Mnogobrojni nedostaci filma Dune: Part Two

Navodno najiščekivaniji film ove godine Dune: Part Two buncao je u hypeu internetskog bespuća kao nevjerovatno ostvarenje. Famozna pjesma, plave oči, pijesak, crvi i zloglasni Harkonneni – dovoljno cool da TikTok i Instagram postanu mjesto neopravdanog veličanja. Tome dodajmo i glumačku postavu mladih, ali ne i talentovanih ljudi poput Timothéea Chalameta, Zendaye i Austina Butlera, i dobili smo kultni film koji će pasti u zaborav već iduće godine.

Piše: Ermina Ribić

Adaptacija kao novo djelo

Frank Herbertov Dune (1965) je jako dobra znanstveno-fantastična knjiga, a bivala je već više puta adaptirana kroz mini serije i filmove. Očigledno je da je Herbertovo kapitalno djelo privlačan materijal za ekranizaciju, no čini mi se da stoljeće u kojem živimo nudi suviše opcija koje ovo djelo mogu, uslovno rečeno, uništiti. Dune, žanrovski određen kao znanstveno-fantastični ep, u filmskoj adaptaciji Denisa Villeneuvea niti je epski, a nije ni znanstvena fantastika. Osim tek ponekih scena svemira i Harkonnenovih vojnika koji lete, gledatelji vrlo brzo mogu zaboraviti da gledaju sci-fi djelo.

Šta Dune čini Duneom? Pomalo ontološko pitanje, ali svako ko je ili pročitao knjigu ili malo dublje istražio ovo fikcionalno djelo rekao bi: začin. Ovaj glavni motiv oko kojeg se stvaraju političke gužve i vode dugogodišnja međuplanetarna neprijateljstva, u drugom dijelu Villeneuveove najavljene trilogije sveden je na mali vizualni detalj koji svjetluca i od kojeg oči postaju plave. Sa začinom je usko povezan i crv koji štiti pustinje, ali i posebna mutirana rasa nazvana Spacing Guild koja upravlja svemirskim transportom. Ništa od ovoga nije ni načeto u drugom dijelu Villeneuveovog filma, što navodi na zaključak da je ovaj kanadski režiser zaista napravio u cijelosti novo djelo, toliko različito od književnog materijala na kojem je adaptacija trebala počivati.

Izvor: Scientific Gems

 

Filmska fabula kao boljka

Dobar film ne čine samo lijepi vizuali, pamtljiv soundtrack ili najtraženija holivudska imena. Duboko psihologizirani likovi, međuodnosi likova i realistični dijalozi dijelovi su filmskog univerzuma koji značajno mogu utjecati na kvalitetu ostvarenja. Ne ulazeći u komparaciju s prvim dijelom Dunea koji također ima svoje mane, drugi dio jednostavno nema dobar filmski ritam. S formalne tačke gledišta, raspored filmskih dijelova i njihov međusobni odnos u najmanju ruku su plošni: scene nisu povezane, fabula tih istih scena i mikrosekvence jednostavno lebde u vazduhu, a vrlo često nedostaje objašnjenje ili ekspozicija zašto se nešto događa. Likovi nemaju nikakve transformacije, a njihove motivacije su jako jednostavne i mijenjaju se kako to film naloži. Paul, personifikacija ljudske dvojbe i unutrašnjeg razdiranja, u ovom filmu priča s pijeskom (Jamisom i majkom) i odjednom odluči da će postupiti potpuno drugačije od onog za šta se čvrsto zalagao nekoliko sekvenci prije.

Za nekog ko je čitao knjigu, ovaj film nije uspio objasniti većinu radnje i pojava. Interesantno je i ne spomenuti imena likova koji su se pojavili u prvom dijelu (Jessica Atreides), ili likova koji se tek uvode u ovom filmu, ali nisu spomenuti (Princeza Irulan). Ako film pretpostavlja da publika već sve zna i da je ne treba napominjati, što, uzgred budi rečeno, ne bi oduzelo ni tri sekunde od radnje, onda je jasno da se radi o vrlo nemarnom i taštom režiseru koji samo teži ka svojim grandioznim scenama, u potpunosti zaboravljajući na fabulu i njezinu važnost.

Much Ado About Nothing

Repetitivne scene ponekad doista mogu dati filmu na značenju, no čini se da je u ovom ostvarenju režiser bio samo suviše ponosan na svoju scenografiju. Nekoliko puta vidimo iste scene udarača u pijesku, jahanje crva i hodanje po pijesku, a da, pritom, te scene apsolutno ništa ne znače. Kada vidimo kako Paul i Chani jašu dva crva, ne mogu se suzdržati i ne reći da je Villeneuve uspio napraviti nastavak Fast and Furious franšize koju niko nije tražio.

Dosta dobar komad filma izgubljen je na neobjašnjenu i nimalo motiviranu romansu između Paula i Chani. Prvih pola sata filma gledaju se i smješkaju, da bi se poljubili nakon otkrivanja tajnih imena i proglasili vječnu ljubav koja bi trebala imati uporište u Fremenima i njihovoj kulturi. Ne samo da ne vjerujem u njihove motivacije, već svaka zajednička scena ne donosi ništa novo, osim klasične hollywoodske nerazrađene ljubavne priče koja je samo tu.

Ekran ispražnjen od ljudi

Gluma je možda i najveći grijeh ovog ostvarenja. Chalamet nije Paul Atreides već Chalamet, Zendaya dva sata ima istu facijalnu ekspresiju, Bardem igra vjerovatno najlakšu ulogu svog života, a Butler je uspio (pre)glumiti najtipičnijeg negativca kojeg smo toliko puta vidjeli kroz historiju svjetske kinematografije. Ostali likovi padaju u sjenu ne zbog kvalitete gore navedenih glumaca, već jednostavno zbog režiserske odluke da se filmska minutaža popuni Chalametovim besmislenim zurenjem u daljinu, Zendayinom nepromjenjivom facijalnom ekspresijom i Butlerovom isforsiranom zloćom. U tom smislu, u ovom filmskom ostvarenju ne gledamo likove, ni ljude, već samo pojave koje kao da lutaju od scene do scene, ne pridonoseći radnji i ličnoj transformaciji.

Ipak, Villeneuve je pokušao nadomjestiti ovaj nedostatak ubacivanjem drugih filmskih elemenata. Već je svima dobro poznat soundtrack i prvog i drugog dijela Dunea, no i tu se mogu pronaći zamjerke. Svaka scena doslovno je prenatrpana zvukom, bilo da se radi o efektima ili o muzici. Muzika bi trebala da služi radnji, da ju prigrli i dodatno naglasi. Da bi stvari bile gore, Zimmerove fantastične melodije ubacuju se u scene koje nisu grandiozne i u kojima se, u biti, ne dešava ništa. No, zvukovi truba i ženskog glasa prate skoro svaku scenu samo zato što su već komercijalizirane prethodnim filmom i publika ih rado prepoznaje. Dublje i emocionalnije značenje, nažalost, nećemo pronaći.

Estetski doživljaj koji film (možda) pruža nije dovoljan razlog da se ovo ostvarenje proglasi nevjerovatnim. Isto vrijedi i za kostimografiju, šminku i muziku. Villeneuve nije dobar režiser i očigledno je zagrizao mnogo veći komad nego što može progutati. Film nije samo niz lijepih vizuala i muzike koja očarava. Pokazati i ispričati, kao dva glavna principa filmske umjetnosti, ovdje nisu ni uzeta u obzir. Dune: Part Two je očigledno napravljen za suvremene posjetioce kina koji od onog što će gledati očekuju samo marvelovske prazne scene koje ne prikazuju nikakvu radnju i nikakve likove.

Preuzeto sa IMDB

 

Najčitaniji tekstovi

Stres u novinarskoj profesiji kao izazov modernog doba
Nail Omerović: Naši mladi su talentovani, samo im je teško doći do izražaja
Ko se boji umjetne inteligencije još?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Čapljina kao grad smijeha, mazlumske priče i cijena
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama
More Stories
U BiH je odlazak sa 18 veći tabu nego živjeti s roditeljima u 40.