Sine, moj 30. rođendan si ti

Dragi moj sine,

uskoro slavim 30. rođendan i shvatam da najbolji pokloni dolaze baš na vrijeme. Na njih se čeka. Da se razumijemo, svaki poklon je divan, drugačiji i, što je najbitnije, svaki se pamti. Međutim, ti si nešto posebno. Došao si u moje ruke pepeljast, smežuran i sklupčan. Tvoja crna kosica bila je ljepljiva, a oči sasvim zatvorene – kao da se boje ugledati svijet.

Trenutak kada si zaplakao značio je da si udahnuo život. Onaj isti koji ja živim već odavno, a za tebe želim da bude još bolji i ljepši, u stvari – sretniji. Kada sam osjetila stisak tvoje šakice, znala sam da pored sebe imam najsnažnije biće na svijetu. Tada si mi poručio: Mama, stigao sam.

Sada već imaš tri i po mjeseca, i sve što mogu da ti kažem jeste da sreća nije promijenila oblik, samo je dobila na sadržaju i sad ima punoću – mesnatija je i opipljivija.

Najljepši poklon došao je uoči moga 30. rođendana, bez sjajnog papira i ukrasne mašne

Dragi moj sine, kad budeš ovo čitao jednoga dana, nadam se da će tvoje lice krasiti osmijeh, ovaj nevini, dječiji, iskreni, koji imaš sada. Učit ću te da život ne gledaš mojim očima, jer ga ja, kao i svako drugo biće na svijetu, doživljavam drugačije. Ti ga najprije istraži, igraj, upoznaj i zavoli, ali kada ga budeš posmatrao – uvijek gledaj dalje od onoga što se prvo vidi.

Slobodno budi u oblacima, mogu biti ružičasti, ponekad tamni, i mogli bi ispaljivati munje. Ali, ne boj se ako bude padalo, ti otvori kišobran! U slučaju oluje, skloni se sa strane. Proći će. Ružičasti oblaci uvijek nađu svoj put.

Vraćajući film unazad, shvatila sam da za život nikad ne možeš biti spreman. I ne trebaš biti. Jednom mi je jedna osoba rekla da sreću nikad neću upoznati dok ne dobijem dijete. I znaš šta sine, nije tako – sreća koju osjećam prema tebi, dok te držim i pričam ti, ne može biti uporediva sa srećom kada zagrlim svoju majku ili čujem cviljenje svoga psa koji me nije vidio mjesecima. To su različite sreće koje bude u nama različite osjećaje zadovoljstva i ljubavi. Znaj da se sreća ne treba definirati, dovoljno je znati da joj pripadaš i da ona pripada tebi.

Dragi moj sine, proletiše ova tri i po mjeseca. Promijenio si se, ali sam se promijenila i ja. Osim kose koju sam ošišala najkraće do sada, moje strpljenje dobilo je na dužini. Uzurpirao si mi san, ali nikad se nisam glasnije smijala. Grlata sam uvijek bila, da tako velim, ali znam sebe uhvatiti kako se osmjehujem dok pijem kafu, kuham, tuširam se, čitam ili pišem. S tobom sam ponovo probudila ono djetinje u sebi. Skakala bih, mrdala nogama i rukama baš kao i ti. Grlila bih te jako, unijela u njedra i tamo zaključala.

Sine, znaš li da sam te najprije zavoljela pa tek onda upoznala. Da, moja ljubav rasla je zajedno s tvojim rastom. Znaš li da sam znala kako ćeš se zvati, kakvu ćeš kosicu imati, koje boje će oči tvoje biti. Da, sve sam to znala, jer sam sve to željela. Znaš li da sam rekla da ćeš biti isti svoj otac. I jesi – slika i prilika. Međutim, ono što nisam znala, jeste to da jedno malo, živo biće može da me učini boljim čovjekom. Updateovao si me.

Dragi moj sine, obećavam da ću te naučiti kako se pišu slova, ali želim da sam ispišeš svoju priču. Naučit ću te da hodaš, ali smjer ćeš sam izabrati. I ono najvrijednije, naučit ću te šta znači biti voljen i kako voljeti.