Glavna prepreka brizi o mentalnom zdravlju u Doboju nije nedostatak ustanova, već društveni tabu.
Piše: Viktorija Aleksić
Dok fizičke bolesti tretiramo kao normalnu pojavu, mentalne poteškoće se i dalje kriju u četiri zida. Srednjoškolci se suočavaju sa dvostrukim pritiskom: sopstvenim problemima i strahom da će ih okolina, pa čak i porodica, osuditi ili proglasiti nenormalnim ako potraže pomoć. Iako su škole u Bosni i Hercegovini zakonski obavezne da imaju stručne saradnike (psihologe i pedagoge), podaci sa terena pokazuju da se učenici rijetko obraćaju za pomoć zbog straha od gubitka privatnosti. Mentalno zdravlje je u našem društvu često pogrešno definisano; odlazak kod stručnjaka se ne posmatra kao higijena uma, već kao krajnji poraz, što je suprotno svim modernim zdravstvenim standardima.
Zamislimo mladu osobu koja proživljava težak period. Čak i ako skupi hrabrost da ode u Dom zdravlja ili kod školskog psihologa, ona se brine koga će sresti u čekaonici ili da li će je neko vidjeti. Taj strah od etikete – on ili ona ide kod psihologa – jači je od potrebe za pomoći. Kod nas se i dalje vjeruje da se problemi rješavaju skrivanjem istih ili ćutanjem, a ne razgovorom.
Vršnjaci sa kojima sam razgovarala potvrđuju isto: „Radije ću o problemu ćutati nego otići kod psihologa, jer se plašim da će to sutra znati svi.“ Sve dok je u našoj lokalnoj zajednici sramota biti ranjiv, mladi će ostati bez adekvatne zaštite. Potrebno je da institucije, ali i porodice, shvate da traženje pomoći nije slabost, već odgovornost. Prvi korak ka boljem zdravstvu nije nova zgrada, već rušenje tabua u našim glavama.
Odlazak prema pomoći ne posmatramo kao higijenu uma, nego kao krajnji poraz. Taj strah od etikete jači je od same potrebe za bilo kakvom pomoći stručne osobe.
Glas vršnjaka
Kako bismo vidjeli perspektivu sa njihove strane, potrebno je sagledati njihovo razmišljanje; rezultati ankete su jedan veliki poraz za cijelu temu. Većina bi radije ćutala o problemima nego tražila pomoć. Jedna učenica srednje škole (16), koja je željela ostati anonimna, opisuje svoju tačku gledišta: „Kada bi me neko vidio da ulazim kod psihologa, sutra bi cijeli razred pričao o tome kako nisam normalna i stabilna.“
Strah od toga šta će neko reći postaje veći od problema zbog kojeg imamo potrebu za razgovorom. Nažalost, pored osude vršnjaka dolazi i do teškog razumijevanja odraslih i zanemarivanja psihičkog nasilja u školama, što može dovesti do kobnih završetaka, suicida ili mentalnih poteškoća.
Dolazak je najčešći kada simptomi postaju fizički vidljivi, poput napada panike ili poremećaja sna. Podaci UNICEF-a u istraživanju o mentalnom zdravlju adolescenata pokazuju da se gotovo 40% adolescenata bori sa anksioznošću, ali samo mali procenat njih zapravo potraži pomoć na vrijeme. Ističe se da se psiholozi, posebno školski, i dalje gledaju kao dio kaznenog sistema škole, a ne kao neko kome se mogu obratiti za pomoć.
Uloga stručnih službi?
Pitali smo psihologa Luku Ristića, koji radi u Ekonomskoj školi u Doboju, nekoliko pitanja u vezi sa stigmom mentalnog zdravlja u Doboju:
Da li se mladi često obraćaju za pomoć?
„Mladi se obraćaju svakodnevno za pomoć, međutim ne veliki broj mladih.“
Koji su najčešći problemi sa kojima se pojavljuju mladi?
„Problemi mogu biti različiti, a najčešće, ako je u pitanju srednjoškolska populacija, to su: problemi anksioznog spektra, nesigurnosti, panični napadi, porodični problemi.“
Da li se mladi ustručavaju tražiti pomoć zbog straha od okoline?
„Definitivno, ali mnogo manje u odnosu na prošle godine. Smatralo se da je razgovor sa školskim psihologom bio neka vrsta kazne, danas je na svu sreću drugačije. Toga je dosta manje, učenici dolaze zbog svoje potrebe bez srama. Međutim, postoji stigma kod određenih zbog drugih, posebno jer dolaze kod psihologa u suprotnoj smjeni da ih neko od drugara ne vidi.“
Porodica kao (ne)adekvatan oslonac?
Ne smijemo zanemariti ulogu porodice. U našem društvu i dalje vlada uvjerenje da su problemi nešto o čemu se ćuti. Roditelji često, iz sopstvenog straha od osude okoline, minimiziraju probleme svoje djece rečenicama poput „Mlad si, nemaš ti briga.“ ili „To je samo faza, tinejdžerske godine.“ Na taj način, porodica koja treba biti podrška postaje izvor straha i osude. Mlada osoba se tako osjeća napušteno, usamljeno, bez podrške, izgubljeno od strane sistema koji ne garantuje diskreciju i od strane porodice koja ne prepoznaje njihovu bol.
Put ka zdravijoj budućnosti
Sve dok je u našoj lokalnoj zajednici sramota biti ranjiv, mladi će ostati bez adekvatne zaštite. Potrebno je da institucije, ali i porodice, shvate da traženje pomoći nije slabost, već čin odgovornosti. Prvi korak bio bi osiguravanje potpune anonimnosti, možda kroz digitalne platforme ili anonimne sandučiće unutar škola. Borba protiv stigme u Doboju je borba za pravo na zdravu budućnost. Razgovor je prvi korak ka ozdravljenju, a naša zajednica mora postati siguran prostor u kojem je taj razgovor moguć bez straha od etikete.
IZVORI:
https://www.unicef.org/reports/state-worlds-children-2021
Intervju: Luka Ristić, psiholog u Ekonomskoj školi u Doboju, mart 2026.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
