Oduvijek mi je proljeće omiljeno godišnje doba jer se sve neumorno budi, cvjeta, zove nas da počnemo iznova… Svake godine nam nudi novu varku ili nadu, da možemo sve ispočetka, da možemo biti bolji ljudi… Svako proljeće ponudi novu perspektivu, osjećaj, metamorfozu… Probudi u nama optimizam, radost, energiju superjunaka koji može na leđima ponijeti čitav svijet. Ali i najsnažniji superjunak bi se slomio pod ovolikim pritiskom koji nas lomi, melje, pritiska, stiska dok ne izgubimo dah.
I proljeće je promijenilo svoje boje prošle godine, čitav svijet se zamrznuo, zahladio, zastranio, i taj led se nije otopio ni ovog proljeća. A svi smo mislili da hoće.
I sama sam se utišala i ogradila od svakoga, kao uostalom i svi na svijetu otkako se ova neman uvukla u naše kuće, pluća i mezarja. I znam da protiv te nemani ne mogu ništa učiniti, ali moram da mislim. Boriti se ne mogu i kad bih htjela.
Petak 02. 04. 2021.
Posljednji dan u sedmici. Rano jutro, alarm zvoni, prekidam i ostajem ležati narednih 5 minuta do sljedećeg alarma, onda još 5 i konačno ustajem. Nikad nisam bila jutarnji tip, mislim da nikad i neću. „Napokon petak“, mislim dok se vučem ka WC-u. Oblačenje. Spremanje. Buđenje djece, ubjeđivanje da je vrtić još samo danas i onda dva dana odmaranja. Standardno žurba i haotično besciljno hodanje po sobama pred izlazak iz kuće… Ispred zgrade mehanički uzimam telefon u ruku da pogledam na sat, da vidim kasnimo li, i otvaram poruku od mame: „Daidža je sinoć preselio!“ Šok. Ne postoji druga riječ za opisivanje mog stanja nakon čitanja poruke.
Preselio je moj daidža, mamin najmlađi brat, jedan od sedmero djece nene i dede rahmetli, muž, otac dvoje djece, dedo dvije unuke, državljanin Holandije do skoro, od skoro povratnik u Sarajevo, bivši ratni zarobljenik, dobar, miran insan bez ikakvih hroničnih bolesti i nezdravih navika. Umro je od korone. Zadnje dane života proveo je na respiratoru na KCUS-u. Umro je prvog aprila, i ne, nije bila prvoaprilska šala već okrutna realnost koja kida dušu.
Subota 03. 04. 2021.
Nekome je subota bila običan dan, neko ga je proveo na nekom izletu, neko je čistio stan, neko je samo ljenčario okupan suncem u gradskoj bašti, a ja sam je provela u neobičnoj tišini i mirovanju uz strašne glavobolje. Organizovana je dženaza za daidžu. Ispraćen je posljednji put uz pridržavanje mjera zaštite i udaljenosti, bez mogućnosti zagrljaja ili stiska ruke, čak i bez tapšanja po ramenu. Izostala je nježnost koja je bila neophodna najužim članovima porodice. Onemogućeno je bilo i održavanje tehvida. Daidža je otišao mirno kako je i živio. U tišini.
Nedjelja 04. 04. 2021.
Nedjelja mi je oduvijek bila najmrži dan u sedmici, s asocijacijom na cjelodnevnu „jeftinu struju“, pranje veša, pretjerano „poliranje“ kuće kao da sutra ne postoji i pripreme za ponedjeljak. Nakon doručka, raspremanje stola i odlazak na terasu da popijem kafu, uzimam telefon, opet mamina poruka: „Dajinica je sinoć preselila.“ Pravo ostajem sjediti kao da sam fiksirana za stolicu, bez mogućnosti pomicanja. Moja dajinica, majka dvije kćerke, nena jedne unuke, žena maminog starijeg brata, koji je također bio zaražen koronom i ležao na KCUS-u kada i ona i drugi daidža, samo je on bio otporniji od njih, te poslan kući na kućno liječenje. Dajinica je zadnje dane svog života provela na respiratoru KCUS-a.
Uznemirena odlazim do roditelja, mama me dočekuje uplakana s pitanjem: „Dokle više?“ Grlim je i sjedam bez riječi, nijema. Oduvijek mi je to bio problem, reći prave riječi kada treba.
U međuvremenu, dok sjedimo u tišini, na televiziji se prikazuje emisija Senada Hadžifejzovića gdje se priča o alarmantom stanju u BiH uzrokovanom koronom, kao i o KCUS-u i aferi respiratori, tačnije o neispravnosti respiratora „malina“. Nakon što je grupa anesteziologa sa KCUS-a uputila pismo menadžmentu ove ustanove, u kojem upozoravaju na nepravilnu primjenu respiratora i druge probleme u funkcionisanju COVID odjela, moli se tužilaštvo KS da uđe u KCUS i provjeri da li se radi o nekom od krivičnih djela protiv zdravlja ljudi. Objavljene su i uznemirujuće poruke prethodnih COVID bolesnika koji su boravili na KCUS-u. Poruke su potresne i govore o nehumanim uslovima.
Ne mogu da povjerujem u ovo što gledam i slušam. Ne mogu da shvatim stanje svijesti i savjesti svih aktera koji se spominju u prilogu. Moj mozak odbija da procesuira zaprimljene informacije. Senad Hadžifejzović se u jednom momentu obraća gostu u emisiji, bivšem predsjedniku Srbije Borisu Tadiću da je BiH na tragu najveće moguće afere, ako se krivica dokaže. Afera? Kako teška riječ kada su u pitanju ljudski životi. Koliko je samo ljudskih života ugašeno u proteklih godinu dana. Koliko se porodica slomilo na hiljadu komada bez ikakve mogućnosti ponovnog sastavljanja i lijepljenja do kraja vječnosti. Koliko se samo života mojih prijatelja, rodbine, poznanika, komšija ugasilo u najgorim mukama, u borbi za svaki uzdisaj… Nema gore smrti od gušenja, kažu… Koliko njih je vjerovalo liječnicima bez ikakve sumnje i zadrške, povjerili su im najvrjednije što imaju, svoje živote… Koliko njih je ispratilo svoje najmilije u sanitetska vozila, mahalo i plakalo, jer su možda predosjećali da se vide zadnji put. Je li moguće da u najtežim vremenima sumnjamo? Sada, kada nam je vjera najpotrebnija… Nadam se da su strahovanja građana puno gora od istine. Nadam se da nismo na pravom tragu našim otetim mislima. Nadam se i da porodice pojedinaca koji su preminuli od korone i koji pripremaju tužbe protiv KCUS-a nisu u pravu.
Vjerujem da je svako nedužan dok se krivica ne dokaže i mislim da svakome treba prići s vjerom da je pošten. Nije naše pravo da sudimo ljudima prije nego nam sami ne pokažu ko su. A istina će se na kraju pokazati. Zagrebalo se ispod površine. I sve su oči uprte u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu.
Znam da nikome od smrti nema lijeka, i znam da nam je dok smo još bili sjeme njen datum zapisan u zvijezdama, ali opet, ko će zabraniti čovjeku da misli, i da u momentima tragedije i očaja razmišlja o svakom mogućem scenariju, pa i onom najgorem.
Ne želim da vjerujem da smo kao društvo toliko potonuli, da je nečiji lični interes stavljen ispred ljudskih života. Bar dok se ne dokaže suprotno.
Znam samo da nam je ovog proljeća najneophodnije probuditi suosjećanje.
Ljudi koji su umrli nisu samo dio statistike, nego živa bića, najsavršeniji proizvod Stvoritelja. To su osobe koje su mijenjale nečije svjetove, pomjerale planine radi svojih najbližih, smijale se, voljele, plakale, pomagale drugima nesebično, imale uspone i padove, i disale…
To su nečija djeca, roditelji, braća, sestre, prijatelji, kolege, komšije… Bili su voljeni od strane drugih ljudi, čija se srca lome po drugi put kada gledaju aferu „respiratori“ i pitaju se: „Šta ako…?“ Svi se pitamo. I pitaćemo se još dugo.
Nadam se danu kada ćemo se probuditi bez loših misli i muka, kada ćemo svi disati punim plućima, grliti svoje najdraže i kada nećemo misliti na sutrašnji dan sa strahom.
