Ne karikiramo

Udruženje nezavisnih stvaraoca i aktivista „Geto“ i organizacija ZK/U (Centar za umjetnost i urbanistiku) sa sjedištem u Berlinu, u sklopu projekta „Some Call Us Balkans“, kojeg finansira Evropska unija, odnosno Kreativna Evropa, zajedno su sa stanarima naselja i ove godine nastavili borbu s ciljem da se ovaj dio atomskog skloništa preimenuje u zaštićenu zonu koja bi bila park i igralište. Ove godine su zasađene nove sadnice drveća, postavljene su klupe na betonske tribine i novi koš.

Biografija Stiva Džobsa zanimljiva je ne samo zbog onog što govori samo o njemu već i o svemu onom što s njim ima veze. O Kaliforniji i tamošnjoj kontrakulturnoj sceni gdje je jedna ovakva firma jedino i mogla da nastane, o razvoju tehnologije koju svakodnevno koristimo i o kojoj često ne razmišljamo pretjerano, a morali bismo. O različitim filozofijama stvaranja novih proizvoda i njihovog približavanja krajnjim korisnicima. O svijetu u kojem živimo i o tome može li pojedinac presudno uticati na njega. Zbog toga i zbog još mnogo čega drugog iskreno je preporučujem i onima koje možda ne zanima njen glavni junak, ali su im bliske teme koje ova knjiga obrađuje i cijene vrhunski urađen posao. A ova knjiga je upravo to.

Dakle, zemljotres pogađa sve – i profesionalce i civile, i žene i djecu, i stariju i mlađu populaciju. Ovi seizmički valovi razaraju, ruše domove, mostove i stabla, nanose ogromnu materijalnu štetu, bol i patnju, slamaju ljudske kosti, otvaraju rane na koži i duši, uzrokuju nemir i nesanicu. Samo nekoliko sekundi podrhtavanja tla dovodi do nekoliko mjeseci, pa čak i godina fizičkog i psihičkog oporavka i ponekad se čini da su ove litosferne aktivnosti Zemlje manifest snage prirode i podsjetnik ljudima da nisu uvijek oni ti koji kontrolišu vlastitu sudbinu.

Dok smo u posljednje vrijeme imali/e priliku da gledamo kako Evropa skreće udesno, ne bi nas trebalo iznenaditi da i ženska prava, kao i prava drugih marginaliziranih skupina, sve više i dublje padaju u ralje antiliberalizma, šovinizma i vjerskog fanatizma kako u Evropi, tako i u svijetu. Poljska je izmijenila svoje zakonodavstvo o abortusu što je dovelo do skoro potpune zabrane abortusa, a potom je prošle godine i Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poništio presudu „Roe v. Wade“ iz 1973. godine i vratio državama moć da ograničavaju i odlučuju o pravu na abortus. Odmah nakon toga nekoliko saveznih država je u potpunosti zabranilo abortus ili ograničilo pravo na njega. Posebno je uznemirujući nedavni nacrt zakona u Južnoj Karolini koji predlaže smrtnu kaznu za žene koje počine abortus, a njegovo usvajanje bi zasigurno za sobom povuklo donošenje istog i u drugim saveznim državama. Pored toga, već mjesecima svjedočimo masovnim protestima žena u Iranu zbog ubistva Mahse Amini zato što nije nosila veo na „ispravan“ način. Ženama u Afganistanu je nedavno zabranjen pristup visokom obrazovanju, obavljanje određenih vrsta poslova, kao i pristup javnim površinama poput parkova. Nije trebalo proći puno vremena da patrijarhalna krvoločna ruka ponovo dohvati i labava prava žena na Balkanu, koja ionako svakog dana vise o tankom koncu. U Zagrebu su se, naime, pojavili „klečavci“, koji pod izgovorom religijskih dogmi traže unazađivanje prava žena, istih onih prava za koja smo se desetljećima borile.