Amina Alihodžić, Autor na Kar!ke

Amina Alihodžić: Stihija besmisla

Možda se trebamo okrenuti životu, ali onom pravom, istinskom, iza izloga. Tamo je obično malo tamnije nego u carstvu lažnih neonskih svjetala, ali je makar stvarno, makar je vrijedno pronalaska prekidača ili dizanja roletni s prozora. Vrijedno je pogleda kroz prozor na svijet, pravi, u svoj punoći i postojanju. Vrijedno je učenja o životu sa svrhom, jer svrha nije bilo kakav uspjeh na internetu. Svrha je biti čovjek. Biti mentalno zdrav. Nikakva Siri ili Alexa ne mogu zamijeniti odgovor psihologa ili osobe od povjerenja, pa ko god ona bila. Svako može da sasluša, ali je važan onaj ko razumije. Problem današnjeg društva je i površnost u razumijevanju drugih, odnosno nerazumijevanju. Kada bismo razumjeli prvo sebe, onda bismo mogli da razumijemo svoju djecu, ali i društvo u cjelini.

Ne karikiramo

Tampon zona: „Potrebno je unaprijediti medijsku pismenost u okviru rodne ravnopravnosti“

„Mere i aktivnosti koje bi trebale ili mogle da unaprede medijsku pismenost u kontekstu rodne ravnopravnosti, prava i života žena u regionu pre svega su odustajanje od senzacionalizma po bilo koju cenu i verno negovanje mizoginije i seksizma kao primarnih alata u oblikovanju reprezentacije žene u medijima. Ljudi preuzimaju štetne obrasce viđene u medijima i zato je na njima ogromna količina odgovornosti. U nedostatku obrazovanja o konzumiranju medija i kritičkom mišljenju, moramo dobro promisliti šta konzumiramo i na koji način. Mediji postaju sve brži i hiperprodukcija je uzela primat, ali mamljenje klikova stavljanjem žena u zakorele patrijarhalne kalupe nas neće nigde dobro odvesti. Ja razumem da se o određenim stvarima ne izveštava kao pre dvadeset godina, ali moramo svi da sledimo taj napredak, da radimo na edukaciji i medija i publike kako bi postala senzibilisana.“

Sve ovo ja

Ona

Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja. Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.

Ne karikiramo

Stay hungry, stay foolish i masan CV ispod bureka

Gledajući kroz historiju, čovječanstvo nikad nije bilo povezano u ovoj mjeri. Globalno selo. U svakom momentu imamo uvid u dešavanja na drugoj strani svijeta. Veća je fluktuacija informacija nego zraka, čini se. Bukvalno su nam ruke srasle s mobitelima. Anatomija kaže da u šaci imamo 54 kosti, a ja bih tome dodala mobitel kao 55. kost. Uvijek dostupni, uvijek online, voicemails, SMS, Viber, Mesendžer, video calls, a nikad više usamljenosti... Nikad više dezorijentisanih i izgubljenih ljudi. Redovno gledam lica oko sebe koja znam godinama i pitam se da li ih uopšte prepoznajem. Nevjerojatno je kako se ljudi povijaju poput visokog tankog drveća na jakom vjetru pred različitim društvenim prilikama. Jednom je neko rekao da je svaki čovjek ostrvo i to je zaista tako. Kao da smo promijenili Zemljin reljef i više ne postoje kontinenti već samo sitna ostrva. Tačkice u beskraju koje stoje užasnute pored 7 milijardi drugih tačkica koje su povezane Wi-Fi konekcijom.

Sve ovo ja

Slobodni smo do onog momenta dok neko ne odluči da više nismo

Meni je iz današnjeg dana jasna samo jedna činjenica – sloboda je mit. Naša sloboda je tako krhka, kao i mir. Slobodni smo do onog momenta dok neko ne odluči da više nismo, iako je naša država suverena. — Svi smo mi u Božjoj ruci. — Da li smo u Božjoj ili nečijoj drugoj, to je pitanje o kom ne moramo svi da mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani, to vidim. (I. Andrić)

Ne karikiramo

Saslušajte svoje nane nekad, one su sehara obespravljenosti, trpljenja i saburanja

Otkako postojim, voljela sam da čitam, pa je logičan slijed bio da s ljubavlju prema knjizi dođe i ljubav prema pisanju. Oduvijek u mojoj glavi žive milijarde riječi koje samo čekaju da izađu vani, bore se jedna s drugom, kovitlaju... Nošene mislima žele da budu zapisane, uklopljene, svrsishodne, javne... Oduvijek su buntovne. Od onih najnevinijih do onih zrelijih. Imaju smisao. I nerijetko su teške. Željne pravde. Željne postizanja cilja. Cilj je uvijek bio suzbijanje nepravde. Šta god to značilo.

Sve ovo ja

Ja, moja porodica, KCUS i jedno proljeće koje nikad neću zaboraviti

Oduvijek mi je proljeće omiljeno godišnje doba jer se sve neumorno budi, cvjeta, zove nas da počnemo iznova... Svake godine nam nudi novu varku ili nadu, da možemo sve ispočetka, da možemo biti bolji ljudi... Svako proljeće ponudi novu perspektivu, osjećaj, metamorfozu... Probudi u nama optimizam, radost, energiju superjunaka koji može na leđima ponijeti čitav svijet. Ali i najsnažniji superjunak bi se slomio pod ovolikim pritiskom koji nas lomi, melje, pritiska, stiska dok ne izgubimo dah.

Vidiš da smiješ

Novo lice lokalne politike: Aldin Šalaka – pješački prelaz za osobe sa invaliditetom

Aldin Šalaka, vijećnik gradskog vijeća Goražda osim politikom bavi se i humanitarnim radom. Za Karike.ba govori o inicijativi prilagođavanja pješačkih prijelaza osobama sa invaliditetom, kao i rješavanju dugogodišnjeg problema parkinga autoprevoznika.

Vidiš da smiješ

Novo lice lokalne politike: Ernest Imamović – uređenje zelene površine – vidikovac Gubavica

Mene su učili da je ekonomija ispred svega, a politika iznad svega. Ovdje još uvijek nisam osjetio da postoji politička strategija razvoja ovog prostora, od strane nas kao Grada, Kantona, i vještačkih opština. Moja politika je da se Grad Goražde treba otvoriti prema svim opštinama iz Republike Srpske, ostvarivanju zajedničkih projekata i ciljeva. Želim da otvorim vrata i pružim ruku svima za saradnju. Blizu nam je i Srbija i Crna Gora, tako da planiram posjetu i Priboju i Pljevljima. U budućnosti želim omogućiti razvoj kulture i sporta što je više moguće, da razvijamo hotelijerstvo i ugostiteljstvo koje skoro i nemamo.

Ima veze...

Dan kada je umrlo moje djetinjstvo

Dugo vremena mi je trebalo da smognem snage pogledati film „Quo Vadis Aida“. Redovno sam čitala komentare i kritike, ali sam uporno odlagala da ga i sama pogledam. Nakon što sam pogledala film, ostala sam u stanju neobjašnjive tuposti koja me je držala nekoliko dana. Gledajući film prisjetila sam se stvari koje sam mislila da sam zaboravila. Moj rodni grad Goražde je također trebao biti kao i Srebrenica – sigurna zona. Ta sigurna zona ostavila je dubok trag na mojoj koži koji peče i danas.

Sve ovo ja

Hvala mojim roditeljima što su me naučili da volim svoje djevojčice

Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“