Ko će pobijediti čovjeka?

Djevojčica otkinutih nogu visi na zidu, dječak tiho grli tijelo u ćefinu, ti čitaš.

James vozi kamion iz Minnesote u  Virginiju, sluša radio emisiju o superbowlu.

Santiago pijan u baru gleda more Malage.

Nasmijana majka sa kćerkom u naručju izlazi iz pedijatrijske klinike, ova scena je bilo gdje.

Prva scena, samo u Gazi.

Samo u Gazi visi mrtva djevojčica bez nogu.

Guglam „Palestinian girl hanging from a wall with her body ripped apart“ da joj ime saznam, godine, nju je majka  rodila, digla na noge u ratu. Video izbacuje, ponovo. 14. februara 2024. godine otkako je Isus rođen, tražim ime  raskomadane ćerke, a Santiago pijan eno ga škilji, na Valentinovo u Han Pijesku drvosječa ružu nosi supruzi.

Nemoć je sebična jer energiju sebi vuče i traži pažnju. Pažnju na stanje čovjekovo i nemoć da se spasi djevojka i  čitav jedan narod, palestinski. Generacijama trpi nepravdu od svijeta koji se udružio prije 70 godina i stvorio  United Nations s ciljem međunarodnog mira i prava. Nakon što se pred očima svijeta sve živo pobije, neće postojati ništa.

Baš ništa. Sve što postoji da spasi čovjeka nestaje, sve što se govori o slobodi, miru, jednakosti, humanosti… je  obmana. „Nikad više nikome ne ponovi“, laž. Pred očima osam biliona insana gine sin majke jer je rođen na svojoj a drugome datoj zemlji.  

Nepravda našeg života je epitom bola koji možemo iskustveno doživjeti, nepravdu pomnožiti sa 5 miliona (duša  u Palestini) i 70 godina (postojanja Izraela) i dokučujemo kolosalnost bola 2 000 kilometara zračne linije od nas  (rang: Madrid, London, Sahara, Moskva). Dokučismo li ogromnost bola?

Nije ova misao odbjegla na papir besmislena patnja o onome što se zna, ona je potvrda da „ništa se promijenilo  nije, posljednjih sedam milijardi godina. Da Zemaljski Svijet hoće da ostane siromašniji za cio jedan narod jer  takva je volja zemaljskih gospodara“. Sidran se prije 30 godina pitao zašto svijet ubija jedan narod, nakon tri decenije (nije šala pola životnoga vijeka!) i Pezer se pita. Isti je odgovor – takva je volja vladara, volja koja postoji na sili i moći, volja koja ne bi postojala da je pravda, dobro i zabranjivanje nasilja osnov postojanja volje.

Zanemarivo je htjenje, tebe čitaoče. Besmislena je želja da živiš gdje, kada, kako hoćeš. Jer ništa se promijenilo  nije. Čovjek je uvijek isti, vozi kamion, ubija, raduje se ozdravljenju djeteta, voli, pije uz more, piše misli, nosi  ruže, rađa djecu koja otkinutih nogu vise. Pa ko će pobijediti čovjeka? Ti nastavljaš za poslom, misleći o  pročitanom, pognut pod bolom nepravde i posvećen radu. Svijet se promijenio nije, a bol neshvatljiva palestinska  raste.

Eldar Pezer za „Karike“, 14. 2. 2024.

 

Najčitaniji tekstovi

GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Superkompjuteri u Bosni i Hercegovini - kako iskoristiti potencijal?
Tamara Tanjević, školska psihologinja: „Djecu možemo učiti o empatiji pokazujući da ih razumijemo“
Zlatna Karika Ismail Šehić: Koliko god vlasti moraju raditi na mladima, toliko i mladi moraju raditi sami na sebi
Zlatna Karika Zada Agić: Pedagoško-edukativna platforma „Asr_edu“
Zlatna Karika Sandra Čule: Izgradnja mostova prijateljstva u regiji kroz RYCO
Ničeov čovjek nije neki “konkretni” čovjek
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Sa politikom na Ti – 4. redovna sjednica Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo
More Stories
Bošnjak i Srpkinja, Hrvatica i Rom… Kako izgledaju mješovite veze u BiH?