Dug put koji mora početi: od priče da će nas Cigani ukrasti kad smo bili mali, do razumijevanja i solidarnosti

U trećem tekstu serijala Tačke susreta: kada se i kako oslobađamo predrasuda donosimo razgovor s mladima iz Bosne i Hercegovine i Srbije na temu predrasuda prema Romima i Romkinjama, kao i lične priče naših sagovornika/ca o načinima oslobađanja od predrasuda prema ovoj grupi ljudi.

Nerma Džaferović, dvadesetdvogodišnja studentica genetike iz Gradačca, tokom svog odrastanja čula je za Rome da su neuredni i nečisti, neobrazovani, da kradu i da generalno zaostaju u svemu u odnosu na druge nacionalnosti. Sifetu Karaliću, dvadesetčetverogodišnjem studentu književnosti iz Zenice, kao malom je često rečeno da će ga Cigani ukrasti ako ne bude slušao. Romi su u njegovom okruženju isključivo povezivani s muzikom, igranjem i bezbrigom. Miloš Lazović, dvadesetdvogodišnji student Filološko-umjetničkog fakulteta iz Kraljeva, često je čuo rečenicu: To su ciganska posla, a pod time se, objašnjava za naš magazin, mislilo na tračarenje, ali i na sve što je vrlo slabo estetski i umjetnički. Romi su često svrstavani u građane nižeg reda i dodeljivani su im poslovi koje niko drugi nije hteo da prihvati. Neki od najčešćih stereotipa bio je okriviti ih da su ukrali neku stvar koja je nestala ili slično. Susretao sam se s raznim komentarima na račun njihovog načina života i navika koje su imali: da se ne kupaju, rano se venčaju, pa imaju mnogo dece, život u nesanitarnim uslovima. 

Predrasude od ranog djetinjstva kao sredstvo zastrašivanja

Ivana Jovanović, dvadesetčetverogodišnja aktivistkinja za ljudska prava iz Požarevca, koja je završila Fakultet političkih nauka, ističe da predrasude o Romima i Romkinjama nastaju još u djetinjstvu i da se često koriste kao sredstvo zastrašivanja djece. Ako ne budeš dobar, doći će Ciganka da te odvede. To je ono glavno što smo još o Romima čuli kao mali – ističe naša sagovornica. Tokom osnovnog školovanja susrećemo se s time kako Romi imaju te neke mere kojima sve dobijaju na dlanu, ali oni to ne koriste. Tu je i uvredljiv govor kako su lenji, ali ti niko ne objasni šta su zapravo te afirmativne mere. Stvara se utisak da je to neki poklon, a izuzima se društveno-politička i socijalna situacija. Izjave naših sagovornika i sagovornica potvrđuju neke od najčešćih predrasuda o Romima/kinjama koje čujemo u porodičnim kućama, školi, medijima, okruženju, a koje često sve Rome svode na jednu osobinu ili karakteristiku zanemarujući mnogo složeniju socijalnu, ekonomsku i kulturnu pozadinu tranzicijskih društava u regionu.    

Zatvorenost, strah i oprez

Nerma Džaferović je uvijek bila svjesna da je njena država podložna generalizaciji skoro svega. Jasno mi je bilo da neki ljudi jesu možda doživjeli neka negativna iskustva s Romima i da zato razmišljaju na pogrešan način. Za nju su to uvijek bili ljudi zatvorenih vidika koji zapravo nisu spremni da se suoče s nekom drugačijom istinom, pa im je lakše vjerovati u svoju laž. Kao neko ko je jako empatičan, uvijek joj je bilo neugodno slušati negativne priče o romskoj populaciji jer bi se stavljala u kožu ljudi koji pripadaju toj nacionalnosti, a koji ne moraju uopšte biti takvima kakvima su predstavljeni široj masi. Znam koliko bi mene pogodila neka sitna neistina koja bi se širila o meni, pa sam zamišljala kako je tek njima suočavati se s tim svaki dan.

Sifet Karalić je pak predrasude s kojima se susretao tokom odrastanja doživljavao s nekom vrstom straha i opreza. Vjerovao sam da me neko štiti pričajući mi takve stereotipe i da ukoliko ne dođem u bilo kakav kontakt s Romima/Romkinjama biću spašen od kožnih bolesti, napada, pljačkanja i slično.

Sifet Karalić, privatni arhiv

Milošu Lazoviću najupečatljivija stvar u cijeloj priči zasigurno jeste ismijavanje i maltretiranje mladih Roma, koji su bili prinuđeni da prose ili da se na neke druge načine snađu da kući donesu novac kako bi imali šta da pojedu. Neki od tih stavova su mi zaista smetali i nisam ih razumeo. Oni su posledica međusobnog nerazumevanja i nedostatka želje da se i jedna i druga strana bolje upozna i razume. Ivana Jovanović iskreno ističe da nije razmišljala mnogo o stavovima o Romima/kinjama s kojima se susretala u svome okruženju. Tek kad se počela baviti ljudskim pravima shvatila je koliko su duboke i teško promjenjive ovakve predrasude. Ako još od detinjstva slušate doći će Ciganka da te odvede ili ma oni su Cigani, formiraš neke stavove koje ne preispituješ do nekog prelomnog trenutka. Za mene je to bilo kada sam krenula da se bavim ljudskim pravima i kad sam krenula da dekontruišem sve te narative.

Uloga obrazovanja

Nerma Džaferović se sjeća da su u osnovnoj školi uvijek slavili Svjetski dan Roma i da je to za nju u tom uzrastu bilo jako značajno. Svi smo u razredu imali nekog pripadnika/cu romske populacije i na taj način smo im pokazivali da nisu nevidljivi i da su važni. Taj dan bismo učili o historiji Roma, plesali njihove tradicionalne plesove i uživali uz muziku. Pored toga, pozitivne priče o Romima/kinjama u medijima su joj, također, jako značile u širenju vidika. Jako je važno imati priliku čitati o uspjesima nekog od njih i shvatiti koliko su talentovani i zapravo isti kao ja, ti i svi ostali, i kako zaslužuju isti tretman i prilike u društvu.

 

Nerma Džaferović, privatni arhiv

Lični kontakt i susret

Recept Sifeta Karalića za oslobađanje bilo kakvih predrasuda jeste prekid korištenja serviranih informacija i nametnutih uvjerenja. Da bih otklonio od sebe sve predrasude o Romima i Romkinjama, moram da ih upoznam, ali ne samo imenom i prezimenom, već sve ono što oblikuje njihov identitet, a to je kultura – od njihove zastave, historije, jezika do njih samih. Dijalog je uvijek vrlo koristan, pa je Sifet tako upoznao Elmina Burdalića, mladića romske nacionalnosti koji je sada postao njegov dobar drug. Njegova životna priča ruši sve moguće predrasude. Naime, ostavljen je bez igdje ikoga, prepušten samome sebi od najranijih godina života. Međutim, nije dozvolio da ga odgoji ulica, već škola. Svojim vrijednim radom i obrazovanjem postao je magistra tjelesnog i zdravstvenog odgoja te je danas fitnes trener u Sjedinjenim Američkim Državama gdje živi i radi. Svojim poštenim i predanim radom postigao je sve ono što je danas, ističe Karalić. Iako pohvalna situacija, ona je ipak u kontekstu Sjedinjenih Američkih Država. S pravom se trebamo zapitati koliko Roma i Romkinja na našem prostoru ne dobija priliku za zaposlenjem, između ostalog, i zbog predrasuda.

Okruženje koje ne dozvoljava predrasude prema bilo kome ili čemu

Jedan dio okruženja u kojem se nalazio Miloš Lazović nikada nije dozvoljavao stereotipe prema bilo kome ili čemu. Tako mi se čini da je bilo u mojoj osnovnoj školi, a kasnije i srednjoj. Svi smo bili uključeni u jednu zajednicu i nismo se odvajali. Osnov za prevazilaženje ovog problema jeste dijalog i činjenica da različitosti pokreću ovaj svet. Ivani Jovanović je najviše lično pomoglo razumijevanje šireg konteksta i situacija s kojima se Romi i Romkinje susreću svakog dana, literatura Metija Kemberija, videi na TikToku i sami glasovi zajednice. Mislim da mi je to najviše pomoglo, kao i moja želja da slušam i da čujem.

Medijski prostor, kultura, književnost, muzika

Ustupanje medijskog prostora romskoj populaciji Nerma Džaferović smatra jako važnim. Lako je, tvrdi, stvarati predrasude i stereotipe ako nikada nemamo priliku čuti drugu stranu priče. Važno je da se glas Roma i Romkinja čuje i važno je znati njihove stavove jednako koliko i naše jer jedino na taj način možemo uvidjeti da među nama nema suštinskih razlika. Također, inkluzija i davanje jednakih prilika za ovu našu sagovornicu je izuzetno značajno. Na taj način mladi mogu da se upoznaju, konektuju i ruše barijere građenjem prijateljstava. Za Sifeta Karalića su kultura, književnost, muzika, tradicija, historija odlični načini upoznavanja i prevazilaženja predrasuda. Moramo biti spremni da damo svakome šansu, da budemo otvoreni i široki prema svima. Čovjek je biće kojeg s drugim povezuje dijalog. Drugi može predstavljati neki izazov i ukoliko nismo spremni upoznati Drugoga, uvijek ćemo upadati u zamku predrasuda. Zato hajmo dati Drugome šansu i razlog za razgovor i odbaciti sve jednostavne postupke i prihvatiti životnu kompleksnost. Nažalost, ne živimo u brižnome svijetu i kao ljudi moramo prepoznati vlastitu obavezu za brigu o Drugome. Ne smijemo izbjegavati brižnost i sistemski je zatirati – ističe Karalić.

Upoznavanje, demistifikacija i sigurni prostori

Najjednostavniji način da se prevaziđu predrasude prema jednoj društvenoj grupi za Miloša Lazovića jeste upoznavanje i demistifikacija iste. Uključio bih sve grupe u društvene aktivnosti, pre svega u kulturu koju smatram jednim dobrom koje ne poznaje stereotipe o kojima mi govorimo. Ivana Jovanović smatra da mi kao većinska zajednica možemo i moramo da damo prostor ljudima da govore o svom položaju i da taj prostor svojim iskustvom mijenjaju.

Mislim da i društvu to može najviše da pomogne kao što je i meni. Potrebno je da stvaramo sigurne prostore u kojima će Romi i Romkinje da dele svoje priče, da kažu šta im je potrebno od nas kao od većinske zajednice i šta možemo da radimo zajedno s njima, ali ne u njihovo ime. Za ovu našu sagovornicu važno je da ne polazimo iz superiornijeg stava. Ne znamo i zato treba da slušamo, pitamo, pa onda da delujemo na osnovu odgovora. Mislim da je najvažnije da čujemo jedni druge i da onda zajedno radimo i osmišljavamo naredne korake, a to je dug put koji mora početi.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“
More Stories
Terapeutska moć pisanja