Lektira se najčešće izučava na časovima bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, a nerijetko i na drugim jezičkim predmetima poput engleskog ili njemačkog. Wikipedijsko pojašnjenje je da lektira služi da se djeca priviknu i nauče čitati, da proširuje znanje, pomaže pri razmišljanju, zaključivanju i potiče kognitivni razvoj djeteta.
„Što ste nervozni, pa budite ponosni, Kosovo i Metohija, srce da je ko Rusija!“ govori mladi mag političkog marketinga, gradonačelnik Banjaluke, jedan jedini Draško Stanivuković. „Simbolično prvo slovo ću ponijeti gore, da se zna čija je škola.“ „Šta čekate“, pita gradonačelnik zbunjene radnike. „Odobrenje“, odgovaraju radnici. „Netko ne da da napišete Kosovo i Metohija?“ uzvraća gradonačelnik. Upliće se i direktorica te ustanove, inače Osnovne škole „Vuk Karadžić“. Naravno, gradonačelnik je uporan, ponavlja da sigurno niti jedno ministarstvo Republike Srpske neće zabraniti postavljanje natpisa Kosovo i Metohija... Vrhunac je pitanje direktorici: „Je li ovo Albanija ili Republika Srpska?“ Prešao je igricu i natpis je naravno postavljen.
Istina je da pojednostavljena definicija femicida (ubojstvo žene zbog toga što je žena, ubojstvo žene iz mržnje prema ženama) na prvu zvuči kao banalna interpretacija stvarnosti, no u svojoj srži ona sadržajno razmotava patrijarhalne obrasce „ženskog“ i „muškog“ i njihovog međuodnosa koji levitira unutar tradicionalno-patrijarhalnih, samim tim i ugnjetavajućih uvjeta u kojima obitavamo već stoljećima.
Bosansko narodno pozorište Zenica je osnovano 1950. godine. Prema zvaničnim informacijama, na godišnjem nivou se premijerno izvodi oko deset predstava, kako za djecu i omladinu, tako i za odrasle. Iako se za Zenicu veže podatak da je jedna od prvih predstava u čijoj izvedbi su učestvovala djeca izvedena 1909. godine, tek je 1952. godine osnovano Pionirsko pozorište u sklopu BNP-a (tada Narodnog pozorišta Zenica) u kojem su aktivno sudjelovali dječaci i djevojčice, te stariji amateri vođeni stručnim članovima Pozorišta. Od svog nastanka do 1978. godine, Pionirsko pozorište dobija Nagradu grada Zenice, formira baletsku grupu i izvodi 89 premijera, 800 repriza i biva ispraćeno od strane 300.000 gledalaca. Pred kraj prošlog vijeka, BNP Dječiju scenu naziva Dječija i omladinska scena, da bi krajem sezone 2004/05. godine, dolaskom novog rukovodioca, sadašnjeg direktora BNP-a, dobila naziv Dječija, omladinska i lutkarska scena.
„Toliko sam ponosna na svog sina da mi srce može puknut od sreće“, kaže Jelena, majka šesnaestogodišnjeg Uroša. „Meni je najljepši, to valjda znate, ali da vam kažem kako igra košarku. Već se raspituju za njega neki strani klubovi!“ „A još k tome u gimnaziji, koja je realno najteža škola, prolazi s vrlo dobrim! Jezici mu idu odlično! Sigurno će upisati njemački ili engleski jezik!“
Izvještaj lokalnog MUP-a: U. R. (16), iz Banjaluke (pripadnik navijačke grupe „Lešinari“, učestvovao je u masovnoj tučnjavi/sukobu navijača FK Borac Banja Luka i FK Željezničar Sarajevo, te je zajedno s još 5 kolega nanio teške tjelesne povrede K. G. (19) iz Sarajeva, pripadniku navijačke grupe „Manijaci“. Pri samom sukobu, U. R. je prepoznat kao inicijator posebno brutalnih i nastranih metoda mučenja i nanošenja tjelesnih ozljeda. Navedeni K. G. je u životnoj opasnosti, pri čemu je već utvrđeno da će ostati invalid, ukoliko preživi.
Možda se trebamo okrenuti životu, ali onom pravom, istinskom, iza izloga. Tamo je obično malo tamnije nego u carstvu lažnih neonskih svjetala, ali je makar stvarno, makar je vrijedno pronalaska prekidača ili dizanja roletni s prozora. Vrijedno je pogleda kroz prozor na svijet, pravi, u svoj punoći i postojanju. Vrijedno je učenja o životu sa svrhom, jer svrha nije bilo kakav uspjeh na internetu. Svrha je biti čovjek. Biti mentalno zdrav. Nikakva Siri ili Alexa ne mogu zamijeniti odgovor psihologa ili osobe od povjerenja, pa ko god ona bila. Svako može da sasluša, ali je važan onaj ko razumije. Problem današnjeg društva je i površnost u razumijevanju drugih, odnosno nerazumijevanju. Kada bismo razumjeli prvo sebe, onda bismo mogli da razumijemo svoju djecu, ali i društvo u cjelini.
I kad pomislite da je ovo kraj, ne može gore, sjetite se. Draško je kralj igrice. Slijedi ista ta korpa, isti ti proizvodi, samo ih Draško otvara, uzima hljeb naš nasušni i maže marmeladu i džem, i govori kako je došla iz srca Srbije, s Kosova, i daje polovicu voditeljici... to je koliko ja mogu smisliti na prvu. Zamislite samo šta može PR tim takvog mladog gradonačelnika za 5-10 godina!
Ako je suditi po komentarima na vijest o zabrani nastupa beogradskim reperima, koji su preplavili društvene mreže, Stanivuković je ponovo ujedinio Bosnu i Hercegovinu, kao što je to radio prije dolaska na mjesto gradonačelnika. „Napaćeni narod“ se homogenizirao u odbrani „tradicionalnih vrijednosti“. Neumorni komentatori su podržali zabranu nastupa repera „Desingerica i Pljugica“, kao što su podržali brutalne napade koji su harali tih dana gradom na Vrbasu.
Najzanimljiviji dio mi je zapravo s uvjerenjima i vrijednostima. Dok su šezdesetih crnci po Americi imali oznake po ulici kao danas psi – gdje smiju ući, gdje ne smiju, sjedili u posebnim dijelovima busa, dok se po Australiji gazilo Aboridžine kao pse lutalice, tada smo mi ovdje primali i crne i žute i smeđe da dolaze s Kube, iz Egipta, Alžira, Kine na studije i doktorate, sklapali gospodarska partnerstva i slali naše eksperte naftne industrije u Libiju gdje su učili lokalno stanovništvo kakve sve preparate mogu napraviti od njima dragog voća (ono što im je njihov Bog zabranjivao, a svi znamo kakvo je zabranjeno voće).
Eto, kad čitate kulturnu elitu BiH, da ne idem sada po imenima, koji hvale potez glumaca i menadžmenta navedenog festivala, sjetite se da je to i dalje ta jebena Bosna, srpska, hrvatska i bošnjačka, i da i dalje se nešto tu kotrlja, a ne iskrena namjera. Jer, naime, zašto Frljić radi predstave u Berlinu, a ne u Prijedoru, Osijeku ili Tuzli? Nije Frljić jedini, možemo nastaviti diskusiju. Bujrum.
Prva rečenica ove knjige glasi: „Knjiga o Budimiru Lončaru nastajala je predugo.“ U ovom konkretnom slučaju to znači 16 godina, što će reći od prvog razgovora koji su Tvrtko Jakovina i Lončar vodili 2004. pa sve do 2020. godine. Nema baš svaki istoričar privilegiju da razgovara sa svjedokom i često stvaraocem istorije, a Budimir Lončar to svakako jeste. Većina istoričara nema drugi izbor nego da kopa po arhivima – naravno, i ova knjiga je zasnovana na brojnim arhivskim dokumentima iz, bez pretjerivanja, cijelog svijeta – ali nekada se desi srećan splet okolnosti i čovjek može iz prve ruke da dobije iskustva čovjeka koji je svjedočio nekim od najbitnijih događaja svoga doba.
Kad čovjek pogleda fotku doktora Šešelja i bivšeg predsjednika Tome Grobara, u pozadini vidi mladog momka koji nosu gajbu piva – odmah primijeti potencijal. Kako li samo nastaju vođe i lideri, od gajbe do predsjednika, premijera, gazde, ukratko kralja svega što diše u Srbiji?! Despot i tiranin, kažu liberali, vratio je Srbiju u devedesete, gradi Veliku Srbiju, a pravi se fin. Dajte ljudi, primijenite iste te kriterije na Makrona i Bajdena, ishod je isti.
Ko je onda lider po mjeri? Finska premijerka? Što bi nadrealisti rekli, „u Švedskoj nemiri, zdravo“. Nemam nikakvu namjeru braniti njegovu politiku, odnos prema medijima, ljudima, ali moram naglasiti da je Srbija pristupila pregovorima EU, ima ekonomske pokazatelje najbolje u posljednjih 20 godina i predsjednik Aleksandar Vučić vodi, kako god vi to vidjeli, umjerenu nacionalističku politiku.
Umjerenu? Pa da. Naime, kao što rekoh, on pripada Europskoj pučkoj stranci, uveo je dio sankcija Rusiji, pregovara o Kosovu, bla bla bla... Uostalom, svejedno. Dečko je pokazao svoj potencijal, zar ne?