Molitelji u boju

Ono što ova, ali i slične skupine ne razumiju je da se socioekonomski status žena zadnjih pedeset godina drastično promijenio. Žene više nisu domaćice ekonomski zavisne od muža, već profesorice, poslovne žene i preduzetnice. Ova dramatična transformacija naprosto urušava čitavu ekonomiju na kojoj počiva patrijarhat.

Piše: Sandro Hergić

Fenomenu javnih molitvi u Hrvatskoj posvećeno je mnogo medijskog prostora u hrvatskim, ali i regionalnim medijima. Dok lijevi i liberalni mediji u Hrvatskoj učesnike ovih skupova nazivaju klečavcima, desni ih opet pokušavaju prikazati kao nekakve uzorne katolike i model kako bi trebali da se ponašaju isti u savremenom svijetu. Sam pokret je u Hrvatsku došao iz Poljske, tačnije inspiracija mu je poljska organizacija „Ordo Iuris“, koja je bila ključna u zabrani pobačaja u Poljskoj. Njen hrvatski ogranak, pod nazivom „Vigilare“, vodi hrvatski povratnik iz Australije, John Vice Batarelo, koji ne krije svoje teokratske ambicije, budući da govori o duhovnom osvajanju Hrvatske. Sam Batarelo je izbačen iz mejnstrim Katoličke crkve gdje je jedno vrijeme obnašao ulogu voditelja Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije.

Iako brojčano još uvijek mali, red se lagano širi po hrvatskim gradovima. Svoju molitvu nazivaju „Muškom krunicom“ na kojoj se po njihovim riječima mole za to da muškarac bude glava porodice, predbračnu čistoću, čednost u oblačenju, duše u čistilištu. Katolička teologija ne poznaje isključivo ženske i isključivo muške molitve, tako da je ovaj pokret sporan i s doktrinarne strane, a sama Katolička crkva u Hrvatskoj ne gleda blagonaklono na ovaj pokret.
Bitno je napomenuti da ovakvi pokreti nisu iznjedreni na hrvatskom pa čak ni na evropskom tlu, već su kopija sličnih protestantskih pokreta iz SAD-a. Ovaj fenomen teško je odvojiti od šireg društvenog konteksta i uspona nečega što zapadni teoretičari nazivaju manosphere (u slobodnom prevodu sfera muškaraca) – riječ je o većinom digitalnoj zajednici koja se formirala na platformama poput Reddita,TikToka i 4chana.

Zajednica se sastoji od većinom heteroseksualnih muškaraca koji te platforme koriste za širenje mizoginih i seksističkih ideja, krive moderno društvo i feminizam za vlastiti emotivni, ali i seksualni neuspjeh kod ženske populacije. Molitelji na hrvatskim trgovima nisu ništa drugo no jedna forma ovog sve raširenijeg desnog fenomena. Ono što ova, ali i slične skupine ne razumiju je da se socioekonomski status žena zadnjih pedeset godina drastično promijenio. Žene više nisu domaćice ekonomski zavisne od muža, već profesorice, poslovne žene i preduzetnice. Ova dramatična transformacija naprosto urušava čitavu ekonomiju na kojoj počiva patrijarhat.

Još jedan paradoks ovog pokreta jeste da on jača u vrijeme kada Hrvatska bilježi najmanji broj rimokatolika od devedesetih. Primjera radi, na popisu iz 2011. procenat broja katolika u ukupnom stanovništvu Hrvatske iznosio je 86 %, da bi deset godina kasnije ta brojka iznosila 78 %. Treba napomenuti da se njihovi stavovi razlikuju i od oficijelne doktrine Katoličke crkve po pitanju homoseksualnosti (papa je odobrio blagoslov istospolnih parova).

Ono što je problematično jeste da ovaj pokret vremenom postaje sve nasilniji; tako su na posljednjem skupu u Splitu molitelji aktivistici pokušali staviti omču oko vrata. Ono što u hrvatskom slučaju ipak ohrabruje jeste da se ovom pokretu aktivno suprotstavljaju aktivisti i građani lijeve i liberalne orijentacije. Iako kroz svoje desne kanale pokušavaju da se predstave kao žrtve neke liberalne zavjere, istina je da moliteljima niko ništa ne brani u Hrvatskoj i da za sebe lično mogu živjeti te vrijednosti za koje mole, poput apstinencije od seksa prije braka ili pak čednog odijevanja. Problem nastaje kada se te vrijednosti nastoje nametnuti čitavom društvu i to kroz institucije za što ova i slične grupacije lobiraju.

Neki od organizatora ovih protesta su išli toliko daleko da su se pohvalno izrazili o obaveznom pokrivanju u nekim muslimanskim zemljama nazivajući praksu pomalo ekstremnom, ali dobrim putem. Ovakve izjave nam otprilike pokazuju kakvo društvo priželjkuje ovaj pokret, pretvaranju Hrvatske u hrišćansku distopijsku teokratiju nalik na Gilead iz romana „Sluškinjina priča“. Tu se dakle ne radi o nekakvoj pobožnosti ili želji za čednijim životom već o pokušaju uzurpacije države i dokidanju liberalnih i lijevih vrijednosti.

U Hrvatskoj su katolici još uvijek nadmoćna većina i niko im ne brani da prakticiraju svoju religiju tako da su priče o teroru manjina koje provlače apsolutna neistina. Niko vam u Hrvatskoj neće razbiti glavu ako nosite krst, no moguće je da vas neko napadne ako ste naprimjer pripadnik/ca LGBT zajednice. Ovaj pokret, nasreću, još uvijek je na političkoj margini, ali nipošto ga se ne smije smatrati bezopasnim budući da ima mogućnost da se proširi i postane još opasniji, a tada može biti prekasno.

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
More Stories
Odgovori na najčešća pitanja o COVID-19 imunizaciji