Da bismo razumjeli kako jedan sportista funkcioniše, kako dobiti maksimum njegovog učinka ali pri tome i sačuvati njegovo zdravlje, potrebno je uzeti u obzir sve faktore koji utiču na njegovu performansu. Prethodno navedeni testovi čine jednu cjelinu, bateriju testova koja podliježe daljnjim analizama, kako bismo došli do individualnog trenažnog programa koji predstavlja budućnost sportskog treninga. Nauka u sportu nam je pomogla da shvatimo da je svaki čovjek jedinka za sebe i da je potrebno detaljnom dijagnostikom i analizom rezultata pristupiti individualiziranom trenažnom programu.
Kako bi se svijet promijenio kada bi se snaga riječi koristila za podizanje umjesto za uništavanje. Kako bi se životi promijenili kada bi se tijelo koristilo za zagrljaj umjesto za napad. Nasilje nije rješenje. Naučite kako se izboriti protiv njega i doprinosite stvaranju boljeg svijeta, bez straha i nasilja.
Nasilje je jedan od vodećih problema s kojima se suočava naše društvo danas. Bez obzira na oblik nasilja, bilo da je psihičko, fizičko ili emocionalno, ono ostavlja dugotrajne posljedice na žrtve i često ima razorne učinke na njihove živote.
Fizičko nasilje je najčešće vidljivo i često se javlja u porodicama, na radnom mjestu, u školi ili javnom prostoru. To može biti udaranje, guranje, štipanje, bacanje predmeta, pa čak i ubijanje. Fizičko nasilje je najčešće posljedica bijesa, frustracije i impulsivnosti, a često ga izazivaju problemi u odnosima i nesuglasice.
Psihičko nasilje, s druge strane, je teže prepoznati i manje je vidljivo. To obično uključuje vrijeđanje, omalovažavanje, ignorisanje, prijetnje ili zastrašivanje. Psihičko nasilje može biti jednako razorno kao i fizičko, a može uzrokovati nisko samopoštovanje, depresiju, suicidalne misli i druge negativne emocije.
Za magazin „Karike“ razgovarali smo s profesoricom i psihologinjom Ajlom Mavrić-Gavranović o nasilju među mlađom populacijom.
Udruženje nezavisnih stvaraoca i aktivista „Geto“ i organizacija ZK/U (Centar za umjetnost i urbanistiku) sa sjedištem u Berlinu, u sklopu projekta „Some Call Us Balkans“, kojeg finansira Evropska unija, odnosno Kreativna Evropa, zajedno su sa stanarima naselja i ove godine nastavili borbu s ciljem da se ovaj dio atomskog skloništa preimenuje u zaštićenu zonu koja bi bila park i igralište. Ove godine su zasađene nove sadnice drveća, postavljene su klupe na betonske tribine i novi koš.
Kapitalizam funkcionira tako da ako opada potražnja i kupovina proizvoda čiji se sastav klijentima ne sviđa, proizvođači onda mijenjaju sastav i plasiraju proizvode sa sastavom kojeg kupci traže. Mnoge velike kompanije počele su nuditi prirodne proizvode s njegujućim sastojcima, što potvrđuje da ih do sada nisu koristili.
Godinama unazad kozmetičke i higijenske proizvode birali smo po imenu brenda, eventualno po cijeni, što nam je garantiralo da je ono što nanosimo na svoju kožu kvalitetno i hranjivo. O sastavu nismo razmišljali smatrajući da to nije naš posao, nego tamo nekih farmaceuta koji smiksaju i kreiraju te proizvode koji su nam prijeko potrebni. Davali smo im svoje povjerenje, pa smo u vrijeme kada je sve počelo dospijevati na internet shvatili da su se oni time kockali zarad svog vlastitog profita.
„Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.
Devojke, da li ste nekada doživele da idete ulicom i da vam s neke građevine ili iz nekog auta neko svirne ili vam dobaci: „Joj, mala, jes’ dobra!“ Je l’ vam lepo kad to doživite ili vas to „strašno nervira“ i „seksualno uznemirava“?
Što je bre ružno to? Jesi li ti normalna? Da nema tih na baušteli, niko ti nikada ne bi rekao da si dobra riba! Čoveče, svi ćute, niko te ne primećuje na ulici!
Ovako je zvučala interakcija Goce Tržan s publikom u emisiji „Ako progovorim“. Konkretna tema epizode je bila „Zašto se žene sređuju?“. Citirani iskaz je popraćen uvodom u kojem se negira pojam toksične muškosti i posprdno pominje borba za „raznorazna ljudska prava na sve i svašta“. Štaviše, sporni monolog je uklonjen sa snimka emisije na YouTube kanalu K1, no postao je viralan na društvenim mrežama i izazvao mnoštvo negativnih reakcija. Iako je bilo određenih objava koje upućuju na glavne probleme ovakvog razmišljanja, većina reakcija se svela na vrijeđanje voditeljice i prepričavanje njene izjave.
Ovaj ispad otvara više pitanja. Zašto je ovakav stav (ne izjava, već stav) problematičan? Šta je toksična muškost? Zašto je problem što je ovo izrekla upravo Goca Tržan? Kakav je stav medija po ovom pitanju?
Online upoznavanje je od samog svog nastanka otvorilo i pitanje sigurnosti, naročito među ženama, budući da ipak idu na sastanak s potpunim neznancem koji može biti i seksualni predator. Da bi spriječili ili bar minimizirali mogućnost online zlostavljanja i seksualnog nasilja, neke aplikacije poput Bumblea imaju opcije poput verifikacije profila, cenzurisanje i brisanje govora mržnje i zlostavljanja, na čemu radi tim administratora. Sve ovo nije dovoljno i zahtijeva neke nove forme opreza poput nalaženja na javnom mjestu, javljanja barem jednom prijatelju da ste otišli na online spoj, a od velikog značaja je i nedavanje previše ličnih podataka u konverzaciji (adrese, radnog mjesta itd.).
To naravno ne znači da su ove aplikacije nekakvo okupljalište seksualnih manijaka (ima ih jednak broj i u offline prostoru). Korisne su mnogim stidljivim ili socijalno anksioznim ljudima koji nemaju dovoljno hrabrosti da pozovu djevojku ili dečka direktno na sastanak. Još jedan zanimljiv podatak je da veze koje započnu online mnogo prije postanu seksualne nego one koje počnu klasičnim načinom upoznavanja budući da se većina ljudi već na neki način intimizira s drugom osobom.
Biografija Stiva Džobsa zanimljiva je ne samo zbog onog što govori samo o njemu već i o svemu onom što s njim ima veze. O Kaliforniji i tamošnjoj kontrakulturnoj sceni gdje je jedna ovakva firma jedino i mogla da nastane, o razvoju tehnologije koju svakodnevno koristimo i o kojoj često ne razmišljamo pretjerano, a morali bismo. O različitim filozofijama stvaranja novih proizvoda i njihovog približavanja krajnjim korisnicima. O svijetu u kojem živimo i o tome može li pojedinac presudno uticati na njega. Zbog toga i zbog još mnogo čega drugog iskreno je preporučujem i onima koje možda ne zanima njen glavni junak, ali su im bliske teme koje ova knjiga obrađuje i cijene vrhunski urađen posao. A ova knjiga je upravo to.
Ejdžizam (ageism, agism) je termin koji opisuje diskriminaciju na dobnoj osnovi i najčešće se koristi u kontekstu diskriminacije starijeg stanovništva. Ejdžizam kao termin nastao je 1968. godine, a u modernu literaturu uveo ga je američki liječnik, gerentolog i psihijatar Robert Butler.
Prema Butlerovoj definiciji, ejdžizam je proces sustavne stereotipizacije i diskriminacije ljudi samo zbog toga što su stari, kao što rasizam i seksizam to rade sa bojom kože i rodom; ejdžizam dozvoljava mlađim generacijama da na starije ljude gledaju kao na 'različite od sebe', što rezultira nemogućnošću da ih se doživi i tretira kao živa bića.
Sustavni ejdžizam kroz njegove potkategorije (zdravstvena njega, stambeno pitanje, kreditni sektor i sl.) je tema za nešto duže formate, te će se ovaj tekst više fokusirati na stereotipe koje naše, ali i globalno društvo generacijski vuku za sobom poput teških, zarđalih lanaca na koje smo možda samo previše navikli da bismo ih uopće primijetili.
Dakle, zemljotres pogađa sve – i profesionalce i civile, i žene i djecu, i stariju i mlađu populaciju. Ovi seizmički valovi razaraju, ruše domove, mostove i stabla, nanose ogromnu materijalnu štetu, bol i patnju, slamaju ljudske kosti, otvaraju rane na koži i duši, uzrokuju nemir i nesanicu. Samo nekoliko sekundi podrhtavanja tla dovodi do nekoliko mjeseci, pa čak i godina fizičkog i psihičkog oporavka i ponekad se čini da su ove litosferne aktivnosti Zemlje manifest snage prirode i podsjetnik ljudima da nisu uvijek oni ti koji kontrolišu vlastitu sudbinu.
Dok smo u posljednje vrijeme imali/e priliku da gledamo kako Evropa skreće udesno, ne bi nas trebalo iznenaditi da i ženska prava, kao i prava drugih marginaliziranih skupina, sve više i dublje padaju u ralje antiliberalizma, šovinizma i vjerskog fanatizma kako u Evropi, tako i u svijetu. Poljska je izmijenila svoje zakonodavstvo o abortusu što je dovelo do skoro potpune zabrane abortusa, a potom je prošle godine i Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poništio presudu „Roe v. Wade“ iz 1973. godine i vratio državama moć da ograničavaju i odlučuju o pravu na abortus. Odmah nakon toga nekoliko saveznih država je u potpunosti zabranilo abortus ili ograničilo pravo na njega. Posebno je uznemirujući nedavni nacrt zakona u Južnoj Karolini koji predlaže smrtnu kaznu za žene koje počine abortus, a njegovo usvajanje bi zasigurno za sobom povuklo donošenje istog i u drugim saveznim državama. Pored toga, već mjesecima svjedočimo masovnim protestima žena u Iranu zbog ubistva Mahse Amini zato što nije nosila veo na „ispravan“ način. Ženama u Afganistanu je nedavno zabranjen pristup visokom obrazovanju, obavljanje određenih vrsta poslova, kao i pristup javnim površinama poput parkova. Nije trebalo proći puno vremena da patrijarhalna krvoločna ruka ponovo dohvati i labava prava žena na Balkanu, koja ionako svakog dana vise o tankom koncu. U Zagrebu su se, naime, pojavili „klečavci“, koji pod izgovorom religijskih dogmi traže unazađivanje prava žena, istih onih prava za koja smo se desetljećima borile.
U Bosni i Hercegovini se već duže vrijeme sve više krše i ne poštuju osnovna ljudska i građanska prava i slobode. Jedan od razloga je taj što se ona na neki način i ne razumiju, a i što nije uspostavljena vladavina prava i što većina zakona nije uređena na odgovarajući način. Štoviše, većina ljudi nije ni upućena kome se mogu obratiti za pomoć kada su im povrijeđena ljudska prava. Udruga „Vaša prava BiH“ je jedna od nevladinih organizacija koja radi na zaštiti ljudskih prava te pruža pomoć korisnicima na području cijele Bosne i Hercegovine u vidu besplatne pravne pomoći i zastupanja interesa korisnika/ca. O ovoj udruzi, zaštiti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, izmjeni i dopuni zakona, te o drugim temama vezanim za ljudska prava za portal #SlobodaNarodu i Omladinski magazin „Karike“ razgovarali smo s Emirom Prcanovićem, izvršnim direktorom Udruge „Vaša prava BiH“. Emir Prcanović je zastupao slučajeve i vodio parnice na domaćim sudovima te pred Europskim sudom za ljudska prava i Odborom za ljudska prava UN-a. Predavao je na mnogim pravnim klinikama, seminarima i okruglim stolovima s temama vezanim za azil, useljavanje, pravnu pomoć, apatridiju i diskriminaciju. Područje njegovog interesa i profesionalnog rada su teme usmjerene na pitanja ljudskih prava nacionalnih manjina, tražitelja azila, migranata, pripadnika marginaliziranih skupina, osoba s invaliditetom i žena žrtava nasilja.