouzdane informacije da znamo o kakvim se satelitima radi.

Umjetnost smještanja četiri godine na četrdesetak strana

U nekim su se školama već počeli opraštati od maturanata, u našoj to još uvijek nije slučaj. I nadam se da neće biti. Svim srcem vjerujem u to i molim se za ispraćaj kakav je ova generacija zaslužila. Počeli smo raditi na godišnjaku, koliko god to težak zadatak bio. Umjetnost je smjestiti četiri godine na četrdesetak stranica, bez da se išta bitno izostavi. Jedna od najdražih aktivnosti u biblioteci mi je bilo listanje godišnjaka prethodnih generacija. I sada istinski uživam u tome, tražeći poznata lica u preko dvije hiljade alumnista. Zato se nadam da će i naš godišnjak biti poseban i da će se u nekoj od narednih generacija pojaviti djevojčica koja će isto tako listati godišnjake i zamišljati svoj.

Foto: Privatna arhiva

Soon You’ll Get Better

Global Citizen i Svjetska zdravstvena organizacija su jučer organizovali koncert od osam sati u znak podrške svim radnicima na prvoj borbenoj liniji. Sve velike zvijezde su učestvovale, a Jimmy Fallon, Jimmy Kimmel i Stephen Colbert su vodili cijeli događaj. Lady Gaga je bila jedna od inicijatora, a pridružili su joj se Celine Dion, John Legend, Elton John, Sam Smith, Taylor Swift, Billie Eilish, Rolling Stonesi… John Legend i Sam Smith su pjevali Stand by Me, pjesmu legendarnog Bena E. Kinga, a Taylor Swift je pjevala Soon You’ll Get Better, pjesmu koju je napisala svojoj mami dok je bila teško bolesna. Uvijek je isticala koliko joj je teško samo slušati tu pjesmu, a vjerujem da nikada nije mogla ni zamisliti da će čitav svijet s njom pjevati u nadi da ćemo uskoro biti bolje i da ćemo zajedno ovo sve pobijediti. Pjesmu sam prvi put čula u Londonu, dana kada je izašao album, i već tada sam se isplakala dok sam je slušala, a slušajući je ovog jutra, dobila je skroz drugu dimenziju.

Godina dana od Amerike do danas

Poput rollercoastera, uvijek se vratimo odakle smo krenuli. Ja sam se uspjela vratiti na isti datum kada sam prošle godine išla po kafu u Starbucks, ne misleći ni o čemu drugom, i drago mi je da nisam. Jer se zbog toga ni taj sivi Washington nije utopio u ništavilo ostatka života kojeg ne pamtim, a tu je, postoji. Ne pamtim jer nije bitno, i drago mi je da je tako. U godinu dana od Amerike do danas stalo je još mnogo pobjeda, iskušenja, promjena i otkrivenja. Aprili su posebni, pogotovo u Sarajevu. Ovaj grad slavi svoj dan u aprilu – simbol svog otpora i neodustajanja. Sarajevo je vidjelo puno opasnije aprile od ovoga, zato ćemo i njega pobijediti.

Dok pišem ovo, u pozadini je At Last i Etta James. Free at last, zapjevat ćemo i mi, uskoro.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja