„Najteži dio volonterskog angažmana u pandemiji je nemogućnost da uopće vidite svog pacijenta, što radi osoblje COVID ambulante, s kojima ste stalno u kontaktu. Nažalost, to iziskuje mnogo nalaza i mnogo papirologije, a sve dosta brže ide kada imate jednog budnog i entuzijastičnog studenta pored sebe“, naglašava Nejira Imamović.
Red je da shvatimo svoju moć i svoju odgovornost. Imamo pravo vršiti pritisak na one koje smo izabrali da rade ono što je prioritetno. Imamo pravo da onima koje plaćamo kažemo šta su njihove obaveze i dužnosti. Ne možemo inferiorno pasivnim stavom očekivati aktivnost onih koji su naviknuti da se u „državnoj službi“ može kako hoće. Bili oni novi ili stari, naučeni su da im se nerad toleriše, a nepotizam, korupcija i nacionalizam prećute, kao da je riječ o asesoarima jedne politike, jednog načelnika. Naučite ih novoj modi, koja će svakoga od nas obući emancipacijom o našim pravima, gdje jedan čovjek, iako načelno kroji kapu grada, može i da pokisne, ako mu taj isti narod odluči oduzeti legitimitet.
Vi koji šetate okolo znajući da ste pozitivni na korona virus, postoji li u vašem mozgu ikakva svijest o drugom ljudskom biću? I o onome što će im vaša neodgovornost i bezobzirnost oduzeti?
Boris Tankić ima 28 godina, dolazi iz Brčkog i radi kao menadžer. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Nuredin Kurtović je rođen 1997. godine u Travniku, gdje trenutno živi i radi kao grafički dizajner. U slobodno vrijeme piše poeziju i svira gitaru. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Pojavivši se početkom ove godine, pandemija koronavirusa digla je na noge cijeli svijet. U Bosni i Hercegovini je pojavom prvih oboljelih zavladala panika među običnim svijetom. Narod je požurio da kupi što više namirnica i sredstava za dezinfekciju, iako je stav vlasti bio da neće doći do nestašice. Tu se već moglo vidjeti da narod (s pravom) ne vjeruje svojim izabranim predstavnicima, a da je taj isti narod u pravu pokazale su i brojne afere u koje su umiješani ljudi iz vlasti
Na konkurs Karika pristigao je i video Ermila Horozovića, mladića iz Zavidovića. Ovim radom iskazuje svoj stav i mišljenje o situacijama u BiH tokom pandemije COVID-19, kao i odgovore na druga postavljena pitanja u konkursu za mlade blogere, aktiviste i kritičare.
Rekoše nam: „Opasno po život – stavite maske i rukavice da se zaštitite.“ Posmatrajući dešavanja u našoj zemlji u zadnjih dvadeset godina, a pogotovo u vrijeme pandemije, pitam se stavljamo li maske da ne vidimo kriminal i glupost naših vladajućih struktura. Ova divna država ima cirkusko uređenje. Toliko potencijala i talenta je prikriveno, zaboravljeno, jer nas vode ljudi bez potencijala i talenta, ili su možda talentirani za kriminal; ako to možemo smatrati talentom, onda im nema ravnih.
Šta je korona? Razmišljam o ovom pitanju već danima. Danima koji se pretvaraju u duge mjesece. Pitam se u kojoj igri smo sad pijuni? U konkursu piše da treba da odgovorimo na neka pitanja u sklopu ovog teksta, ali evo gledam i mislim da ih je malo. Malo za opisati stanje oko nas. Na kraju, kad odgovorimo na ista, biće kao bez odgovora. Bez eha naših riječi. I dalje će se javljati nova i nova pitanja, a mi se vrtiti u krug, bez odgovora, jer to je naša država – začarani krug.
Pandemija je za mene predstavila jednu veliku prekretnicu mojih razmišljanja, stavova, životnih pogleda i, jednostavno, svega što me činilo ovime što jesam. Na početku, gledala sam na nju kao na neko kratkotrajno stanje koje će da bude i da prođe, međutim, shvatila sam da ona nije nešto prolazno i beznačajno nego upravo suprotno. Pandemija, uprkos njezinom ograničenom djelovanju, ostavila je ogromne posljedice koje će, ko zna kada, završiti, a možda neće nikada. Promijenila je naše živote, da kažem, iz korijena. Promijenila je mene nabolje.
Ljudska prava su kršena bezbroj puta u protekla tri mjeseca. Građani u ovakvom oligarhijsko uređenom sistemu, gdje im se ispred nosa maše prividnom demokratijom, ne mogu postati ništa drugo do poltroni s osjećajem manje vrijednosti, te nezadovoljstvom koje će kanalisati odlukom da postanu dio istih. Društvo u kojem nema slobodnog izbora i slobodne volje ubija ideologiju, potura nogu svojim neistomišljenicima i prisiljava ih da se pronađu u drugim državama. Mladi, obrazovani, čili i veseli, postaju baza za liječenje kompleksa nesposobnima u vlasti. Političke partije postaju biro za zapošljavanje, a ideologija se vadi iz škrinje na svake četiri godine, kada se pred izbore tresu tepisi i čisti put do glasača.
U ovom dekadentnom sistemu vrijednosti bez privida smisla vlada nedosljednost u rješavanju problema i sve što se desi svodi se na nekoliko dana medijske pažnje pa pada u ambis zaborava. Iznova gubimo povjerenje u institucije jer one ne nude jednak tretman za sve. U jednoj od afera naučili smo da jedan glas na izborima može biti presudan pri izboru pojedinca koji ide na javni položaj. Presudni glas možeš biti ti.