Prije dvije sedmice jedna mlada osoba oduzela je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. U posljednje vrijeme svjedočimo velikom broju suicida, čak i mladih ljudi, što je vrlo alarmantno za društvo, no tim temama se ne posvećujemo dovoljno i na pravi način. Mediji nas uglavnom kroz rubrike crne hronike izvještavaju pomalo senzacionalistički, izostavljajući komentar struke kada su ove teme u pitanju. Sa psihološkinjom Irenom Đumić Jurić Marjanović smo govorili o cyberbullyingu, edukaciji, odgovornosti društva kada je u pitanju nasilje na društvenim mrežama, tome kako pomoći osobama koje imaju suicidalne tendencije, ali i mlađim generacijama koje mnogo otvorenije govore o mentalnom zdravlju u odnosu na one prethodne. Naša sagovornica se 20 godina bavi psihoterapijom i drugim oblicima psihosocijalne podrške mladima i odraslima, što uključuje i seminare, edukacije, radionice o različitim važnim temama za naše mentalno zdravlje.
U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor... Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.
Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.
Iako je politička korektnost u svojim prvobitnim oblicima označavala pozitivan iskorak prema boljem društvu, jednakosti i ravnopravnosti, mnogi su u političkoj korektnosti vidjeli moć, a ovaj se koncept počeo iskorištavati i zloupotrebljavati etiketirajući one koji nisu istog mišljenja.
Kao jedan od načina na koji možemo pomoći humanistici da postane zapaženija i cjenjenija u današnjem svijetu jeste osvješćivanje potrebe o njenoj važnosti. S tim u vezi stoji i profit koji mora prestati biti glavna motivacija u izboru studija i uopće zanimanja kod mladih ljudi. Kada osvijestimo tu potrebu, onda dolazi i razbijanje stereotipa o poželjnim i nepoželjnim zanimanjima. To će pomoći mladima da bez straha od osude ili omalovažavanja slijede svoja interesovanja, talente i vještine, a samim tim i da s vremenom kreiraju i tržište na kojem će plasirati svoja ostvarenja. U tome im, svakako, može pomoći i IT sektor. Osim toga, potrebno je osavremenjivanje studija na kojima se izučavaju humanističke nauke. Mogućnost lakšeg kombiniranja s drugim studijima također bi doprinijelo popularizaciji humanistike. A uz to ide i nužno podizanje glasa humanista. Studenti humanističih nauka, kao i historičari, jezičari, filozofi, književnici i drugi umjetnici moraju u ovoj sveopćoj kakofoniji progovoriti o svom značaju i ulozi danas te skrenuti pažnju na opasnosti koje prijete svijetu koji se odrekne svojih humanističkih disciplina, stava je profesorica Skopljak.
Amina Žigić donosi više informacija o tome kako je nastao internet, kako se vremenom mijenjao, šta su danas najveći izazovi u ovoj oblasti te kako na siguran način isti i koristiti.
Sir Timothy Berners-Lee izumitelj je World Wide Weba. Godine 1980. je napisao program Enquire kako bi na jednom mjestu omogućio što više dokumenata i projekata te se rodila ideja Weba. Prvu uspješnu komunikaciju računala preko interneta obavio je 25. decembra 1990. godine, a već je 1991. javnosti putem interneta prikazao prvu web stranicu. Naime, Lee je osmislio Web za korisne svrhe, ali se on danas u velikoj mjeri koristi za druge stvari. Njegova ideja bila je povezivanje naučnika širom svijeta i omogućavanje dijeljenja njihovih dokumenata tj. istraživanja, kako bi napredovali u svom poslu. I danas on služi za istraživanja i nauku, ali društvene mreže preovladavaju. Podaci s analitičkog sajta App Annie pokazuju da mobilne aplikacije koristimo u deset od jedanaest minuta koje provodimo uz mobilne uređaje; pregledavanje interneta pritom troši samo devet posto našeg mobilnog vremena. Aplikacije upotrebljavamo u gotovo svim aspektima svog života.
U trećem tekstu serijala Tačke susreta: kada se i kako oslobađamo predrasuda donosimo razgovor s mladima iz Bosne i Hercegovine i Srbije na temu predrasuda prema Romima i Romkinjama, kao i lične priče naših sagovornika/ca o načinima oslobađanja od predrasuda prema ovoj grupi ljudi.
Primjer Amre Ahmetović potvrđuje da želja može postati stvarnost. Pored želje, potrebna je i podrška, kako porodice, tako i okoline. Nije lako uspjeti kada te većina sputava. Jedan od osnovnih izazova za smanjenje marginalizacije i povećanje sigurnosti Roma jeste mijenjanje svijesti građana, ali i mijenjanje svijesti kod vladajućih struktura. Na taj način bi bilo moguće prestati doživljavati Rome kao problematičnu populaciju. Oni su ljudi sa snovima, željama i nadom u bolje sutra, a prvenstveno s ljudskim dostojanstvom i pravom da budu poštovani.
U prvom tekstu serijala Tačke susreta – kada se i kako oslobađamo predrasuda razgovarali smo s mladima iz Srbije i Bosne i Hercegovine šta im je lično pomoglo da se oslobode međuetničkih predrasuda. Zbog predrasuda, između ostalog, se ljudi plaše jedni drugih, ne sreću se, ne sarađuju i ne žive kao susjedi nego kao neprijatelji. Od tog neprijateljstva, oni koji najviše insistiraju na mržnji i podjelama – političari – imaju i konkretnu materijalnu korist. Za razobličavanje predrasuda je potrebna motivacija, snaga, znanje, često hrabrost. Mjesta odakle bi mladi mogli da crpe energiju – obrazovni i politički sistem – ispražnjena je i suha kaljuža. Prepušteni su sami sebi da u moru mržnje: porodične, vršnjačke, medijske, religijske, političke, pronađu vlastite razloge da ljude posmatraju prvenstveno kao ljude.
Već nekoliko godina Haris Zahiragić, trenutno zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, ne prestaje zgražavati ono malo pristojne javnosti sa svojim bahatim ispadima u javnim nastupima. Da podsjetim, takvim ponašanjem poznat je javnosti još od vremena kada je bio predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Prije nekoliko sedmica, gostujući u jednoj emisiji FACE televizije, uspio je da pomjeri granice nepristojnosti i doprinese senzacionalističkoj intenciji emisije.
„Čovjek je od svog novca kupio i donio sadnice. Priđem mu i dok malo tu razgovaramo, kaže: 'Stid me. Neki dan vidim jedna cura kupila smeće, pa rekoh odoh i ja da doprinesem, jer u Titin vakat smo to stalno radili, bile su omladinske akcije i to se podrazumijevalo da smo kao društvo korisni“, ponosno nam je ispričala Enisa. Enisa je redovna na akcijama čišćenja i pošumljavanja. Za nju je to važna dužnost i svaki put kad ide osjeća se kao da ide na svečanost ukazanu prirodi, kaže. Samo krajem marta zasadili su 1.000 sadnica na Bjelašnici. „Neka vaša svakodnevica za početak bude da sebi kažete da nećete uzeti tu plastičnu kesu koja će visiti kasnije s drveća, kojoj treba godina i godina da se raspadne. Posadite cvijeće pred zgradom, pokupite smeće na autobuskom stajalištu! Nije teško biti ekolog. Kad ste na izletu, umjesto da ostavite kesu, ponesite je do kontejnera“, poručuje Enisa te dodaje kako promjene ne dolaze same, mi moramo biti dio njih.
Kroz različite edukacije nastojimo adekvatno pripremiti naše kandidate za predstojeće razgovore za posao kao i zaposlenje. Da biste se adekvatno pripremili za razgovor za posao, potrebno je mnogo ranije edukovati se, vježbati te pripremati za sami razgovor za posao. Da biste povećali šanse da ostavite dobar dojam na razgovoru za posao i uđete u uži izbor kandidata, neophodno je da se dobro pripremite za razgovor, ističu Ajanović-Hajdarpašić i Ganić Karalija.