Ona

Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja.

Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.

Imam „svoje kremice, parfeme, haljinice, štiklice, drugarice, maskice, izmiču mi stolicu gdje trebam sjesti i otvaraju vrata, komplimentiraju mojoj kosi, noktima, štite me od teških fizičkih poslova…“ Ali zar bi to trebalo biti sve? Da li je to sve dovoljno?

Nekad naslovi Crne hronike pokažu i drugu stranu medalje žena u regionu, a tiču se rodno zasnovanog nasilja i osnovnih prava žena. Nismo same.

Stari balast u novim bojama

Čitav svijet je dio revolucije za prava žena koja je započela u Iranu, ubistvom nedužne ženske osobe… Žene u Iranu bile su najveće žrtve Islamske revolucije 1979., izgubile su mnoga prava, skoro sva – pravo na putovanja, rad, slobodu mišljenja i izražavanja, čak i na starateljstvo nad vlastitom djecom starijom od sedam godina. Nošenje hidžaba je samo jedno od njih, nekako najblaže. Muškarci su decenijama ostali indolentni spram nametnutih ograničenja ženskih osnovnih sloboda i prava, koja su graničila i s neljudskim. Činjenica da se danas i veliki broj muškaraca  pridružuje protestima pokazuje da se društvo progresivnije pomjera naprijed.

Danima po glavi preturam svaku situaciju gdje sam možda bila potencijalna žrtva sistema, društva, tradicije, religije, ili okolnosti. Koliko puta su se ljudi iznenadili što sam imala smjelosti da mislim i da svoju misao otvoreno kažem. Svaka ženska osoba iz našeg društva vuče neku vrstu traume koju društvo minimizira i stigmatizira, koju ne smije ni pomisliti a ne izgovoriti naglas, jer o čemu „ta razmažena ženska osoba priča“. Eh, eto, njoj najteže… šta se žali…

Bh. društvo je satkano od mitova o snazi bosanske žene, ali bez ikakvih utemeljenih prava i sloboda te iste super žene. Kao da je zakonom zabranjeno reći naglas da nešto ne možeš, ne uspijevaš ili da te nešto boli. Da nešto ne želiš. Nametnuto nam je toliko toga samim rođenjem, samim postojanjem. Nametnuta su nam tolika pravila i običaji koji su se generacijski slijepo pratili, bez pogovora, bez pitanja zašto.

Lanci svemoći naših nana

Kada sam poslala prvu verziju ovog teksta svom uredniku, rekao mi je da suzim temu, da sam postavila previše pitanja. Rekla sam mu da mi ništa nije jasno. Misleći da ne znam drugačije. Uvijek postavljam puno pitanja, to sam ja. Toliko je neodgovorenih pitanja koja trebaju odgovor kada je odnos društva prema bh. ženi u pitanju, ali i odnos bh. žene prema samoj sebi. Pokušala sam poslušati, pokušala sam odgovoriti na jedno pitanje. Nisam uspjela. Nisam mogla da poredam po prioritetima, jer meni je svako postavljeno pitanje prioritetno. Ali, nekako, kroz naraciju, jedna tema se sama istakla.

Počinjem da vjerujem da su lanci svemoći naših nana i pranana zarobili i naša stopala. Želimo ići naprijed i idemo, ali nekako sporo, jer olovna kugla tradicije i običaja se vuče za nama i ne da pobjeći od ideala svemoći i nesalomljive snage. Vučemo teški teg koji nas podsjeća da smo uvijek dobro, nismo umorne, porod nije bio bolan i sve se zaboravi, nismo imale postporođajnu depresiju, niti smo ikad u bilo kakvoj depresiji. Uvijek stižemo svugdje i na sve, i nemamo želju da samo ležimo i ne radimo ništa. Nemamo svoje želje, potrebe i prohtjeve, jer nikad nam ništa ne treba. Uvijek znamo sve da napravimo i uradimo i ne treba nam ničija pomoć – ni porodice, ni prijatelja, a profesionalna pogotovo. Bespogovorno odbijamo svaku vrstu pomoći iako nam treba. Prečesto. Zašto smo sebe ubijedile u suprotno? Zašto ne uzmemo taj ključ iz džepa i ne skinemo lance koje vučemo stotinama godina? Možda zato što bismo odlepršale predaleko bez tega? Možda se samo bojimo leta? Možda zato što su nam nove lance stavili moderni modeli življenja, gdje su žene u 2022. godini updateovane verzije s greškom u kodu koja takođe ne poznaje ranjivost? Updateovani proizvodi bh. žene, osim što su vizuelno savršeni, savršenih su karijera, poslova, domova i porodica. Ništa manje od savršenstva ne dolazi u obzir. Moderna žena ima moderne bolesti, ali ni njoj ne treba pomoć. Frustracije liječi online.

Nekako smo otišle u dvije krajnosti, gdje nema sredine, stojimo na međi tradicionalizma i postmodernizma, gdje obje krajnosti vuku na svoju stranu, a mi pristajemo na obje. Ne znam kako, ali uspijevamo oboje. Jer finalni produkt je isti, ostajemo snažne, nesalomljive, i zastarjela i update verzija. A perfect picture. Nije nas slomio patrijarhat, ali nas ne lome ni radnička prava, potplaćenost za iste poslove koje muškarci obavljaju, niti nedostatak brige sistema za naše reproduktivno zdravlje, naša ljudska prava, manjak vodećih političkih pozicija…

Manjak samosvijesti i prihvatanje svake nametnute uloge

Počinjem misliti da smo najveći neprijatelji same sebi. Svojim vlastitim nepriznavanjem slabosti bilo koje vrste je produbljujemo. Priznati da si ranjiva je velika stvar. Strašna je možda stvar za okolinu, ali za tebe je to možda sve što ti u tom trenutku treba. Jer koga briga šta okolina misli? Okolina i tvoje mišljenje o tebi svakako nemaju šta raditi u istoj rečenici.

Tražiti pomoć, požaliti se na nepravdu toliko često dok ne postane obrazac ponašanja. Čini se teško, ali je u stvari prelahko, samo zahtijeva malo hrabrosti, a svako žensko je ima. Rađamo nove ljude, sve drugo je manje teško.

Priznati da si ponekad slaba je najveći dokaz koliko si zaista jaka. Ne treba bježati od toga. Biti iskrena prema sebi. Radi sebe. Radi djece koja dolaze. Radi njihove budućnosti. Učite ih da znaju ko su, prije nego što im društvo, država, religija kažu ko su oni! Učite ih da njihovo ne znači ne, i da znaju to glasno da izgovore bez griže savjesti.

Nismo nesalomljivi.

Nismo od kamena.

Nijedno živo biće nije, i to je uredu.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Mina Petrović – mangaka razigranog duha