„Postala sam svjesna svoje bolesti kad sam krenula na terapije“

“Hvata me nervoza kad nešto pojedem. Osjećaj sitosti me uznemiri, a grebanje po rukama i stomaku je način da se kaznim”, riječi su osobe čija je dijagnoza anoreksija.

Sve je počelo prije godinu dana. Promjene koje su dolazile s anoreksijom, nisu u početku bile vidljive. Svaki osjećaj slabosti ogledao se kroz stomačnu virozu ili jednostavno manjak apetita. Stanje je postalo mnogo ozbiljnije kada je hrana postala broj, a ukidanje obroka cilj. Tada već kreće borba za opstanak. U ovom slučaju, hospitalizacija je prvi korak koji je roditelje osvijestio kako bi započeli proces liječenja djeteta, pa i mogućnost promjene njih samih. Dolaskom na Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice, u Zagrebu, počinje etapa ozdravljena.

Anoreksija je u osnovi psihoemocionalni poremećaj u kojem je najočitiji gubitak samopouzdanja, pa osoba traži smisao i uspostavu kontrole u svom životu, a najčešće se javljaju tijekom adolescencije. Bolest pogađa sve društvene slojeve, bez rasne ili geografske barijere. Iako je tipično vezana za ženski spol, nije rijetkost sresti je kod dječaka, posebno u mlađim dobnim skupinama.

Uzroci i simptomi anoreksije

Neka istraživanja ukazuju na to da geni donekle predodređuju anoreksiju, a većina naučnika vjeruje da su ključni psihološki čimbenici.  Prisutan je nizak stepen samopouzdanja, kao i osjećaj da su nedostojni ljubavi. U adolescenciji takav osjećaj može pogoršati hormonalne promjene, kulturološke poruke koje veličaju mršavost, te pritisci ili napetost unutar porodice. Krajnost gladovanja može biti način na koji anoreksičar pokušava upravljati svojim životom.

Najčešći simptomi su znatan gubitak težine, strah od debljanja čak i u pothranjenom stanju, pretjerano držanje dijeta i vježbanje, abnormalna zaokupljenost hranom i brojanje kalorija, prestanak menstruacije, hronične nesanice, pad energije itd.

“Anoreksija kao i psihijatrija općenito su tabu teme u našem društvu i u okruženju. Obzirom na nivo razvoja društva, demokratije, kapitalizma, jedna velika zbrka. Malo pažnje se poklanja tome, a dramatični su podaci koliko je ustvari anoreksija dio naših života, što direktno tako i indirektno“, govori Nermin Čurić, doktor medicine, specijalizant na psihijatriji u edukaciji kognitivno – bihevioralne terapije i grupne psihoalanize u bolnici u Travniku.

Kada se javlja anoreksija?

Anoreksija se javlja između 12. i 25. godine života. Od nje obolijeva 0,3% – 0,5% mladih žena i oko 1% adolescenata.

“Pritisak savremenog društva na ženu, nezadovoljstvo izgledom tijela i sklonost dijetama danas poprimaju epidemijske razmjere te je skoro nemoguće naći 18-godišnjakinju koja nije isprobala neku vrstu dijete”, kaže specijalistica pedijatrijske gastroenterologije dr Orjena Žaja iz Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu i upozorava da je svaka dijeta koja se provodi u doba rasta i razvoja sama po sebi rizik i mora biti pod nadzorom liječnika.

“Čak 20% oboljelih nikada se potpuno ne izliječi” (Foto: Keyword-suggestions.com)

“Jedna skorašnja studija pokazala je kako su osobe koje su držale dijete, nakon pet godina bile u znatno većoj opasnosti od poremećenog jedenja, npr. povraćanja, uzimanja tableta za mršavljenje ili laksativa, nego oni koji nisu držali dijete, te su bili i pod povećanim rizikom od pretilosti”, upozorava dr Žaja.

“Ima dugo, možda godina dana kako sam počela pomalo izbacivati neku hranu i smanjivati obroke. Tada nitko nije primjetio, jer nisam gubila na kilaži. Zadnja dva mjeseca stanje se pogoršalo”, riječi su kojima se naša sagovornica prisjeća ulaska u najteži period svog života.

Statistika ne može ispričati priču

U posljednje vrijeme dobna granica oboljelih pomjera se i prema dolje. Tako obolijevaju sve mlađe osobe, odnosno djeca. U velikoj Britaniji zabilježeni su čak i slučajevi obolijevanja djece od pet godina. Takođe postoje podaci da od anoreksije sve više obolijevaju žene i muškarci srednje životne dobi.

Većina oboljelih pati od depresije, njih 15% do 60%. Najveći broj pati od poremećaja ličnosti, od 20% do 80%.  Važno je napomenuti da je liječenje vrlo teško i dugotrajno, te zahtjeva multidisciplinarni pristup. Iz centra za mentalno zdravlje u Banja Luci, u izjavi za Avaz, kažu da se ovom centru godišnje, u prosjeku, javi od 4 do 6 novooboljelih djevojaka koje imaju anoreksiju.

Mortalitet kod oboljelih je 9,8 %, a prema nekih studijima, može ići i do 20%. S obzirom na to da je riječ o vrlo mladim ljudima, brojke su zabrinjavajuće. Čak 20% oboljelih nikada se potpuno ne izliječi.

Kako roditelji mogu promijeniti sliku “stalno mislim da sam debela”?

Imati zdrav odnos prema jelu i izgledu tijela. Jednako tako, od najranije dobi graditi zdrav odnos djeteta prema jelu. Upoznati ih, razgovarati i prepoznati znakove koje šalju – opterećenost izgledom, gubitak samopouzdanja, iskrivljen doživljaj izgleda tijela, strahovi, socijalna izolacija i izbjegavanje obroka pokazatelji su da nešto nije u redu.

Vrlo je važno njegovati tradiciju zajedničkih obroka koji će držati porodicu na okupu. Šteta koja može nastati ako stvari izmaknu kontroli je nepovratna”, dodaje dr Orjena Žaja.

„Trebat će mi puno vremena da vratim svoje kile. Strah od debljanja jači je od mene”, riječi su osobe koja je trenutno na hospitalizaciji u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu.

Liječenje bolesti je ozdravljenje od samoga sebe

Psihoterapija, redovno medicinsko praćenje i vođenje prehrane trebali bi biti dijelom svakog programa liječenja anoreksije. Njeno liječenje se razlikuje, a ovisno o stadiju u kojem se prepozna, te svakako pacijentova spremnost na saradnju. Hospitalizacija je obično nužna, ako je pacijent izgubio više od 25% svoje uobičajene fizičke težine. U središtu liječenja se nalazi, prvenstveno, individualna psihoterapija kako bi se otkrili emocionalni problemi i teškoće međuljudskih odnosa koji se možda nalaze u pozadini bolesti. Prema podacima iz svjetske literature, liječenje može trajati od 5 do 6 godina.

Porodična terapija takođe je vrlo važna, ako pacijent živi sa porodicom, a bihevioristička terapija (proučavanjem ponašanja) može pomoći da promijeni štetne navike. Osim toga trebalo bi postaviti cilj u obliku tačno određenog raspona težine, a važna su i prehrambena edukacija te medicinsko praćenje.

“Znam ja da je to vama sve nenormalno, ali to je jednostavno takva bolest, poremećaj“, priča nam pacijentica, te dodaje, „Postala sam svjesna svoje bolesti kad sam krenula na terapije“, a  posebno ohrabruje rečenica u kojoj kaže „ Jedva čekam da sve bude kao prije.“

Kako dalje?

Mnoštvo problema vezanih za anoreksiju, tiču se zdravstvenih ustanova koje kod nas ne postoje. U BiH ovaj problem ostaje i dalje neprepoznat u zdravstvenom sistemu ali i društvu, pa su oboljeli pretežno prepušteni sami sebi. Kod nas je svako liječenje anoreksije zapravo spašavanje života, jer se za problem sazna prekasno i liječe se pojedinačni simptomi oboljenja, kažu doktori. Kao i kod drugih bolesti, i ovdje je ključna prevencija.

„Volio bih da se promovira više priča o stvarima kao što je anoreksija. Prevencija je ključ uspjeha. Društvo, kao i u svakom drugom segmentu, zapustilo je brigu o duši. Naše generacije će trebati obratiti veliku pažnju, jer to nas definira velikom mjerom. Posebno nakon svih trauma koje smo proživjeli i koje su i dalje prisutne, treba znati živjeti  u lijepome sutra!”, zaključne su riječi dr Nermina Čurića za Karike.


 Naslovna fotografija: Vice.com

Spread the love
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
sanja.stevanovic

sanja.stevanovic

1990. bila je godina moga dolaska. Od tada pa do danas, ne znam koliko se promijenilo. Možda malo ljudi, okolina i energija. Znam, nije se promijenila moja ljubav prema pisanju, crtanju i filozofiji. Prijatelji me znaju kao umjetnicu, kritičarku, a manje kao profesoricu filozofije :). Ja predlažem da me sami upoznate! Pisana riječ budi mnoge osjećaje!