Sedma redovna sjednica Vijeća Općine Centar održana je 24.6.2021. godine. Pored vijećničkih pitanja i inicijativa, značajne teme bile su Prijedlog odluke o realizaciji programa poticaja za samozapošljavanje i unaprijeđenje poduzetništva iz sredstava općinskog budžeta i informacije o radu općinskih službi.
Nisam nikome prič’o o tome jer sam mislio da je to nesto loše i nešto zbog čega treba da se stidim. Jedna je stvar kad imaš loše ocjene, oko toga te uvijek neko može razumijeti, ali kako reći nekome da imaš problema s druženjem sa drugim ljudima.
Devojke, da li ste nekada doživele da idete ulicom i da vam s neke građevine ili iz nekog auta neko svirne ili vam dobaci: „Joj, mala, jes’ dobra!“ Je l’ vam lepo kad to doživite ili vas to „strašno nervira“ i „seksualno uznemirava“?
Što je bre ružno to? Jesi li ti normalna? Da nema tih na baušteli, niko ti nikada ne bi rekao da si dobra riba! Čoveče, svi ćute, niko te ne primećuje na ulici!
Ovako je zvučala interakcija Goce Tržan s publikom u emisiji „Ako progovorim“. Konkretna tema epizode je bila „Zašto se žene sređuju?“. Citirani iskaz je popraćen uvodom u kojem se negira pojam toksične muškosti i posprdno pominje borba za „raznorazna ljudska prava na sve i svašta“. Štaviše, sporni monolog je uklonjen sa snimka emisije na YouTube kanalu K1, no postao je viralan na društvenim mrežama i izazvao mnoštvo negativnih reakcija. Iako je bilo određenih objava koje upućuju na glavne probleme ovakvog razmišljanja, većina reakcija se svela na vrijeđanje voditeljice i prepričavanje njene izjave.
Ovaj ispad otvara više pitanja. Zašto je ovakav stav (ne izjava, već stav) problematičan? Šta je toksična muškost? Zašto je problem što je ovo izrekla upravo Goca Tržan? Kakav je stav medija po ovom pitanju?
Udruženje nezavisnih stvaraoca i aktivista „Geto“ i organizacija ZK/U (Centar za umjetnost i urbanistiku) sa sjedištem u Berlinu, u sklopu projekta „Some Call Us Balkans“, kojeg finansira Evropska unija, odnosno Kreativna Evropa, zajedno su sa stanarima naselja i ove godine nastavili borbu s ciljem da se ovaj dio atomskog skloništa preimenuje u zaštićenu zonu koja bi bila park i igralište. Ove godine su zasađene nove sadnice drveća, postavljene su klupe na betonske tribine i novi koš.
Svake godine sve je manje upisanih studenata na fakultete u našoj zemlji. U posljednjih pet godina smanjen je za 20 posto, što je otprilike oko 20 hiljada studenata manje. Uprkos manjem broju zainteresiranih za studije unazad nekoliko godina, u Bosni i Hercegovini djeluje 47 visokoškolskih ustanova, što dovodi u pitanje njihovu svrshishodnost i daljnji opstanak.
Konačno, tu je i četvrti intervju u serijalu Razgovori sa psihoterapeutima u kojem sam razgovarao s Danijelom Stojanović, kliničkom psihologinjom i geštalt psihoterapeutkinjom. Dotakli smo se, svima nama, veoma značajnih tema o tome kako se otuđujemo i postajemo stranci sebi i drugima, ali i kako ponovo učimo kontakt i odlučujemo se na rizične, ali vrijedne, psihoterapijske korake da živimo slobodno, o tome kako se „srce puni iz sopstvenih rezervoara“, o ranjivosti, emocijama, snovima i ljubavi.
Stereotipi koje je napravilo društvo na 'Balkanu' je jedan od razloga zašto sam duži vremenski period izbjegavala odlazak psihologu. Okolina te navede da misliš da samo ludi ljudi idu psihologu, onda shvaćaš da su ludi jer ne idu.
Migranti koji su se u jeku pandemije zatekli u BiH iskoristili su priliku da se iz jednog dijela države prebace u drugi. Tako su prodaju maramica iz većih gradova prenijeli u manje, susjedne gradove, među kojima je grad Visoko. Kada su već popustile mjere poduzete protiv širenja virusa, u Visokom su oni koji su počeli izlaziti u nabavke, šetnje ili po nekom drugom poslu mogli vidjeti da se na određenim mjestima nalaze ovi već poznati čuvari bh. semafora, ulaza u zgrade, parkova i drugih javnih okupljališta. U Visokom je to najčešće bilo na mjestima većih trgovačkih centara smještenih na periferiji grada. Odlučila sam da s jednim od njih razgovaram za magazin „Karike“.
Tamara Tanjević je mlada psihologinja s licencom za rad u obrazovno-vaspitnim ustanovama. Trenutno je zaposlena u osnovnoj školi, a radno iskustvo je sticala i u osnovnim i u srednjim školama u različitim sredinama, te nam u tekstu prenosi iskustva i razmišljanja iz dosadašnje prakse. Vjeruje u cjeloživotno učenje, pa aktivno radi na ličnom rastu i razvoju kroz veliki broj neformalnih edukacija u regionu i Evropi. Kao edukant transakcione analize, do sada je stekla zvanje praktičara, što joj mnogo, kako ističe, pomaže u svakodnevnom i privatnom i poslovnom radu. Trenutno piše master rad koji se odnosi na mentalno zdravlje roditelja, a dio studija je programom razmjene provela u Španiji odakle nosi vrijedna znanja i iskustva. Članica je Western Balkans Alumni Association koja okuplja mlade ljude iz regiona koji su dio studija proveli u inostranstvu, a čiji je cilj zagovaranje modernizacije i poboljšanja kvaliteta visokog obrazovanja u regionu kroz osnaživanje mladih ljudi u njihovom akademskom i karijernom razvoju.
„Mere i aktivnosti koje bi trebale ili mogle da unaprede medijsku pismenost u kontekstu rodne ravnopravnosti, prava i života žena u regionu pre svega su odustajanje od senzacionalizma po bilo koju cenu i verno negovanje mizoginije i seksizma kao primarnih alata u oblikovanju reprezentacije žene u medijima. Ljudi preuzimaju štetne obrasce viđene u medijima i zato je na njima ogromna količina odgovornosti. U nedostatku obrazovanja o konzumiranju medija i kritičkom mišljenju, moramo dobro promisliti šta konzumiramo i na koji način. Mediji postaju sve brži i hiperprodukcija je uzela primat, ali mamljenje klikova stavljanjem žena u zakorele patrijarhalne kalupe nas neće nigde dobro odvesti. Ja razumem da se o određenim stvarima ne izveštava kao pre dvadeset godina, ali moramo svi da sledimo taj napredak, da radimo na edukaciji i medija i publike kako bi postala senzibilisana.“
Pitate se sigurno kakve to veze ima s nama. Ovdje su totalno drugi problemi i totalno druga kultura/supkultura. Kako ovdje djelovati supkulturno kada sve kontrolira vlast? „Jebo vas Vukovar“ je tekst kojeg je Boris Dežulović objavio za N1 prije malo više od dvije godine. Naravno da 90 % ljudi nije pročitalo tekst, nego se razbjesnilo. Toliko razbjesnilo da je autor dobio skoro 900 potpisanih prijetnji smrću – protiv toliko ljudi je podnesena krivična prijava – to su samo oni koji su se na svoje prijetnje jasno potpisali. Tekst naravno niti jednom riječi ne omalovažava stradanja i strahote u Vukovaru već obrnuto – kritizira politiku/medije/udruge koje parazitiraju na tom stradanju i bolu te ju čine sve bolesnijom iz godine u godinu.
Nakon što je snimka ubistva Afroamerikanca Džordža Flojda objavljena, a protesti započeti u Americi, svoj glas, kao i u svemu, dao je i Balkan. Na koji način? Pod motom 'podrži globalno, a hejtuj lokalno', ponovo smo svjedočili već viđenom i dobro uvježbanom scenariju zvanom empatija i licemjerje.