Piše: Amina Hodžić
Područje planina Treskavice, Bjelašnice, Visočice te Parka prirode Rakitnica već više od pola stoljeća čeka zakonsku zaštitu. U tom periodu uloženi su milioni maraka u različite studije, elaborate i procedure koje su trebale dovesti do proglašenja zaštićenog područja. Uprkos tome, ove planine ni danas nemaju adekvatan status zaštite, prvenstveno zbog političkih blokada, sukoba interesa i neslaganja između različitih nivoa vlasti.
Bosna i Hercegovina, zemlja izuzetne prirodne raznolikosti, mogla bi upravo na ovakvim lokalitetima graditi održivi razvoj i ekoturizam prepoznat i izvan njenih granica. Umjesto toga, višeslojna administracija, netransparentni procesi i privatni interesi moćnih pojedinaca i grupa i dalje imaju prednost nad javnim interesom i očuvanjem prirodnih bogatstava. Cijenu tog nemara ne plaćaju samo ove planine, već svi građani.
Sve je počelo još 1986.
U okviru Regulacionog plana Grada Sarajeva za period 1986. – 2000. predloženo je definisanje „Regionalnog parka Sarajevo“, koji bi obuhvatao Nacionalni park Treskavica (5.810 ha), Parkove prirode Bjelašnica (25.402 ha) i Visočica (2.625 ha) te Park prirode Rakitnica (2.137 ha). U Federaciji BiH još uvijek ne postoji novi prostorni plan – na snazi je onaj iz 1981. godine, prema kojem je bila planirana zaštita navedenih područja.
Od kraja 1990-ih traju pokušaji institucionalne zaštite područja Igmana, Bjelašnice i Treskavice. Prvi stručni elaborat o njihovim prirodnim vrijednostima izrađen je 1999. godine. Već 2001. međunarodni i domaći stručnjaci, uz podršku Svjetske banke i Evropske unije, predložili su uspostavljanje nacionalnog parka Igman-Bjelašnica-Treskavica-Visočica, površine oko 117.000 hektara, koji bi obuhvatao teritoriju oba entiteta.
Iako nacionalni park nikada nije formalno proglašen, Federacija BiH je 2005. godine ovo područje privremeno zaštitila kao prostor posebnih karakteristika, prvenstveno radi kontrole korištenja prostora, očuvanja tradicionalnog načina života i zaštite ključnih izvorišta pitke vode. Nakon izmjena okolišnih zakona, 2006. godine izrađena je nova studija izvodljivosti, kojom je predloženo znatno manje zaštićeno područje – oko 92.000 hektara, ograničeno isključivo na teritoriji Federacije BiH, čime je napušten prvobitni koncept jedinstvene, međuentitetske zaštite.
Općine zaustavljaju zaštitu
Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine obratili su se načelnici općina Hadžići i Trnovo, smatrajući da su odlukom federalnih vlasti povrijeđena prava općina na lokalnu samoupravu, zagarantovana Ustavom BiH, Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH. Ustavni sud donio je presudu u korist općina, obustavio primjenu odluke o ovom prirodnom području posebnog značaja te zaustavio izradu prostornog plana ovih planina. Kantonalne vlasti očigledno nisu bile u dogovoru s općinama i zbog toga je ovaj pokušaj zaštite pao u vodu.
Novi pokušaj zaštite pokrenut je 2017. godine u saradnji s UNEP/GEF-om. Međutim, kompleksna administrativna struktura, različiti interesi i geografska raspršenost područja doveli su do dugotrajnog procesa. Nakon višestrukih konsultacija s lokalnim zajednicama, obuhvat planiranog zaštićenog područja smanjen je na oko 36.000 hektara – daleko ispod prvobitnih ciljeva projekta. Ni ta kompromisna verzija nikada nije realizovana. Federalno ministarstvo okoliša i turizma navodi da daljnji koraci zavise od inicijativa s lokalnog nivoa, čime se odgovornost vraća lokalnim vlastima i proces se opet vrti ukrug.
Federalno ministarstvo okoliša i turizma, uz podršku Programa Ujedinjenih nacija za okoliš (UNEP), najavilo je 2019. godine podnošenje zahtjeva za proglašenje područja Treskavice, Bjelašnice, Visočice i Rakitnice parkom prirode. U tom trenutku činilo se da je zaštita konačno nadohvat ruke. No, kao i u brojnim drugim slučajevima, institucionalna neodgovornost i politička nevoljkost učinile su svoje – proces je zaustavljen, a područje nikada nije proglašeno zaštićenim.
Iza blokade: interesi jači od zakona
Anes Podić iz „Eko akcije“ skreće pažnju na snažne interese koji stoje iza decenijskog zastoja u zaštiti ovog područja.
„Nakon 2019. godine stvari se nisu pomjerile s mrtve tačke. I dalje postoje snažni interesi, prvenstveno građevinski lobiji, jer su Bjelašnica i Igman postali izuzetno atraktivni za gradnju“, navodi Podić.
On ističe da je formalno proglašenje nacionalnog parka u nadležnosti Federalnog parlamenta, ali da Federalno ministarstvo nikada nije pokrenulo tu proceduru. Dodatni problem predstavlja činjenica da se dio područja nalazi u Republici Srpskoj, gdje međuentitetska saradnja u praksi gotovo ne postoji.
Šta se gubi dok se čeka
Više od pola stoljeća bez zakonske zaštite ostavilo je duboke i često nepovratne posljedice na ove planine, kako u ekološkom, tako i u društvenom smislu. Bjelašnica se danas sve češće doživljava kao grad u nastajanju, a ne kao planina. Na njoj, ali i na Treskavici i Visočici, nikli su apartmani, hoteli i skijališta, dok se istovremeno nesmetano voze kvadovi, vrše bespravne sječe šuma i narušavaju prirodna staništa.
„Cijelo područje je izloženo intenzivnoj sječi drveća, problem su kvadovi i druga vozila koja ‘krstare’ planinama, uništavajući vrijedan biljni svijet. Pojedinim vrstama trebaju stotine godina da narastu samo nekoliko centimetara, a prolazak vozila može uništiti cijelu populaciju. Problem su neplanski urbanistički planovi, šumski požari, a nedostatak uspostavljene rendžerske službe značajno smanjuje efikasnost zaštite“, dodaje Podić.
Azra Berbić, aktivistkinja i članica Fondacije „Atelje za društvene promjene – ACT“, ukazuje da naučna zajednica godinama uzalud upozorava na iste probleme.
„U ovom slučaju nije uzeto u obzir mišljenje nezavisne naučne zajednice i stručnjaka, čija istraživanja potvrđuju da većina predloženih područja zahtijeva zaštitu zbog velike biološke i kulturne vrijednosti, kao i zbog potencijala razvoja ekoturizma. Umjesto da slijedimo akademske preporuke i zaštitimo visoko vrijedna područja prirode, posljednje dvije decenije svjedočimo devastaciji i ozbiljnom narušavanju prirodnog ambijenta, uključujući uništavanje rijetkih biljnih i životinjskih vrsta. To se najviše manifestuje kroz golu sječu ogromnih površina šume radi izgradnje apartmanskih naselja, vikendica i ugostiteljskih objekata, dok urbanizacija i betonizacija ostavljaju trajne posljedice na osjetljive ekosisteme“, kaže Azra.
Ovi alarmi dobivaju posebnu težinu kada se postave u širi kontekst: Bosna i Hercegovina zaštitila je svega nešto više od 3,5 % svoje teritorije, što je daleko ispod evropskog prosjeka. Za usporedbu, u Sloveniji je čak 72 % teritorije zaštićeno. Prostornim planom bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine predviđeno je da 10 % teritorije bude pod različitim stepenima zaštite, uključujući upravo planine oko Sarajeva.
„Pored brojnih studija koje skupljaju prašinu u ladicama resornih ministarstava, pitanje zaštite ovog područja ne pomiče se s mrtve tačke i čini se da se ozbiljno više ni ne razmatra. Zbog toga lični i kratkoročni interesi pojedinaca, tajkuna, imaju prednost nad zaštitom prirodnih dobara koja bismo trebali sačuvati za buduće generacije“, zaključuju iz ACT-a.
Treskavica: između hidroelektrane i prve pobjede
Treskavica je planina koja se nalazi na području dva entiteta, što proces njene zaštite čini dodatno složenijim u odnosu na druga područja. Nesaradnja između entiteta u brojnim segmentima društvenog i političkog života ogleda se i u pitanju zaštite prirodnih dobara.
Na Treskavici, na području općine Trnovo, već godinama se pokreće i zaustavlja projekat izgradnje male hidroelektrane (mHE) „Hrasnica“ na Hrasničkom potoku. Projekat je 2025. godine ponovo dobio ekološku dozvolu. Planinarsko društvo „Treskavica“ već godinama se protivi izgradnji i nastoji zaustaviti realizaciju projekta, koji se, uprkos tome, periodično ponovo aktivira. Protiv izgradnje su i lokalne zajednice, kao i Fondacija „Atelje za društvene promjene – ACT“, koje ukazuju na prirodnu vrijednost planine i značaj očuvanja rijeke.
„Radi se o maloj hidroelektrani čija bi izgradnja ugrozila gotovo netaknute planinske rijeke i pitku vodu visokog kvaliteta. Projekat podrazumijeva polaganje cjevovoda dužine oko 4,5 kilometra, što je potpuno nepotrebno za proizvodnju minimalne količine električne energije. Jedini koji profitira je investitor“, kaže Azra Berbić.
Ipak, krajem 2025. godine stigla je i jedna dobra vijest. Građanski pokret „Buđenje“ iz Tuzle podnio je inicijativu za proglašenje područja „Treskavica i kanjon Bistrice“ zaštićenim, zbog prijetnji izgradnjom hidroelektrana. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske prihvatilo je inicijativu i proces zaštite je zvanično započeo. Prema Zakonu o zaštiti prirode RS-a, područje predviđeno za zaštitu sada se ne smije uništavati, što znači da izgradnja mHE neće biti dozvoljena. To je konkretna pobjeda aktivista i građana.
Šta kažu općine i entitetske vlasti
Prema Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, područje Treskavice i kanjona Bistrice planirano je za zaštitu u kategoriji Parka prirode, što obuhvata općine Kalinovik, Foča i Trnovo. Za zvaničnu zaštitu potrebno je provesti detaljna istraživanja i izraditi studiju zaštite, što do sada nije urađeno.
Gorjana Rosić iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske pojašnjava da međuentitetska saradnja u ovom slučaju još nije bila potrebna: „S obzirom da nisu pokrenute aktivnosti javnog uvida i pribavljanja mišljenja koja su obavezna za donošenje odluka po inicijativama za zaštitu područja, nije bilo saradnje s Federalnim ministarstvom okoliša i turizma po ovom pitanju. Međutim, imajući u vidu lokaciju predmetnog područja i uspostavljenu entitetsku liniju, saradnja će se sigurno uspostaviti kada se započne realizacija zaštite područja.“
Na federalnoj strani, općine u kojima se nalaze planine danas su pretežno izgrađene i razvijene, što dodatno otežava primjenu prostornog planiranja. Planina Igman nalazi se na području općine Hadžići, čiji su službenici učestvovali u radu radne grupe koja je trebala utvrditi granice zaštićenog područja Bjelašnica – Treskavica – Visočica – Kanjon Rakitnice, ali taj posao, prema njihovim navodima, nikada nije dovršen do kraja, a dokumentacija o radu grupe nije sačuvana.
„Stav Općine je da je potrebno utvrditi granice zaštićenog područja, ali da to nikako ne mogu biti granice definirane Prostornim planom KS kojim je čitava Bjelašnica i Igman, cijela naselja koja se protežu do same magistralne ceste M17, pa i jedan značajan dio grada Hadžića proglašen zaštićenim prirodnim područjem“, navodi ova općina, dodajući da će podržati zaštitu lokaliteta koji to zaista zahtijevaju, ali ne na način koji bi blokirao razvoj ostatka područja.
Općina Trnovo, okružena planinskim vijencem koji čine Bjelašnica, Igman i Treskavica, ističe da nakon presude Ustavnog suda iz 2011. godine, kojom je obustavljen proces izrade prostornog plana, nije bilo daljnjih razmatranja o proglašenju navedenih lokaliteta zaštićenim. Grad Konjic, pak, ističe da podržava zaštitu prirodnih i kulturnih vrijednosti kroz održivi razvoj.
Studije skupljaju prašinu, planine nestaju
U osnovi ovog problema nije nedostatak znanja ni stručnih analiza – njih je bilo više nego dovoljno. Studija iz 1999., prijedlog nacionalnog parka iz 2001., studija izvodljivosti iz 2006., projekt s UNEP-om iz 2017., zahtjev iz 2019. – svaki od ovih koraka završio je na istom mjestu: u ladici. Iza svakog zastoja stajali su isti akteri: nesaglasnost između nivoa vlasti, odsustvo koordinacije između entiteta i privatni interesi koji su se pokazali trajnijima od svakog zakonskog okvira.
Dok procedure ostaju neaktivne, kvadovi ‘krstare’, šume se sijeku i beton raste. Pitanje nije da li ove planine zaslužuju zaštitu – odgovor na to pitanje poznat je još od 1986. Pitanje je ko će i kada imati dovoljno političke volje da to i učini.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Karike integriteta u borbi protiv političke korupcije”, koji provodi Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini, a koji finansira Europska unija kroz regionalnu inicijativu „Integrity Watch na Zapadnom Balkanu i Turskoj“ koji u BiH implementira Transparency International u BiH. Stavovi izneseni u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Transparency International-a u BiH i Europske unije.
