Piše:Adna Salman
Savremena ekonomija favorizuje mjerljive rezultate. U takvom sistemu, umjetnički rad teško pronalazi svoje mjesto jer njegova vrijednost nije uvijek kvantificirana. Bilo koja vrsta umjetničkog narativa, ne može se svesti na tabelu prihoda i rashoda bez gubitka svog značenja. Upravo tu nastaje problem, umjetnost se procjenjuje alatima koji nisu prilagođeni njenoj prirodi.
Kao rezultat, umjetnici se često suočavaju s nerazumijevanjem, finansijskom nesigurnošću i percepcijom da njihov rad nije “pravi posao”. Ta stigmatizacija nije samo potcjenjivanje rada, već i tiha diskriminacija ideje, emocije i kritičke misli. Društvo koje zanemaruje umjetnost zapravo zanemaruje vlastiti odraz. Stvaranje nije hir, već potreba, to je način da razumijemo svijet i sebe u njemu.
Mladi ljudi koji pokazuju interes za umjetnost često se susreću s pitanjima o “stvarnoj” karijeri, stabilnosti i budućnosti. Umjetnički poziv se posmatra kao rizičan izbor, gotovo kao odstupanje od norme. Takav narativ ne samo da obeshrabruje pojedince, već dugoročno osiromašuje društvo, jer potiskuje kreativni potencijal i inovaciju.
Ipak, paradoks je očigledan. Dok se umjetnost marginalizira u ekonomskom smislu, ona istovremeno prožima svakodnevni život. Muzika, film, dizajn i vizualna kultura oblikuju način na koji komuniciramo, razumijemo svijet i izražavamo emocije. Bez umjetnosti, društvo bi bilo funkcionalno, ali monotono poput savršeno izgrađene strukture bez duše.
Umjetnost ima i kritičku funkciju. Ona propituje norme, razotkriva nepravde i otvara teme koje često ostaju zataškane. Upravo zbog toga, njena uloga nije uvijek ugodna niti lako prihvatljiva. U društvima koja teže stabilnosti i kontroli, umjetnost može djelovati kao remetilački faktor. Međutim, ta “neugodnost” je upravo ono što omogućava napredak. Bez kritičkog pogleda, nema ni razvoja.
U takvom ambijentu, digitalno doba dodatno komplikuje položaj umjetnosti. S jedne strane, platforme omogućavaju veću vidljivost i dostupnost nego ikada prije, ali s druge strane, stvaraju kulturu brzog konzumiranja i površne percepcije. Umjetnički rad se često svodi na nekoliko sekundi pažnje, lajk ili dijeljenje, čime se gubi dubina procesa i značenja. Algoritmi favorizuju trendove i viralnost, dok autentični i eksperimentalni izrazi ostaju u sjeni. Tako umjetnik postaje zarobljen između potrebe da bude vidljiv i želje da ostane vjeran vlastitom izrazu, balansirajući između kreativnosti i prilagođavanja digitalnim pravilima igre.
Kao umjetnica, svakodnevno osjećam ovu napetost između stvaranja i društvenih očekivanja. Postoji stalna potreba da se opravda vlastiti rad, da se objasni njegova vrijednost u terminima koje tržište razumije. Ipak, vjerujem da umjetnost ne treba stalno dokazivati svoju korisnost. Njena vrijednost leži upravo u tome što nadilazi utilitarnost. Ona je prostor slobode, eksperimenta i autentičnog izraza.
Rješenje ove stigmatizacije ne leži samo u ekonomskim reformama, već i u promjeni percepcije. Potrebno je razvijati svijest o tome da umjetnost nije luksuz, već temeljni dio društva. Ulaganje u umjetnost nije trošak, već investicija u kulturu, identitet i kolektivnu svijest.
Na kraju, pitanje koje ostaje nije koliko umjetnost doprinosi ekonomiji, već kakvo društvo želimo graditi. Ako težimo društvu koje razumije, osjeća i promišlja, tada umjetnost ne može biti na margini. Ona je dio naših ličnosti, naših stavova, ona je potpis naših identiteta.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
