Ne biram između bijelog mantila i bijelog papira. Oboje su mi potrebni. Jedan da razumijem svijet, drugi da ga osjetim. I možda, baš između ta dva svijeta, nastaje nešto što zaista iscjeljuje – i druge, i mene samu.
Piše: Amra Zahirović
Kada sam upisivala medicinu, znala sam da me čeka mnogo učenja, neprospavanih noći i odricanja. Bila sam spremna na umor, odgovornost i one debele, ogromne i teške knjige koje sam ranije vidjela samo na internetu. Ono što nisam očekivala bio je osjećaj da nešto važno nedostaje. U moru termina, dijagnoza i logičnih činjenica koje čine medicinu, nedostajala mi je riječ – ne medicinska, nego ona koja dotiče dušu. Nedostajala mi je poezija, a pisala sam je od osnovne škole.
Pisanje je za mene bilo prostor slobode, sigurno mjesto na koje sam se vraćala kad god bi svijet postao preglasan. Poezija mi je omogućavala da artikulišem osjećaje koje nisam znala objasniti, da stavim tačku na misli koje su me izjedale. Kada sam ušla u svijet medicine, nisam htjela da ostavim taj dio sebe. Ali ispočetka, kao da za njega nije bilo prostora. Poeziju sam zapostavila određen period, koji nije ni mogao trajati dugo jer je mojoj glavi i mojoj duši neophodna poezija da bi medicina “išla dalje”.
Poezija je mojoj medicini davala dušu i bila gorivo za daleke puteve.
Na prvoj godini, osjećala sam se kao da sam zakoračila u potpuno novi jezik – jezik latinskih izraza, fiziologije, biohemije. Sati provedeni nad knjigama, predavanjima i skriptama bili su iscrpljujući. U toj gužvi činjenica, brojki i formula, pjesme su mi se počele javljati noću – tiho, uporno. Kao da me podsjećaju da nisam samo studentica, već i neko ko pokušava da razumije svijet drugačijim očima. Jedan medicinski termin, slučajni prolaznik, vježbe na klinici – i bilo je dovoljno da se rodi pjesma.
In aliquo
Svaki kapilar mog tijela
vapi za time da bude poslušan.
Dok mi se krv sliva i preliva
iz jedne u drugu venu,
vidim te u svemu
i molim se da jednom
i ti vidiš mene u nečemu.
– Amra Zahirović
Sad, na trećoj godini, balans između dvije strane – medicine i poezije – ne samo da je moguć, nego je postao nužan. Počela sam da shvatam koliko su povezani. U bolničkim sobama, gdje provodimo praksu, najviše učim kad slušam – ne samo ono što pacijent kaže, nego ono što prešuti. Pogled koji zastane na prozoru, treptaj koji odgađa suzu, tišina nakon pitanja – to su trenuci kada riječi iz poezije nađu put do mene. U svakom pacijentu vidite bol, tugu i radost, ne samo kao budući ljekar – već i kao običan čovjek, ranjivo i bespomoćno biće koje je tu trenutno u ulozi da pomogne drugom, isto tako običnom ljudskom biću.
Učila sam kako se liječi upala pluća, kako se razlikuju srčani šumovi, kako se gubi svijest. Ali nisam u knjigama pronašla kako da kažem porodici da terapija možda neće pomoći, kako da ostanem mirna pred tuđom boli. Poezija mi je tu bila vodič. Naučila me tišini. Naučila me da ponekad nije važno šta kažeš, nego da si tu – iskreno, potpuno.
Ima dana kada sumnjam. Kada se pitam da li ću ikada biti dovoljno dobra u obje uloge. Ali onda pročitam poruku nekoga kome je moja pjesma pomogla da prepozna sopstvenu tugu. Ili pogledam pacijenta koji se prvi put osjeća viđenim. Tada shvatim – možda nije stvar u tome da budem savršena u obje oblasti, već iskrena u svakoj.
Ne biram između bijelog mantila i bijelog papira. Oboje su mi potrebni. Jedan da razumijem svijet, drugi da ga osjetim. I možda, baš između ta dva svijeta, nastaje nešto što zaista iscjeljuje – i druge, i mene samu. Jer i ja sam nekad pacijent. I ja imam tišine koje ne znam imenovati. I kad ih ne mogu izliječiti znanjem, pokušam ih umiriti stihom.
Tebi, dragi čitaoče, ostavljam nekoliko svojih stihova da ti se nađu ako se i ti nađeš pred istim zidom kao i ja.
Sad diše. Uspjeli smo. Samo je jedno rebro slomljeno.
A suza iz oka što ide
i bol što pritišće srce –
ne potiče od slomljena rebra,
negdje ono iz dubine
na površinu izvire.
——————————-
Metastaza
Jednom si rekao
da misliš da te više i ne volim.
A tvoji dodiri meni režu kožu.
Riječi koje su boljele
metastaziraju u svaku kost
kroz svaku kap krvi
i tako u smrt.
– Amra Zahirović
