Jutros sam se probudila jako sretna, odmorna, naspavana, poletna, jer proljeće je. Proljeće donosi radost samo po sebi. Razmišljala sam o trivijalnim stvarima – šta da obučem kad krenem sa kćerkom danas do grada, cipele ili čizme, haljinu ili pantalone, u koliko sati ću da odem kod kozmetičarke da popravim gel na noktu koji mi se oštetio, šta da kupim u supermarketu da pravim za ručak… Sjela sam u dnevni boravak da pijem prvu jutarnju kafu. Upalila sam TV, neaktivno slušajući o čemu se govori, dok sam mahinalno prelistavala slike na Instagramu.
Sasvim bezbrižno odsutna od svijeta oko sebe, dok nisam čula riječ rat. Al Jazeera Balkans. Udarna vijest je bila da je ruska vojska napala određena područja Ukrajine jutros u 5 sati, dok smo moja porodica i ja spavali u svojim toplim krevetima. Nedaleko od nas neka majka je iz kreveta pokupila svoje čedo, još uvijek sneno i umorno, i mahnito trčala hodnicima zgrade do najbližeg skloništa. Možda nije uspjela ni odjeću da mu ponese. O nečemu drugom i ne razmišljam. Naježila sam se, slušajući priloge, gledajući jezive scene… Ukrajinske vlasti su proglasile ratno stanje u zemlji, svi Ukrajinci koji mogu držati oružje pozvani su da se jave teritorijalnoj odbrani. Kao neko ko je četiri godine živio pod opsadom, ne možeš ostati imun. Bar ja ne mogu. Ne znam kako iko normalan može! Ono što me fascinira u ovoj situaciji jeste ljudska psiha i njena apsolutna raznolikost. To naročito možemo vidjeti na društvenim mrežama. U razgovoru s ljudima iz neposrednog okruženja vidim da sam manjina koja je apsolutno šokirana situacijom, dok većina ovu vijest apsolutno ne doživljava. Prilikom razgovora s prijateljicom iz Hrvatske putem Instagrama, komentarisale smo jutrošnji horor koji je čitav svijet odgledao na TV ekranima. Ona dijeli istu strepnju. Boji se eskalacije sukoba u one strašne riječi – „Treći svjetski rat“.
Meni su se posebno urezale u glavu slike prelijepih prizora Kijeva, prekrasnih ulica i novoizgrađenih zgrada, najnoviji mobilni uređaji koji ljudi na prilozima drže, mladi ljudi obučeni po posljednjoj modi koji sjede sklupčani u nekakvim haustorima. Kakav apsurd. Rat nije tamo negdje „opet sranje u Ruandi“. Rat je u srcu Evrope, u srcu civilizacije, u srcu modernog svijeta i vladavine demokratije i prava. Isto kao što je to bilo u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Naši roditelji su putovali svijetom, posjećivali koncerte, slavili nove godine po restoranima, naše majke su nosile krznene bunde i visoke potpetice, imale duge crvene nokte, studirale, radile i onda se probudile uz zvuk eksplozija. I nikad više ništa nije bilo isto. Svijet je to mirno posmatrao četiri pune godine u središtu Evrope, preko puta „čizme“ na karti. Ja sam odrastala u mraku četiri godine.
Najveća trauma mog djetinjstva bile su sjenke na zidu koje me progone i zvukovi sirena. Tek sam u šestoj godini naučila čemu služi šalter pored vrata i utičnice na zidu. Misaona imenica su mi bile slike supermarketa ispunjenih namirnicama, potpuno bijel hljeb, nova odjeća i igračke, obuća odgovarajućeg broja, šampon za kosu i voda u stanu. Ruke moje majke pamte četiri godine pranja veša u hladnoj Drini. Leđa moga oca pamte teret koji je donosio sa Grebka kako bi nahranio svoje najbliže. Psiha naših ljudi pamti četiri godine okupacije. Srce svakog roditelja koji je izgubio dijete u ratu pamti. Naši životi pamte. Bili smo samo kolateralna šteta svjetske politike, a sada se opet scenario ponavlja u nekoj Ukrajini u našoj neposrednoj blizini. Ostalo je da pratimo koje uloge će svjetske sile izabrati da igraju u narednom periodu, a koja će biti najbezazlenija po njih same. Čitav svijet je sjeo u pozorište i čeka da predstava počne jer… „na zapadu ništa novo“! Meni je iz današnjeg dana jasna samo jedna činjenica – sloboda je mit. Naša sloboda je tako krhka, kao i mir. Slobodni smo do onog momenta dok neko ne odluči da više nismo, iako je naša država suverena.
— Svi smo mi u Božjoj ruci.
— Da li smo u Božjoj ili nečijoj drugoj, to je pitanje o kom ne moramo svi da mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani, to vidim.
(I. Andrić)
