„Mere i aktivnosti koje bi trebale ili mogle da unaprede medijsku pismenost u kontekstu rodne ravnopravnosti, prava i života žena u regionu pre svega su odustajanje od senzacionalizma po bilo koju cenu i verno negovanje mizoginije i seksizma kao primarnih alata u oblikovanju reprezentacije žene u medijima. Ljudi preuzimaju štetne obrasce viđene u medijima i zato je na njima ogromna količina odgovornosti. U nedostatku obrazovanja o konzumiranju medija i kritičkom mišljenju, moramo dobro promisliti šta konzumiramo i na koji način. Mediji postaju sve brži i hiperprodukcija je uzela primat, ali mamljenje klikova stavljanjem žena u zakorele patrijarhalne kalupe nas neće nigde dobro odvesti. Ja razumem da se o određenim stvarima ne izveštava kao pre dvadeset godina, ali moramo svi da sledimo taj napredak, da radimo na edukaciji i medija i publike kako bi postala senzibilisana.“
U životu inače, a naročito u zakonu, vrlo je važno nazvati stvari njihovim pravim imenom. To se posebno odnosi na femicid koji predstavlja rodno zasnovano ubistvo motivirano osjećajem nadmoći muškarca nad ženom. Femicid je epilog dugotrajnog fizičkog i psihičkog maltretiranja, najčešće od strane trenutnog/bivšeg partnera ili člana porodice.
Zbog toga što nije kvalificiran kao posebno krivično djelo, on se od strane sudova najčešće tretira kao čin nasilja u porodici za koji je predviđena blaža kazna do 10 godina zatvora, u odnosu na teško ubistvo za koje je moguća kazna zatvora i do 45 godina. Uvrštavanjem femicida kao posebnog krivičnog djela bi omogućilo ne samo strože kažnjavanje počinioca, već bi doprinijelo i podizanju svijesti o postojanju ovog problema kao sveprisutnog u našem društvu. Postavlja se pitanje koliko još žena treba da bude ubijeno kako bi femicid kao krivično djelo zaista postalo stvarnost u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu?!
Svake godine sve je manje upisanih studenata na fakultete u našoj zemlji. U posljednjih pet godina smanjen je za 20 posto, što je otprilike oko 20 hiljada studenata manje. Uprkos manjem broju zainteresiranih za studije unazad nekoliko godina, u Bosni i Hercegovini djeluje 47 visokoškolskih ustanova, što dovodi u pitanje njihovu svrshishodnost i daljnji opstanak.
U trećem tekstu serijala Tačke susreta: kada se i kako oslobađamo predrasuda donosimo razgovor s mladima iz Bosne i Hercegovine i Srbije na temu predrasuda prema Romima i Romkinjama, kao i lične priče naših sagovornika/ca o načinima oslobađanja od predrasuda prema ovoj grupi ljudi.
Primjer Amre Ahmetović potvrđuje da želja može postati stvarnost. Pored želje, potrebna je i podrška, kako porodice, tako i okoline. Nije lako uspjeti kada te većina sputava. Jedan od osnovnih izazova za smanjenje marginalizacije i povećanje sigurnosti Roma jeste mijenjanje svijesti građana, ali i mijenjanje svijesti kod vladajućih struktura. Na taj način bi bilo moguće prestati doživljavati Rome kao problematičnu populaciju. Oni su ljudi sa snovima, željama i nadom u bolje sutra, a prvenstveno s ljudskim dostojanstvom i pravom da budu poštovani.
U prvom tekstu serijala Tačke susreta – kada se i kako oslobađamo predrasuda razgovarali smo s mladima iz Srbije i Bosne i Hercegovine šta im je lično pomoglo da se oslobode međuetničkih predrasuda. Zbog predrasuda, između ostalog, se ljudi plaše jedni drugih, ne sreću se, ne sarađuju i ne žive kao susjedi nego kao neprijatelji. Od tog neprijateljstva, oni koji najviše insistiraju na mržnji i podjelama – političari – imaju i konkretnu materijalnu korist. Za razobličavanje predrasuda je potrebna motivacija, snaga, znanje, često hrabrost. Mjesta odakle bi mladi mogli da crpe energiju – obrazovni i politički sistem – ispražnjena je i suha kaljuža. Prepušteni su sami sebi da u moru mržnje: porodične, vršnjačke, medijske, religijske, političke, pronađu vlastite razloge da ljude posmatraju prvenstveno kao ljude.
Najčešće žrtve cyberbullyinga su djeca i tinejdžeri. Djeca imaju pristup društvenim mrežama često bez roditeljskog nadzora, zato nije rijedak slučaj da djeca vrše nasilje nad svojim vršnjacima. Nasilje se ogleda u zastrašivanju, prijetnjama ili uvredama. Nasilničko ponašanje kod djece moglo bi biti rezultat procesa društvenog učenja, odnosno oponašanja drugih. Ljudi koji su skloni vršenju nasilja možda su normalizovali da je nasilničko ponašanje korisno u rješavanju potencijalnih sukoba, ističe naša sagovornica Vehabović Rudež.
Ljudska prava svakodnevno bivaju povrijeđena, stoga se neprestano moramo podsjećati što su i koja su to osnovna ljudska prava te da se za njih moramo boriti. Jedna od institucija koja se bavi zaštitom ljudskih prava (sukladno Ustavu BiH i međunarodnim sporazumima koji se nalaze u dodatku Ustava) je i Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH. O ovoj instituciji, njenoj ulozi i značaju, zaštiti ljudskih prava u BiH, žalbama i prijavama građana/ki, te o provođenju sudskih odluka za Omladinski magazin „Karike“ razgovarali smo s diplomiranom pravnicom Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava. Ombudsmanka BiH Nives Jukić rođena je u Mostaru 1967. godine, no skoro cijeli svoj život živi u Sarajevu, gdje je završila osnovnu školu, Prvu gimnaziju te diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Tu je položila i pravosudni ispit. Nives Jukić ima dugogodišnje radno iskustvo u oblasti ljudskih prava, još od 1997. godine. Radila je kao asistentica ombudsmana Federacije BiH pri Misiji OESS-a u BiH, na poslovima pomoćnika ombudsmana Federacije BiH, te šefice Odjela za praćenje prava osoba s invaliditetom u Instituciji ombudsmana BiH. Parlamentarna skupština BiH ju je 2015. godine imenovala za ombudsmanku BiH iz reda hrvatskog naroda, što je njezin drugi mandat.
Prije dvije sedmice jedna mlada osoba oduzela je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. U posljednje vrijeme svjedočimo velikom broju suicida, čak i mladih ljudi, što je vrlo alarmantno za društvo, no tim temama se ne posvećujemo dovoljno i na pravi način. Mediji nas uglavnom kroz rubrike crne hronike izvještavaju pomalo senzacionalistički, izostavljajući komentar struke kada su ove teme u pitanju. Sa psihološkinjom Irenom Đumić Jurić Marjanović smo govorili o cyberbullyingu, edukaciji, odgovornosti društva kada je u pitanju nasilje na društvenim mrežama, tome kako pomoći osobama koje imaju suicidalne tendencije, ali i mlađim generacijama koje mnogo otvorenije govore o mentalnom zdravlju u odnosu na one prethodne. Naša sagovornica se 20 godina bavi psihoterapijom i drugim oblicima psihosocijalne podrške mladima i odraslima, što uključuje i seminare, edukacije, radionice o različitim važnim temama za naše mentalno zdravlje.
U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor... Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.
Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.
Iako je politička korektnost u svojim prvobitnim oblicima označavala pozitivan iskorak prema boljem društvu, jednakosti i ravnopravnosti, mnogi su u političkoj korektnosti vidjeli moć, a ovaj se koncept počeo iskorištavati i zloupotrebljavati etiketirajući one koji nisu istog mišljenja.