Feminizam, uprkos svojim brojnim zaslugama, danas ima poprilično pejorativno značenje. Žene su suviše glasne, imaju sva prava, no ipak žele još, neupitno utječu na položaj muškaraca u društvu – sve su to komentari koji se mogu čuti u našem društvu.
Piše: Ermina Ribić
„I can buy myself flowers“, kaže Miley Cyrus u velikom muzičkom hitu iz prošle godine, aludirajući na sav besmisao koji ovakav poklon predstavlja ženama. Kao što to u većini slučajeva biva, praznici se vrlo brzo svedu na komercijalni ritual, poistovjećen sa simbolom iz prošlosti. Za taj 8. mart, Međunarodni dan žena, nekada su se poklanjale mimoze, a danas to može biti ruža, karanfil, orhideja – manje važno, isto kao i značaj borbe za ženska prava.
Hljeba i igara
U našem društvu, 8. mart obilježio se kupovinom cvijeća od uličnih prodavača_ica, odlaskom na neku zabavu ili koncert, sve, naravno, namijenjeno ženama i u njihovu slavu. Jedan dan rezerviran za slavlje, a o kojem historija pripovijeda kao o revolucionarnom ustanku tekstilnih radnica u Rusiji. Neminovno je zamijetiti logički skok u činjenici da su te 1917. godine ruske radnice značajno utjecale na početak Ruske revolucije, da bi se u moderno doba taj isti datum obilježavao cvijećem i restoranskim slavljem. Od nezadovoljstva uslovima života do kratkoročnog slavlja evo nas stotinjak godina poslije, primamo karanfile i spremamo se za proslavu 8. marta u hotelu.
Medijska pažnja ove, kao i svake godine, usmjerila se na anketiranje građanki i postavljanje onog učmalog pitanja o poklonima i individualnom značaju ovog praznika. U isto vrijeme, isti ti mediji ostatak godine mnogo više izvještavaju o seksualnom i fizičkom nasilju nad ženama širom svijeta, nego o uspjehu koji su doživjele određene pripadnice „ljepšeg“ spola. Ne zaboravimo i žuto obojene vijesti o oskudno odjevenim glumicama, novim modnim trendovima i pojedinostima iz privatnog života slavnih ličnosti. Krivica za fizičko ili seksualno nasilje u našem društvu čak se prebacuje na pokret feminizma i borbu za ženska prava, što uistinu omalovažava ne samo stotine godina nečijeg zalaganja, već vrijeđa sve žrtve muškog nasilja.
Šta više žele žene?
Feminizam, uprkos svojim brojnim zaslugama, danas ima poprilično pejorativno značenje. Žene su suviše glasne, imaju sva prava, no ipak žele još, neupitno utječu na položaj muškaraca u društvu – sve su to komentari koji se mogu čuti u našem društvu. Ako pogledamo u historiju ovog pokreta, otkrit ćemo da su borkinje za ženska prava postigle mnogo toga: od ostvarenja prava na glasanje, povećanih prilika za obrazovanje, pa sve do kontroverznih promjena u pogledu prava na abortus. Sve je učinjeno, reklo bi se, i žene se više ne moraju boriti za svoje mjesto.
Feminizam i feministički aktivizam kroz svoju bogatu povijest imali su četiri faze: opis, analiza, vizija i strategija. To znači da je prvo valjalo detektirati problem pa se postepeno kretati k njegovom rješenju i promjeni. Danas se čini kao da problema više nema pa zbog toga nedostaje i strategije za poboljšanjem. Nećemo se lagati – samo u BiH postoje brojni izazovi za žene. Da, možemo glasati i imati posao, ali i dalje činimo više od pola procenta u statistici nezaposlenosti. Da, možemo se slobodno kretati, ali i dalje smo sluge u vlastitim domaćinstvima. Da, možemo se obrazovati, ali će nas i dalje proganjati profesori – seksualni predatori. Dakle, sve dok postoji ovaj drugi dio klauze u prethodnim rečenicama, žene se i dalje moraju boriti.
Izolovani primjeri rodno ravnopravnog društva poput onog u Finskoj ili monarhističko uređene Saudijske Arabije pokazuju koliko feminizam ovisi o političkom uređenju države. No, uz to valja dodati i važnost sekularizma ili, obratno, uplita religijskih zakona u one ljudske. Ova dva primjera pokazuju kako jedno društvo može njegovati rodnu ravnopravnost i položaj žena, i kako žene u drugom društvu žive pod apsolutnom vladavinom muškaraca i njihovih religijskih autoriteta. Dakle, borba za ženska prava nije ravnomjerno raspoređena svuda u svijetu i treba uključiti sve žene, bez obzira na dob, rasu, klasu, vjeru ili seksualnu orijentaciju.
Jednakost žena od 19. stoljeća pa do danas mnogo više je shvaćena kao izgovor za proglašenje neprijateljstva. Sve dok je hijerarhija moći i uloga poremećena, bilo zbog spola, klase ili rase, uvijek će postojati težnja da se ovlada i nadjača onaj drugi. Iako su se promjene na polju ženskih prava dešavale u periodu 19. i 20. stoljeća, ne čudi što i danas trpimo posljedice tog bolnog i iznenadnog skoka od žene koja je vlasništvo oca ili muža, do žene koja se školuje i zarađuje svoj novac. Bez pretjeranog psihologiziranja, može se reći da je za patrijarhalna društva mnogo teže prihvatiti žensko oslobođenje na bilo kojem polju, nego njihovo sužanjstvo.
Društvene mreže i pasivnost
Za razliku od Clare Zetkin, Virginie Woolf i Sojourner Truth, koje su svoje bitke vodile na ulicama i u institucijama, današnje vrijeme ograničilo se na ekrane i tastature putem kojih se vode žučne rasprave o pravima žena. Svako ima glas na internetu, bilo da je on pod lažnim imenom ili kreiran samo za „trollovanje“. Dok su feministkinje nekada tražile glas, danas svjedočimo disperziji mnogobrojnih glasova. To je omogućio internet i sveopće prisustvo društvenih mreža, na kojima se podijeljeni sadržaj dalje dijeli, komentira i na poseban način osuđuje. Klikanje na Follow, Like i Add as Friend zamijenilo je ionako sve rjeđe proteste na ulicama, mijenjanje zakona i utjecanje na više strukture. Danas je in pasivno govoriti o feminizmu, ali je svakako nepoželjno razmišljati o ženskim pravima. Čini se kao da su svi zadovoljni trenutnom situacijom i društveno prihvatljivom slikom žene kao majke, ljepotice i poslušnice. Kritičko mišljenje ostalo je rezervirano za akademske susrete malobrojne zajednice.
Društvene mreže pokrenule su i opasnu lavinu kontrakultura poput antifeminizma i meninizma/maskulizma, u kojima, iznenađujuće, sudjeluju i žene. Paradoksalno za primijetiti, ali feminizam, nažalost, nikada nije postao dominantna kultura kojoj se može suprotstaviti bilo kakva kontrakultura. Tolika prisutnost istih tema i zasićeni sukob, od feminizma ponovo čini neprijatelja, što, naravno, još više umanjuje priliku za bilo kakav konstruktivan razgovor o promjenama.
Svijest i borba kroz jezik
Praznik ili ne, taj 8. mart treba da nas podsjeti da naša borba nije gotova, kako na individualnom, tako i na globalnom planu. Iako nije dovoljna sama po sebi, svijest o uslovima u kojima se nalazimo i u kojima živimo već duže vrijeme može biti dobar početak za razvijanje strategije. Razmislimo dobro kako nam je, opišimo same sebi kakvi su to problemi s kojima se susrećemo i probajmo ih analizirati. Vizija i strategija možda neće doći odmah, ali ćemo barem osvijestiti u kakvom se društvenom uređenju nalazimo.
Možemo se boriti za ženska prava i jednakost, možemo pružati otpor patrijarhalnim strukturama, a da pri tome ne koristimo termin feminizam. No taj termin bismo trebale koristiti upravo zbog činjenice da je postao toliko nepoželjan, te da, umjesto zalaganja i borbe, asocira na ljute žene koje mrze muškarce i žele nemoguće. Žene danas imaju mnogo više slobode i prava od žena iz 19. vijeka, ali to nije zadnji cilj, niti je poglavlje ženskih prava završeno. Feminizam, omražen zbog onoga što jeste, svakodnevno samopotvrđuje sva svoja načela i dokazuje da nam itekako treba, mnogo više od jednog dana u godini, poklona i slavlja.
