“Rubrika “Premotaj” donosi nam nekadašnje tekstove s portala i magazina Karike i dalje vrijedne pozornosti. Ovog puta prenosimo prvi dio teksta ”Žene u BiH ” objavljen 6.5.2016. godine.
Od Kraljevine Bosne do aneksije
Za zlatno doba razvoja i pravog začetka feminističkog aktivizma na područjima bivše Jugoslavije smatra se period prve četiri decenije 20. vijeka. Prema mišljenju domaće i svjetske javnosti, ključni moment borbe dolazi sa drugim valom feminizma u sedamdesetim godinama 20. vijeka. Ovaj tekst je, u najkraćem, detaljni pregled istorijskog razvoja i konteksta ravnopravnosti polova u BiH.
O položaju žena u Bosni i Hercegovini od vremena Osmanskog carstva do danas, u proteklih 15 godina napisale su se mnoge knjige, zbornici, magistarske teze, doktorske disertacije i drugi naučni radovi. Razmatranja autora su raznovrsna, ali najviše njih se fokusira na položaj i ulogu žene tokom ratnih godina, revolucionarno djelovanje, političku zastupljenost i ženska prava i slobode. Posmatra se i položaj žene u BiH kroz istorijske periode, od Osmanskog carstva, Austro-ugarske i Kraljevine Jugoslavije, do Antifašističkog fronta žena (AFŽ-a) i postdejtonske BiH. Većina autora/ica problematizuje i pogrešnu percepciju pola i roda, politički nekorektan govor u javnom i masovnom komuniciranju, nedovoljnu angažovanost građana, neravnopravanost polova, te učešće žena u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti u BiH.
U vrijeme kada je na današnjem bosanskohercegovačkom tlu postojala Kraljevina Bosna, živjele su i vladale dvije žene. Prva je kraljica Mara Jelena (1447–1500), a druga Esma sultanija (1726–1788). Sudbine ove dvije žene sadrže elemente od kojih neki i danas bitno određuju žensku priču u BiH.
“U periodu Osmanske imperije, žene su bile vezane za kuću, njihovo kretanje je bilo ograničeno i praćeno sistemom couverture (pokrivanja) i u oblačenju i u ponašanju, bez obzira na etno-konfesionalnu pripadnost. No, seoske žene su se slobodnije kretale zbog svog učešća u poljoprivrednoj proizvodnji, , piše Beljkašić-Hadžidedić, Lj. (1997), u radu “Učešće muslimanskih žena u tradicionalnim privrednim djelatnostima u Sarajevu krajem XIX i početkom XX vijeka”.
Uprkos apsolutizmu održavanom kroz zastarjeli upravni aparat, i ovaj sistem je zahvatila modernizacija u 19. vijeku. U 1839. godini ukinut je timarsko-spahijski sistem vojno-feudalnog tima, a 1856. godine izjednačeni su svi građani.
U tom periodu u Bosni i Hercegovini bilo je svega 3% pismenih, a 1858. godine osnovana je i prva djevojačka škola u Sarajevu, gdje se učila matematika, crtanje, čitanje i staroslavenski jezik. Školu je utemeljila Staka SkenderovaPo dolasku u Sarajevo, 1866. godine, Skenderovoj se pridružuje i Adeline Pauline Irby (Miss Irby), te osniva zavod za opismenjavanje i sveukupno obrazovanje domaćih djevojaka. Škola je vremenom prerasla u Srednju učiteljsku školu, ali se iz ekonomskih razloga zatvara 1875. godine.
Dolaskom Austro-Ugarske u BiH, krajem 19. vijeka, iz mode izlazi feredža i zar, ali i dalje važe nepisana pravila da se žena sama ne smije duže zadržavati u čaršiji, bila pokrivena ili ne
U tom periodu su žene iz imućnijih porodica radile oko domaćinstva i bile vezane za kuću, žene iz drugih slojeva su radile u domaćoj radinosti i uslužnim djelatnostima, pa i doradi zanatskih proizvoda. Još uvijek se ne može ni pomišljati na akademsku izobrazbu i žene u akademskoj zajednici, ali se u Bosni pojavljuju prve žene liječnice, koje su bile strankinje. O njihovom mukotrpnom radu i putovanju u nepristupačne predjele govore i pisanja dr. Theodore Krajewske iz Krakowa, i o njoj samoj. Prema njenim navodima iz 1901. u Bosni su bile samo četiri doktorice, dok su muslimanske žene i njihovi muževi preferirali da ih pregledaju doktorice.
Angažman, kultura i umjetnost žena pojavom štampe u BiH
Autorica Sarita Vujović u radu “U građanskom ogledalu. Identiteti žena bosanskohercegovačke građanske kulture 1878-1912” sagledava žensko djelovanje, angažman i kreativnost kroz aspekte razvoja štampe, kulture i umjetnosti.
U segmentu koji se tiče štampe, kao odraza društva i nametanja znakova i simbola kroz mehanizme reprezentacije, može se govoriti o pojedinkama koje su rušile stereotipe. Tako je, primjerice, dok se novinarstvo smatralo neprikladnim zanimanjem za žene u Europi, Milena Mrazović postala je prva novinarka u BiH, a kasnije urednica i vlasnica lista Bosnische Post. U istoriji bh. novinarstva ostala je zabilježena i Stoja Kašiković, kao saradnica, koourednica i administratorka najpoznatijeg bh. magazina “Bosanska vila”. U dvanaestom broju mostarskog časopisa “Zora”, na stranici 393. objavljen je i tekst “Moderne žene”, koji se smatra jednim od začetaka aktivizma. U tektu stoji “Moderna je žena samostalan individualitet, kome ne treba tek tuđi dah, da ga dozove i probudi u život i svijest, pa one za to i ne utehnu, kada im otmeš taj dah, što im je slučaj oduzeo. (…) Moderna žena neće nikada pasti na ženske slabosti. One kuražno stupaju u borbu života (…)”. U tekstu autorica zaključuje: Moderna je žena ovom vijeku nadjenula ime “feminalni vijek”.
Prema mišljenju Bala, žena je u umjetnosti toga doba bila znak izložen pogledu kao načinu dominacije, makar on bio distanciran pogled kao u “Emini” Alekse Šantića. U Balovom radu “Uvod u feminističku teoriju slike” navodi se i da je rodni profil u književnosti specifičan jer se može jednostavno prevesti kao generalizovani vizuelni diskurs ekvivalentan jeziku
Angažman žena van domaćinstava, rada oko kuće i za feudalce, postaje vidno i u prvom valu industrijalizacije Bosne i Hercegovine, za vrijeme otvaranja prvih tvornica, poput tvornice duvana u Sarajevu. U Rogerovom radu “Bosanska čarolija”, navodi se da, za razliku od muslimanskih, srpske i hrvatske žene pristaju na rad u tvornici duhana, a njihov udio u radu ovih tvornica je 1904. godine bio duplo veći od udjela muškaraca. O ženskom angažmanu kao suočavanju sa ekonomskom nužnošću govori se kroz prizmu rada u tkačnicama ćilima, veoma teškom uslovima, gdje su radile i djevojčice od sedam do dest godina. Sarita Vujković u pomenutom radu piše i da se tekstilna ornamentika smatrala ženskim poslom koji može postati kulturan proizvod interesantan stranoj publici.
Ženski angažman, udruživanje i začeci feminizma
Tokom austrougarske okupacije, žene u Bosni i Hercegovini djelimično se pojavljuju u javnoj sferi, prvenstveno se baveći prosvjetnim, kulturnim i humanitarnim radom. U tom političkom i društvenom kontekstu, bilo je nezamislivo da ovakav vid rada ne bude povezan sa nacionalnim.
Primjer organizovanja i udruživanja je Dobrotvorna zadruga pravoslavnih Srpkinja Banjalučanki (1901. godine), koja se bavila humanitarnim radom, školovanjem, pomaganjem i brigom o siromašnim ženama, ali i bila angažovana na širenju nacionalnih ideja.
Primjer udruživanja je i hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo “Napredak” (HKD Napredak) te muslimansko dobrotvorno društvo “Gajret”, koje je osnovano 1903. godine. Žene su svoj odbor dobile tek 1921. godine i to u Konjicu.
Savez Srpkinja je 1913. godine donijo Rezoluciju o zahtjevima koji se tiču izjednačavanja žena i muškaraca, regulisanja položaja neudatih majki i izjednačavanja položaja bračne i vanbračne djece. Zbog šire slike ovakvih dokumenata i inicijativa treba sagledati i činjenicu da su u ovom periodu u BiH bile zabranjene političke partije.
Prema nekim autorima, pokret za emancipaciju žena u Kraljevini Jugoslaviji razvijao se u dva pravca: feminističkom i proleterskom. Mnoštvo građanskih, nacionalnih, vjerskih i humanitarnih organizacija ubrajale su se i u feminističke, s tim da je feminističko djelovanje težilo poboljšanju položaja žena u okviru postojećeg sistema. Drugi pravac, proleterski, usko je povezan sa radničkim pokretom i klasnom borbom. U oba slučaja, u teoriji se smatra da je prvih četrdeset godina 20. vijeka “zlatno doba” ženskog angažmana na prostoru Jugoslavije. Taj se period tumači i kao jasan začetak feminističkog djelovanja.
Prvi javni zbor žena u Bosni i Heregovini održan je povodom Međunarodnog dana žena, 8. marta 1913. godine. Zbor se pretvorio u protestni jer su žene zahtijevale ekonomsko i političko oslobođenje žena. Pročitan je i telegraf Klare Cetkin, ispred Međunarodne organizacije žena socijaldemokratkinja. Pet godina kasnije, 8. marta 1918. u Sarajevu je organizovana “Proslava ženskog dana”, na kojoj je učestvovalo 2000 žena. Godinu i po dana kasnije, u jesen 1919., u Sarajevu je osnovano i Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava, s ciljem bavljenja obrazovanjem, te građanskim i političkim pravima žena. U okviru društva izdavan je i časopis “Ženski pokret”, na čelu sa feministkinjama koje su se borile za građanska i politička prava i ravnopravnost. Društvo je zahtijevalo i zakonsko određenje ličnih i porodičnih prava, dok je zahtjev za pravo glasa bio jasno definisan u građanskim, ali i socijalističkim i komunističkim organizacijama žena. Društvo za prosvjećivanje žene kasnije mijenja naziv u naziv svoga lista. Bore se za pravo glasa, ekonomsku nezavisnost udate žene, priznanje jednakog starateljstva oca i majke nad djecom, osiguranje izdržavanja majke i djeteta kroz zakon i izmjenu nasljednog prava. Na drugom polju, bore se za zaštitu ženske radne snage, uvođenje ženskih inspektora rada, napredovanje u pozovima kojima se žene bave, ali i za slobodan pristup političkom život.
U publikaciji “Borbeni put žena Jugoslavije” koje je 1972. godine izdao Leksikografski zavod Sveznanje iz Beograda, autorica Dušanka Kovačević, navodi kako su žene učestvovale u raznim štrajkovima i pokretale ih. “1940. godine žene su pokrenule štrajk duhanske industrije u Ljubuškom, kasnije tekstilne industrije u Mostaru. U istoj godini švalje štajkuju u Sarajevu, i radnice “Ključa” svoj drugi štrajk, poslije uspješnog štrajka 1938. godine.”, navodi Kovačević. S obzirom da je u periodu između dva svjetska rata u redovima žena neprestano rastao broj pristalica radničkog pokreta i Komunističke jugoslavije, žene su bile aktivne i u sindikalnim organizacijama i radničkim partijama. Prvi njihov zahtjev bio je s ciljem oslobađanja radničke kase, a tek onda ravnopravnosti žene. Takav zahtjev je zasnovan na ideji da će klasno oslobađanje dovesti i do oslobađanja žene. Kada je 1921. godine zabranjen rad Komunističke partije, većina žena prešla je u Društvo za prosvjećivanje žena. Dvije godine kasnije osnovana je i Alijansa ženskih društava u Kraljevini SHS, koja se, osim za politička prava žena, borila i da se rad domaćice prizna kao svaki drugi plaćeni rad i da se prizna jednakost u roditeljskim pravima muškaraca i žena. Godine 1927. grupa intelektualki osniva Žensku stranku i aktivno i borbeno nastupa za pravo glasa žena, ali svoj rad prekida 1929. jer se Vidovdanskim ustavom u Kraljevini Jugoslaviji zabranjuje rad političkih stranki. Iste godine osniva se i Udruženje univerzitetski obrazovanih žena, sa sekcijom u Sarajevu, koje štiti profesionalne interese žena i traži promjene u građanskom pravu. 
Politička uloga žena u NOP-u i osnivanje AFŽ-a
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je od početka postojanja imala u vidu značaj uključivanja žena u revolucionarne aktivnosti. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj 1940. godine u Dubravi, kod Zagreba, postavljeno je pitanje rada među ženama i specijalni zahtjevi žena, a njihovo pripremanje za ulazak u Partiju smatrano je važnim pitanjem partijske politike. Izdvojene su četiri grupe primarnih zahtijeva žena, i to: zaštita materinstva i ukidanje svih razlika među bračnom i vanbračnom djecom; ukidanje dvojnog morala u javnom i privatnom životu i uvođenje građanskog braka i mogućnost razvoda; pravo na rad – zajedna rad jednaka plata, zaštita žena na radu, zaštitno zakonodavstvo, pristup
ženama u sva zvanja koja odgovoraju njihovoj stručnosti i sposobnosti; te priznanje svih političkih prava, a prije svega prava glasa.
Iako su uloge žena kao borkinja, bolničarki i ilegalki prema mišljenju feminističke zajednice bile presudne za emancipaciju žena u BiH, ne smiju se izuzeti ni doprinosi žena koje su ostajale kući, prehranjivale porodicu i agrarnom proizvodnjom pomagale i zajednicu i vojsku. Arhivske građe ovog perioda bilježe i da su prevoz hrane za vojsku, rušenje komunikacija i važnih objekata za neprijatelja obavljale većinom žene. Na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena Jugoslavije u Bosanskom Petrovcu, 1942., osnovan je i Antifašistički front žena (AFŽ). Lydia Sklecky smatra da je AFŽ najzanačjniji dio kulturne progresije u emancipaciji žena od patrijarhata.
Tokom Drugog svjetskog rada u BiH nije postojao organizovani feministički poket sa jasno definisanim ciljevima društvenih reformi, niti pravima i slobodama koje bi bile određene. Ipak, komunistička ideologija nudila je drugačiji socio-kulturalni kontekst u kojem se profiliše potpuna ravnopravnost polova kao segment novih društvenih vrijednosti.
U septembru 1943. godine počele su pripreme za održavanje Osnivačke skupštine Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH-a), kao najvišeg političkog tijela NOP-a u BiH. Na tom zasjedanju delegate je, u ime AFŽ-a, pozdravila i Rada Vranješević, i istakla da su žene, uzevši značajno učešće u NOB-u, postale značajan oslonac NOP-a. Ovako velike narative o novoj ulozi žene kao ravnopravnog političkog subjekta, međutim, nije pratilo odgovarajuće prisustvo žena pri donošenju politički značajnih odluka.
Iako Deklaracija ZAVNOBiH-a insistira na pravima građana i građanki BiH, na ravnopravnosti žena sa muškarcima u političkom životu i u svim oblastima društvene djelatnosti, na Prvom zasjedanju su, od 247 vijećnika/ca, samo četiri vijećnice bile žene.
Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a bilo je sedam vijećnica od 107 vijećnika/ca (6,54%), a od predložena 23 vijećnika tri su bile žene. Na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom od 26. do 28. aprila 1945. godine u Sarajevu, od 155 delegata/kinja, žena je bilo deset (6,45%). Međutim, u sastavu prve Vlade BiH nijedna žena nije dobila niti jednu resornu funkciju.
Žene u Jugoslaviji – 1945-1990 i drugi val feminizma
Završetak Drugog svjetskog rata i promjena sistema uticale su jednako i na žene i njihov položaj i prava u “novom” društvu. Svoja prava stekle su, prije svega, ravnopravnim učestvovanjem u NOB-u, i ona su ušla u zakonodavstvo nove države. Glavno pitanje je, ipak, jesu li žene i praktično imale ravnopravnost sa muškarcima i emancipaciju. U prvom Ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) iz 1946. godine, u 24. članu navodi se da “svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, vjeroispovijesti, stupnja obrazovanosti i mjesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i budu birani u sve organe državne vlasti”. Međutim, ženama je aktivno i pasivno biračko pravo potvrđeno već pet godina ranije, dokumentom “Zadaci i ustrojstvo narodnooslobodilačkih odbora”.
U socijalizmu, žene su se izborile i dobile prostor da unutar nove ideologije aktivno učestvuju u stvaranju novog odnosa među polovima, te da uspostavljaju ravnopravnost. Osim prava glasa, dobile su još nekoliko važnih zakonskih mogućnosti, Zakonom o braku iz 1946. izjednačen je položaj žena i muškaraca u braku; setom zakona iz oblasti porodičnog prava iz 1947. godine izjednačena su prava bračne i vanbračne djece, zakonom o socijalnom osiguranju uvedeno je i osiguranje koje je obuhvatalo plaćeno porodiljsko odsustvo i ostvarivanje prava na penziju pod istim uslovima. Ipak, žene su ranije odlazile u penziju. Pravo na abortus omogućeno je zakonom iz 1951., a Ustavom iz 1974. ženi se garantuje puno pravo na slobodno rađanje, dok je 1977. dozvoljen abortus bez ikakvih ograničenja do deset nedjelja starosti ploda. U tadašnje jugoslovensko zakonodavstvo, ugrađene su sve međunarodne konvencije koje se odnose na položaj žene.
Sukob sa Inforbiroom (Međunarodna organizacija komunističkih i radničkih partija, op.aut.) iz 1948. godine imao je veoma raskolan karakter u samoj KPJ, ali prema mišljenjima mnogih, i velike posljedice za emancipaciju žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Uslijedila je kriza koja je dovela do smanjenja sredstava za ženske organizacije i njihove novine i časopise, pa tako i za AFŽ. Raskol u KPJ doveo je i do proganjanja žena, te prvih zatvaranja i ekskomunikacije politički aktivnih žena u društvu. AFŽ-u se ubrzo zamjerilo što se previše bavi političkim radom, pa je na odluku Narodnog fronta (Socijalističkog saveza), 1953. godine samoukinut.
Prema navodima u publikaciji “ZABILJEŽENE: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku”, pravi razlog ukidanja AFŽ-a je njihov isuviše jak politički angažman pod velikim uticajem na žensku populaciju, a “emancipacija je išla suviše brzo, pa je bio na putu da počne praviti probleme”.
Iako je nemoguće doći do podataka o zastupljenosti žena u parlamentima i vladama u SR BiH, statistički podaci iz KPJ ukazuju na kontradiktornost prakse sa zakonskim odredbama. U godini velikog raskola sa Inforbiroom, 1948., učešće žena u KPJ bilo je 19.9%, a samo 9,7% žena je učestvovalo na Petom kongresu KPJ.
Sedamdesetih godina u Jugoslaviji dolazi drugi val feminizma, podstaknut studentskim demonstracijama 1968. godine, a 1978. održava se i međunarodni skup “Dug-ca – Žensko pitanje. Novi pristup?”. Skup je predstavljao prvi buran izlazak feministkinja na javnu scenu u socijalističkoj Jugoslaviji, a fokus na žensko pitanje i problem rodne podjele poslova istaknuti su i zvučnim sloganom konfederacije “Proleteri svih zemalja – ko vam pere čarape?”.
Teme rasprave na konferenciji bile su patrijarhat, spoj feminizma i marksizma, feminizma i psihoanalize, te identitet, seksualnost, jezik i nevidljivost žena u kulturi i nauci. Razgovaralo se i o svakodnevnom životu žena, diskriminaciji u javnoj i privatnoj sferi, dvostrukoj opterećenosti žena, nasilju i opstajanju tradicionalnih patrijarhalnih uloga. Prema navodima Stojilića, “Konferencija je iz sadašnje perspektive bila od istorijske važnosti, vraćajući feminizam u javni prostor i predstavljajući prvi kritički osvrt na rješavanje ženskog pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji – u Zagrebu Ljubljani i Beogradu i zajedničke saradadnje među feministkinjama iz ovih centara”. Uvedeni su i SOS telefoni za žene i djecu žrtve nasilja, u Zagrebu 1988, Ljubljani 1989 i u Beogradu 1990.
Žene i rat u Bosni i Hercegovini
Padom socijalizma, raspadom Jugoslavije i ratovima u devedesetim godinama, povratkom patrijarhalizacije i nacionalizma, položaj žena znatno je pogoršan. Autorica Žarana Papić, jedna od organizatora pomenute konferencija, smatra da su prava za koja su se žene u socijalizmu izborile zanemarena, a žene su vraćene u privatni prostor. Muškarci su, prema Papić, postali aktivni subjekti, radnici, a žene aktivni objekti i žrtve.
Prema posljednjim objavljenim rezultatima popisa u BiH iz 1991. godine, od ukupno 4.377.033 stanovnika/ca, bilo je 2.193.238 žena. U “Bosanskoj knjizi mrtvih” koju je 2013. godine objavio Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo, koja daje podatke o broju ubijenih i nestalih u svim opštinama BiH, zabilježen je smrt ili nestanak 95.940 građana i građanki stradalih u periodu 1991-1996. Na osnovu polne strukture, ubijeno je ili nestalo 86.039 muškaraca i 9.901 žena. Prema istom izvoru, 5.873. žena, odnosno njih 2/3, stradalo je 1992. a 4.848 u periodu april-septembar 1992. U četiri mjeseca 1992. godine, prema tome, ubijeno je i nestalo više žena nego tokom preostalog perioda oružanih sukoba u BiH.
U radu “Devedesete – rat i nakon rata u BiH” autorica Arijana Aganović i autor Zlatan Delić zaključuju da u periodu rata pitanja žena više nisu samo ono što su do tada bila, nego i pitanja Bošnjakinja/muslimanki, Hrvatica i Srpkinja.
Ratom su žene dobile specifičan položaj jer su počele gubiti ljudska prava koja su stekle u periodu socijalizma. U prethodnom režimu status žene je bio formalno regulisan u mnogim segmentima, naročito kada su u pitanju reproduktivna prava žene, koletivna prava i ustanove socijalne zaštite u smislu da su se uspjele izboriti za vidljivost u društvu.
“Ratna situacija u BiH zahtijeva od žena mobilisanje i pokornost višim društvenim i nacionalnim ciljevima. Pa ipak, nekoliko ženskih organizacija funkcioniše u Sarajevu, a kulturni život Sarajeva u velikoj meri drže žene. Nasuprot ponavljanju AFŽ modela, u Sarajevu je došlo do izvesnog prkosnog insistiranja na urbanom identitetu žena”, navodi Svetlana Slapšak u radu “Žene i rat u bivšoj Jugoslaviji”.
Položaj žena u politici BiH, 1990-2014.
Prema rezultatima prvih višestranačkih, demokratskih i slobodnih izbora u BiH, održanih 1990., u Skupštini BiH žene su učestvovale sa 2.92% mjesta. To je bio ujedno i najmanje zabilježeni omjer žena u parlamentu još od 1946. godine. Na nivou lokalnih samoupravnih zajednica, opština i gradova, ženama je pripalo 5% mjesta. Nakon prvih poslijeratnih izbora, 1996. godine vlast je pripala vodećim nacionalnim, desno orijentisanim strankama, predstavnicima tri najveće etničke grupe u BiH – SDA, HDZ, i SDS. Rezultatima tih izbora, u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (PD PSBiH), žene su učestvovale sa 2,38% mjesta. Čak manje nego šest godina prije. U Predstavničkom domu Parlamentu Federacije (PD PFBiH) zastupljenost je iznosila 5%, a u Narodnoj skupštini RS (NS RS) 1.89%. Dvije godine kasnije, na izborima 1998. godine, u PD PSBiH bilo je 26% žena, u PD PFBiH 15%, a u NS RS 22,8%.
U međuvremenu, 1997. godine, na lokalnim izborima u Federaciji BiH žene su osvojile 6,15% mandata, a u Republici Srpskoj 2,4%. Prva žena predsjednica jednog od entiteta bila je Biljana Plavšić, koja je na mjesto predsjednice RS izabrana 1996. godine i na funkciji se zadržala do 1998. U Federaciji BiH, prva predsjednica žena je bila Borjana Krišto, koja je posredno izabrana (ne direktno glasanjem, nego dogovorom) 2007. godine, a na dužnosti bila do 2011. godine.
U najvišem organu BiH, Predsjedništvu, nema nijedne predstavnice žene. U radu PD PSBiH žene učestvuju sa 21,42% mjesta, a u Domu naroda PSBiH sa 13,33%. Savjet ministara BiH ima devet resornih ministarstava, od kojih ni na čelu jednog nije žena. Vlada FBiH ima 17 ministarstava, sa samo jednom ženom u sastavu (Ministrica okoliša i turzima), dok u Vladi RS ima pet žena i 11 muškaraca. Prva izabrana predsjednica vlade na entitetskom ili državnom nivou je aktuelna predsjednica Vlade Republike Srpske, Željka Cvijanović. Nijedna žena do sada nije birana za premijerku Federacije BiH ili BiH.
Pred opšte izbore 1998. godine sprovođeni su program OSCEa “Žena u politici” i kampanja “Nas je više”, koju su pokrenule ženske nevladine organizacije u BiH. Programi su predlagali žensku kvotu s ciljem povećanja izabranih žena u zakonodavna tijela BiH, što je rezultiralo uvođenjem “gender kvote” u Izborni zakon BiH. Zahvaljujući pomenutim aktivnostima i kampanjama, na parlamentarnim izborima 1998. godine učeše zastupnica/poslanica/odbornica povećao se sa 2,7% na 27,64%. Prema Zakonu usvojenom 2001. godine, na izbornim listama političkih partija u BiH mora se naći najmanje 30% žena. Zahvaljujući pomenutim aktivnostima i kampanjama, na parlamentarnim izborima 1998. godine učeše zastupnica/poslanica/odbornica povećao se sa 2,7% na 27,64%.
Problem zastupljenosti žena u političkom životu Bosne i Hercegovine nije samo problem zakonodavnog stistema i Izbornog zakona. Važnu ulogu u toj borbi, osim žena koje su politički aktivne, igraju i političke partije kao matične organizacije žena članica/kandidatkinje. Da bi se moglo govoriti o većoj participaciji žena u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, prije svega se mora povećati zastupljenost i u rukovodećim tijelima stranaka, te uticaj žena na agendu političke partije.
Glossa: Iako su uloge žena kao borkinja, bolničarki i ilegalki prema mišljenju feminističke zajednice bile presudne za emancipaciju žena u BiH, ne smiju se izuzeti ni doprinosi žena koje su ostajale kući, prehranjivale porodicu i agrarnom proizvodnjom pomagale i zajednicu i vojsku. Arhivske građe ovog perioda bilježe i da su prevoz hrane za vojsku, rušenje komunikacija i važnih objekata za neprijatelja obavljale većinom žene.
Glossa: “Konferencija ‘Drug-ca’ je iz sadašnje perspektive bila od istorijske važnosti, vraćajući feminizam u javni prostor i predstavljajući prvi kritički osvrt na rješavanje ženskog pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji – u Zagrebu Ljubljani i Beogradu i zajedničke saradadnje među feministkinjama iz ovih centara”.
Glossa: “Raspadom Jugoslavije i početkom rata, prava za koja su se žene u socijalizmu izborile zanemarena su, a žene su vraćene u privatni prostor. Muškarci su tada postali aktivni subjekti – radnici, a žene aktivni objekti i žrtve.” (Žarana Papić)
Piše: Ljupko Mišeljić
