Prije dvije sedmice jedna mlada osoba oduzela je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. U posljednje vrijeme svjedočimo velikom broju suicida, čak i mladih ljudi, što je vrlo alarmantno za društvo, no tim temama se ne posvećujemo dovoljno i na pravi način. Mediji nas uglavnom kroz rubrike crne hronike izvještavaju pomalo senzacionalistički, izostavljajući komentar struke kada su ove teme u pitanju. Sa psihološkinjom Irenom Đumić Jurić Marjanović smo govorili o cyberbullyingu, edukaciji, odgovornosti društva kada je u pitanju nasilje na društvenim mrežama, tome kako pomoći osobama koje imaju suicidalne tendencije, ali i mlađim generacijama koje mnogo otvorenije govore o mentalnom zdravlju u odnosu na one prethodne. Naša sagovornica se 20 godina bavi psihoterapijom i drugim oblicima psihosocijalne podrške mladima i odraslima, što uključuje i seminare, edukacije, radionice o različitim važnim temama za naše mentalno zdravlje.
Zahvaljujući IT stručnjacima, programerima i raznim kreatorima aplikacija, virtualni svijet je postao jedna odvojena dimenzija mreže poznanstava, uspješnih ljubavi, razočarenja i prevara. Korisnici se kriju pod različitim pseudonimima, nickovima, dok postoje oni nijansu hrabriji i transparentniji, spremni na osudu...
„U prirodi svakog čovjeka je da teži osnivanju svoje porodice, da kreira svoju sigurnu luku i 'mjesto' kojem se uvijek rado vraća.“
Tako to vidi Sumeja Huskić, apsolventica Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu, koja je u protekloj godini stupila u bračne vode.
I baš zbog toga što je sasvim prirodno da čovjek ne želi život provesti sam, važno mjesto među temeljnim ljudskim pravima, u Općoj deklaraciji UN-a o pravima čovjeka iz 1949. godine i Povelji Evropske unije o temeljnim pravima iz 2000. godine, zauzima „Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje porodice“.
Bez obzira na to što je prirodno i ljudskim pravima zagarantovano, u današnje vrijeme osnivanje porodice nije baš tako lako, smatra Sumeja.
Iako heteroseksualnim parovima nije zabranjeno vjenčati se i zasnovati porodicu, posljednjih godina u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama regije sve manji broj mladih se odlučuje na ovaj korak. Zbog čega je to tako?
Osobni problemi su uvijek politički problemi. Bosanskohercegovačko društvo zajedno sa susjedima na području Balkana dijeli bolest koja ima korijene u patrijarhalnom odgoju i ponašanju. Lakše posljedice ove bolesti su seksizam, a one teže su mizoginija i rodno zasnovano nasilje.
Ukoliko ste kao i ja pretplatnici jedne od najvećih streaming platformi Netflixa, sigurno ste u izborniku primijetili naslove „Maid“ i „Dirty John“. Ako pripadate skupini koja se voli informirati prije samog gledanja, pa ste kojim slučajem na Google tražilicu ukucali ova dva naziva, među prvim rezultatima našli ste naslove tipa „Mini serija koju morate pogledati“ i „Krimi serija temeljena na istinitom događaju koju ne možete propustiti“.
Prije tačno godinu dana, 9. aprila 2020., dok sam se vraćao u redakciju sa zadatka razmišljajući da li su obdukcije osoba pozitivnih na COVID sigurne, zazvonio mi je telefon. Bila je to moja prijateljica i radna koleginica. Rekla mi je da je vlasnik televizije na kojoj smo radili imenovao novog direktora koji je odlučio smanjiti kolektiv uslijed pandemije koronavirusa. Dobila je otkaz. Nakon pola sata telefon je ponovo zazvonio. Bila je to sekretarica direktora koja mi je saopštila promjene u menadžmentu i pozvala me na razgovor. I ja sam dobio otkaz, proglašen sam tehnološkim viškom.
Za sve one kojima je odmor dekica, šolja toplog napitka i dobra knjiga, evo liste najboljih knjiga objavljenih 2018. godine po izboru novinara i dopisnika Karika zaduženih za književnost – Nataše Lazukić, Adnana Bajrovića, Armana Fatića i Vanje Šunjić.
Priznati sebi, a onda okolini, da si žrtva je opasno. Ne samo zbog reakcije nasilnika, nego i zbog reakcija porodice, prijatelja, poznanika, a i drugih ljudi do kojih će se priča pronijeti raznim sredstvima komunikacije. Njihove reakcije, ako su lišene saosjećajnosti i razumijevanja, mogu izazvati suicidalne misli, napade panike ili otpor izlasku napolje i komunikaciji s ljudima. A žrtve, koje o tome šute zbog ovih reakcija, odabrat će da ostanu u krugu nasilja koje može završiti i smrću.
Riječ „kučka“ je toliko rasprostranjena da je postao problem nazvati ženku psa kučkom ili kujom, riječima koje su im inače pripadale, pa ih danas zamjenjujemo sa „kujica“, „curica“, „cura“. Uloge su se, naizgled, zamijenile.
U učionici srpskog jezika i književnosti, tamo gdje sam nekoć čekao na red da pročitam analizu lektire, sjedim s listom kandidata i kandidatkinja na lokalnim izborima za koje provjereno znam da su stalno zaposleni, s visokim prihodima i s diplomama uglednih zvanja, i pitam se: šta je tema, šta je ideja, šta je motiv? Odgovor je jednostavan: moć, autoritet, a uz to i dodatni izvor prihoda.
Zovem se Ali i moja priča o transrodnosti je započela veoma rano, još u djetinjstvu. Već tada sam, bez ikakvog predznanja o transrodnosti, primijetio da imam vlastite preferencije po pitanju rodnog izražavanja, one koje su tradicionalno uobičajene za dječake. Nisam želio da nosim suknjice, haljinice, da imam dugu kosu, niti da budem oslovljavan u ženskom rodu, samo što tada ni ja sam, a niti bilo ko oko mene nije imao nikakvih informacija na ovu temu, i bilo me je strah da bilo kome spomenem svoje unutarnje stanje, te sam dugo godina pokušavao da potisnem ta osjećanja. Naravno, rodno izražavanje može da bude i neovisno od rodnog identiteta, ali u mom slučaju to je bio moj način da izrazim ono što ja jesam.
Malo je kurseva znakovnog jezika, a još manje ljudi koji ga znaju, zbog čega se ljudi s ovim problemom i dalje nalaze na marginama društva.
Alma Mujanović i Ira Adilagić to više nisu htjele trpjeti zbog čega su došle na ideju da kreiraju Facebook stranicu Znak za riječ kako bi promovirale znakovni jezik.