Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“
S obzirom da sam žensko i da imam svoju djecu, naročito me dojmila ova scena. Ja nikada ne bih mogla dopustiti da moje djevojčice sutra bilo kome budu volovi. Takvog sam stava jer i mene je trebao neko naučiti da nisam vo nego ljudsko biće; ipak, šta znači biti žena u 21. stoljeću zavisi, uglavnom, od toga gdje ste se rodili i gdje živite.
Dok su me odgajali, roditelji su uvijek isticali vrijednost obrazovanja i nauke, ekonomske nezavisnosti i samostalnosti u svakom smislu te riječi. Godinama poslije, u glavi mi odzvanja očev glas: „Ulaži u sebe!“ Uvijek su me ohrabrivali za onaj „korak više“ u svemu, da živim u svojoj koži, a ne u tuđim očima, iako dolazimo iz „provincije“ u pravom smislu te riječi. Uvijek su bili građani svijeta i nikad nisu gušili moju slobodu i kreativnost, u šta god sam je usmjeravala. Bez obzira što sam bila žensko dijete u kući, nije bilo razlike u odgoju između mene i moga brata. Moja majka je velika feministica, iako toga možda ni sama nije svjesna, ali to se moglo vidjeti u svakom segmentu njenog života i svakom potezu prilikom mog i bratovog odgajanja. U mojoj kući je „spol“ kao klasifikacija bio nepoznanica, postojali su samo dobri i loši ljudi, dobri i loši potezi u životu, sistem kazni i nagrađivanja uz popratno obrazloženje zbog čega je nešto tako. Oni su mi dali krila da letim, ali su posadili duboko korijenje u meni kao osobi i ženi. Dali su mi viziju života i vjerovali su u mene, a to je najviše što jedan roditelj može uraditi za svoje dijete. Zahvaljujući njima, ja sam danas ova osoba – samostalna, hrabra, iskrena i moje oči ne gledaju u barikade nego u nebo. Jako je važno za jednu ženu da pronađe partnera koji joj neće lomiti krila koja su joj roditelji dali. Moja krila su nastavila da rastu i nakon što sam postala i supruga i majka.
Kuća kao prvi metar krila za let kroz svijet
Način odgoja mojih roditelja planiram prenijeti i na svoje kćerke. Nema toga što ne mogu uraditi jer su žene. Nema toga što ne smiju. Ako neko pokuša da im zabrani, neka vrisnu, grizu, neka se bore, i neka dokažu svakome da mogu! Jer stvarno mogu! Jer trebaju! Jer moraju! Jer je to njihovo ljudsko pravo! Na svako ugnjetavanje treba da se odgovori otporom i borbom. Na svako „ne“ da traže argumente i obrazloženje, na svaku nepravdu odgovoriti borbom za pravdu. Neka puste svoj glas, neka odzvanja!
Da nisam imala roditelje kakve sam imala, sigurno danas ne bih bila to što jesam, a to je ono što brojne žene u BiH još uvijek nemaju. Nisu podržane ni u kući, a ni šire, i ne mogu da se izbore za sebe i svoj glas. Kroz čitav moj život postojala je uvijek jedna sigurna konstantna podrška i povjerenje roditelja – zato i pišem ovaj tekst, da osvijestim i druge roditelje da podržavaju svoju djecu, da im kuća čvrsto skroji prvi metar krila s kojima će da lete kroz život. Zato što znam koliko je važno imati podršku najbližih, danas glasno govorim o istoj.
Ženi je mjesto gdje god ona poželi
Svjesna sam gdje živim ali se i dalje šokiram kada se direktno susretnem s ljudima koji još uvijek praktikuju i izražavaju stavove „Zna se gdje je ženi mjesto!“, a ima ih puno, svuda oko nas. Takve ljude moj mozak automatski selektuje u posebne crvene pretince i trajno ih arhivira. Jer to je jednom riječju opisano, NEPRAVDA! Zašto ljude kategorizirati prema onome što im je Bog ili genetika odredila? Zavisi ko u kakvu teoriju o nastanku ljudske vrste vjeruje. Zašto ne kategorizirati po sposobnosti, hrabrosti, intelektu, dobroti, smjelosti, postignućima? Po onom stečenom a ne urođenom? Ženi je mjesto gdje god ona poželi!
Ljudi ne vjeruju da suprugu i meni nije žao što imamo dvije djevojčice
Kada sam bila trudna i kada smo na ljekarskom pregledu saznali da nosim žensko dijete, svi oko nas su bili presretni, naročito mi kao mladi roditelji. Međutim, kada smo otkrili da u drugoj trudnoći „opet“ nosim djevojčicu, ljudi su nam počeli govoriti: „Ma hajde, šta ćeš, Bože moj, samo neka je živo i zdravo.“ Mom suprugu je rijetko ko vjerovao da je iskreno sretan što će dobiti još jedno žensko dijete, a meni pogotovo kada sam govorila da sam potajno maštala da opet dobijem djevojčicu iz razloga što iako obožavam svoga brata, uvijek sam željela imati i sestru, s kojom ću se eto ponekad onako dugo igrati barbikama a ne satima vozati autiće ili simulirati karate borbe, što smo mi radili kao djeca. Radovala sam se što će moje djevojčice zauvijek imati jedna drugu – za igru, oslonac i razumijevanje, jer niko ne može bolje razumjeti jednu ženu kao druga žena.
Danas se opet susrećem s komentarima da „trebam“ roditi „jednog bracu“ jer „mlada sam“. Kako nekome s takvim konstatacijama objasniti da si savršeno zadovoljan s onim što imaš, što si dobio neprocjenjivo blago na čuvanje – dvoje zdrave i prekrasne djece i da su one dovoljne. Da ćeš dijete koje rodiš uvijek zaljubljeno posmatrati kao najsavršenije biće na svijetu iz jednog prostog razloga – zato što je tvoje. Ti si ga rodio, od tvoje je krvi i mesa, slušalo je zvuke tvoga srca iznutra i da nikad nećeš ni primijetiti kojeg je pola, dok ne dođe tako do nekih šumova u komunikaciji. Više me to ne pogađa. Nekoga bi. Mene ne.
Nasmijem se i zaboravim čim pogledam u svoje djevojčice i vidim kako izrastaju u dvije posve različite, prelijepe, živahne i jako pametne jedinke i budem ponosna na njih, na sebe, na nas. Sigurno je da danas imam takav stav prema svojoj djeci jer sam u svojoj kući naučila da žena nije nešto manje vrijedno i to dalje prenosim. Prosto je jednostavno, dajemo samo ono što smo dobili. Super je, naravno, ako tu količinu vremenom proširimo i produbimo, ali iz kuće polaze naša načela i vrijednosti, pogledi na svijet, koje je lakše vremenom korigirati nego mijenjati iz temelja.
Promjena počinje iz kuće i porodice
Da bi se krenulo s napretkom na području ženskih prava i položaju žena u društvu, žene se MORAJU što više obrazovati, opismenjavati, ulagati u intelektualni razvoj i ekonomsku nezavisnost. Poznavati svoja prava koja im garantuje Ustav i međunarodno pravo. Steći samopouzdanje! Međusobno se ohrabrivati i podržavati. Žene ne smiju „Držati vodu u ustima i šutjeti“ kada slušaju nepravdu, iako bosanskohercegovačko društvo kaže da takva žena treba da bude „mirna i tiha“. Molim te, nemoj biti mirna i tiha kada proživljavaš nepravdu. Kada te na razgovoru za posao pitaju „Misliš li rađati?“, kada te posmatraju kao objekat. Kada se mjeri visina tvoje potpetice, noktiju ili kose, a ne tvoje sposobnosti, znanje i CV. Jedini svijet koji možemo promijeniti je naša kuća i porodica.
Svaka može početi od sebe, svoje djece, porodice i svog bliskog okruženja. Do pune ravnopravnosti potreban je udruženi napor samih žena kroz građanske inicijative u kojima će stalno ukazivati na svoj položaj, puteve i načine njegovog poboljšanja. U vrijeme globalizacije to pitanje dobija na sve većem značaju.
Tvoja lična borba i tvoj lični primjer će sigurno napraviti impakt i na druge žene i dovesti do sporih, ali sigurnih i snažnih koraka naprijed.
A selo će da priča: „’Ta će ona, ta ona priča o ‘nakim’ pravima…“
Ona: „Zato što mogu!“ Zato što su mi roditelji dali prvu priliku, a kasnije sam se za svaku sama izborila, kako zbog sebe tako i zbog mojih djevojčica, koje ne želim da bilo ko sutra posmatra kao volove nego kao ljudska bića.
*Naslovna fotografija: Privatna arhiva autorice
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
