Random

Ne karikiramo

Razgovor s migrantom u mom gradu

Migranti koji su se u jeku pandemije zatekli u BiH iskoristili su priliku da se iz jednog dijela države prebace u drugi. Tako su prodaju maramica iz većih gradova prenijeli u manje, susjedne gradove, među kojima je grad Visoko. Kada su već popustile mjere poduzete protiv širenja virusa, u Visokom su oni koji su počeli izlaziti u nabavke, šetnje ili po nekom drugom poslu mogli vidjeti da se na određenim mjestima nalaze ovi već poznati čuvari bh. semafora, ulaza u zgrade, parkova i drugih javnih okupljališta. U Visokom je to najčešće bilo na mjestima većih trgovačkih centara smještenih na periferiji grada. Odlučila sam da s jednim od njih razgovaram za magazin „Karike“.

Ne karikiramo

„Mliječni zubi“ L. Bastašić – jedinice za mjerenje poremećene ravnoteže djetinjstva

Ivo Andrić jednom je zapisao: Cijelog se vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Tu ideju u svojoj knjizi Mliječni zubi (2020) dosljedno slijedi Lana Bastašić. Knjiga se sastoji od dvanaest priča, koje su većinom ispričane iz dječije perspektive, tako da možemo pratiti njihove kratke, ali upečatljive ispovijesti čiji nas reci vode u svijet dječijih problema, tajni, nada i strahova. Bastašić nas vraća u dane u kojima smo pod svačijim utjecajima usvajali znanja i navike koje su se nastavile i danas, u svijetu „odraslih“, kako bismo ih propitali te, možda, i odbacili.

Ne karikiramo

“Quo vadis, Aida”: S pijetetom, bez revanšizma

Da li je filmu “Quo vadis, Aida” zaista potreban Oscar da bi se prestalo sumnjati i u njegovu umjetničku vrijednost i u intencije rediteljice? “Quo vadis, Aida” je dosad na mnogo načina ispunio svoju misiju, već samim time što je prvi film o genocidu u Srebrenici. Jasmila Žbanić je otvorila mogućnost filmskoj umjetnosti da ne zazire pred ideologijom koja od zastrašujućeg zločina pravi bojište za interpretaciju, bilo da ga negira ili tabuizira. Pritom, pokazala je važnost svjedočenja istine u atmosferi negiranja zločina i često nevidljivu žensku perspektivu rata

Ne karikiramo

Razmišljanja jednog narkomana

Pokondirene, polupismene, kockaste glave našle su se mjerodavnim da i najmanju upotrebu marihuane proglase opasnom, a svakog korisnika narkićem.

Ne karikiramo

Pandemija nije uzrok nego izgovor za moj otkaz

Prije tačno godinu dana, 9. aprila 2020., dok sam se vraćao u redakciju sa zadatka razmišljajući da li su obdukcije osoba pozitivnih na COVID sigurne, zazvonio mi je telefon. Bila je to moja prijateljica i radna koleginica. Rekla mi je da je vlasnik televizije na kojoj smo radili imenovao novog direktora koji je odlučio smanjiti kolektiv uslijed pandemije koronavirusa. Dobila je otkaz. Nakon pola sata telefon je ponovo zazvonio. Bila je to sekretarica direktora koja mi je saopštila promjene u menadžmentu i pozvala me na razgovor. I ja sam dobio otkaz, proglašen sam tehnološkim viškom.

Ne karikiramo

Škola koja mijenja pogled na svijet

Kada uvidiš da su na suočavanje s pošlošću spremni oni koji se zapravo nemaju s čim suočiti, da su spremni posvetiti svoje vrijeme kako bi se društveni narativ pomjerio bar za ljestvicu gore, svjestan si da je došlo do ''guše''.

Ne karikiramo

Prljava riječ na slovo “F”

Feminizam je postajao medijski demoniziran pod izgovorima da su feministkinje ljute maskuline (najčešće lezbejke) koje žele pojesti ili ubiti sve muškarce kako bi žene zavladale svijetom. One žele srušiti „obiteljske vrijednosti“ zaboravljajući da svaka žena još uvijek vodi obitelj i kućanstvo, pa tek onda ide na posao, ako ga ima, i biva plaćena samo za ovo drugo, a i to jedva.

Ne karikiramo

Ja sam Siniša!

Ja sam Siniša i najteži period mog odrastanja je bio onda kada sam, kao i svaki tinejdžer, počeo da osjećam leptiriće u stomaku, samo što su ti moji leptirići bili tabu tema na našem brdovitom Balkanu. Oluje u glavi su trajale mjesecima. Kad god bih bio siguran koji je moj identitet, kad god bih se pronašao, naišao bi talas jači nego ranije i sve bi srušio. Sve je postajalo tako tmurno, bezlično i čitav život jednog petnaestogodišnjeg dječaka se činio kao začarani krug problem

Ne karikiramo

Život u Sadaka Državi

20+ godina poslije rata, pucnjevi i ranjavanje nisu stali, samo što se ovaj rat ne vodi vatrenim oružjem, i nije rat protiv Bošnjaka, Srba, Hrvata, nego je rat protiv svih nas – našeg zdravlja, sigurnosti, zdravog razuma, budućnosti. Ja sam odlučio da ne vodim taj rat, da ne budem dio njega, ali uporno, iznova i iznova dobivam poziv za ratište i za borbu. Jednog dana će svoj život položiti ili cijela nacija ili politički sistem ove države. Neka gori pobijedi. Viva el dolor!

Ne karikiramo

Emir Prcanović, izvršni direktor Udruge „Vaša prava BiH“: „Zaštita ljudskih prava je uvijek kolektivno djelo cjelokupnog društva“

U Bosni i Hercegovini se već duže vrijeme sve više krše i ne poštuju osnovna ljudska i građanska prava i slobode. Jedan od razloga je taj što se ona na neki način i ne razumiju, a i što nije uspostavljena vladavina prava i što većina zakona nije uređena na odgovarajući način. Štoviše, većina ljudi nije ni upućena kome se mogu obratiti za pomoć kada su im povrijeđena ljudska prava. Udruga „Vaša prava BiH“ je jedna od nevladinih organizacija koja radi na zaštiti ljudskih prava te pruža pomoć korisnicima na području cijele Bosne i Hercegovine u vidu besplatne pravne pomoći i zastupanja interesa korisnika/ca. O ovoj udruzi, zaštiti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, izmjeni i dopuni zakona, te o drugim temama vezanim za ljudska prava za portal #SlobodaNarodu i Omladinski magazin „Karike“ razgovarali smo s Emirom Prcanovićem, izvršnim direktorom Udruge „Vaša prava BiH“. Emir Prcanović je zastupao slučajeve i vodio parnice na domaćim sudovima te pred Europskim sudom za ljudska prava i Odborom za ljudska prava UN-a. Predavao je na mnogim pravnim klinikama, seminarima i okruglim stolovima s temama vezanim za azil, useljavanje, pravnu pomoć, apatridiju i diskriminaciju. Područje njegovog interesa i profesionalnog rada su teme usmjerene na pitanja ljudskih prava nacionalnih manjina, tražitelja azila, migranata, pripadnika marginaliziranih skupina, osoba s invaliditetom i žena žrtava nasilja.

Ne karikiramo

Otišli su, jesu li se pokajali?

Često razmišljam o onima koji su otišli, žaleći ih i zavideći im istovremeno.

Ne karikiramo

Humanistikom propitujemo (ne)demokratiju među naukama

Kao jedan od načina na koji možemo pomoći humanistici da postane zapaženija i cjenjenija u današnjem svijetu jeste osvješćivanje potrebe o njenoj važnosti. S tim u vezi stoji i profit koji mora prestati biti glavna motivacija u izboru studija i uopće zanimanja kod mladih ljudi. Kada osvijestimo tu potrebu, onda dolazi i razbijanje stereotipa o poželjnim i nepoželjnim zanimanjima. To će pomoći mladima da bez straha od osude ili omalovažavanja slijede svoja interesovanja, talente i vještine, a samim tim i da s vremenom kreiraju i tržište na kojem će plasirati svoja ostvarenja. U tome im, svakako, može pomoći i IT sektor. Osim toga, potrebno je osavremenjivanje studija na kojima se izučavaju humanističke nauke. Mogućnost lakšeg kombiniranja s drugim studijima također bi doprinijelo popularizaciji humanistike. A uz to ide i nužno podizanje glasa humanista. Studenti humanističih nauka, kao i historičari, jezičari, filozofi, književnici i drugi umjetnici moraju u ovoj sveopćoj kakofoniji progovoriti o svom značaju i ulozi danas te skrenuti pažnju na opasnosti koje prijete svijetu koji se odrekne svojih humanističkih disciplina, stava je profesorica Skopljak.