Za vrijeme 23. Sarajevo Film Festivala Karike vam donose niz tekstova o bh. režiserima i režiserkama, sudionicima programa Teen Action i studentskim bh. filmovima. Cilj nam je, naravno, da promovišemo mlade nade naše kinematografije. Serijal nastavaljamo razgovorima s Amilom Hajdarević iz Bihaća i Nejlom Bihorac iz Sarajeva. Filmove ovih mladih nada možete pogledati i podržati 17. augusta u 19:00 u Pozorištu mladih Sarajevo.
Krajina je u posljednjih nekoliko godina postala očito plodno tlo za nove filmske nade. Tome možda najbolje svjedoči i ovogodišnja pojava Krajina Film Festivala. Tako na ovogodišnjem SFF Teen Action programu imamo i jednu učesnicu iz Bihaća. Amila Hajdarević za Karike je podijelilia svoja prva filmska iskustva.
Kada si krenula snimati filmove?
Film s kojim sam aplicirala na Teen Action je moj prvi kratki film. Nisam imala nikakvog iskustva niti znanja prije početka snimanja ovog filma. Ali svijet fotografije i filma je definitivno nešto čemu sam uvijek željela posvetiti više pažnje i vremena. Tako sam se i odlučila da snimim ovaj film i zbilja zavoljela svaki dio procesa pravljenja filma. Smatram da je učešće na SFF-u lijep početak moje priče.
Otkud ljubav prema filmu?
Zapravo, ne znam ni kako ni kada je nastala. Vjerovatno je oduvijek bila tu. Ne reći ništa, a moći izraziti svoje mišljenje i poslati poruku široj masi je vještina koja me oduševljavala. Toliko da sam ju željela svladati i doista postati osoba koja svojom kreativnošću i radom motiviše i oduševljava druge.
A druge forme umjetnosti?
Moje zanimanje za film je novootkriveno. Do sada, moje potrebe izlaganja svoje kreativnosti, emocija i ideja zadovoljavala sam poezijom. Smatram da se poezija desi kada emocija nađe misao, a misao nađe riječi. Jedna vještina gdje se s par redova stihova može dotaći ne samo jedna osoba, već njih bezbroj.
Zašto želiš snimati filmove?
Danas su ljudi toliko okupirani svojim brigama da često ne primijete šta se dešava oko njih. Toliko toga ima u svijetu. Toliko neispričanih priča, dobrih i loših. Želim vidjeti šta drugi ne mogu i moći im to prikazati u samo par minuta. Jer možda baš tih nekoliko minuta nekome je čitav život.
O čemu je tvoj film kojim si aplicirala na Teen Action?
Moj film “Online” je priča Layle, tinejdžerke koja prati trend održavanja aktivnog profila društvenih mreža, kao i većina njenih vršnjaka. Ona teži zdravom i balansiranom životu, držanja u formi, učenjem i povezivanjem sa svojim prijateljima. Dijeljenjem svoje dnevne rutine na društvene mreže, kreira život temeljen na fotografijama, dostupan širokom krugu virtualnih prijatelja.
“Online” traži odgovor na pitanje: “Jeste li zaista ono što objavljujete?” Na taj način pokušava poticati mlade ljude da napuste trend društvenih mreža i počnu zapravo živjeti život za kojim čeznu.
Da li je to nešto što te zanima o čemu želiš snimati filmove?
Trenutno želim snimati filmove koji se tiču mladih ljudi i njihovih problema jer se s njima mogu i najbolje poistovjetiti i dati svoj osvrt na njih.
Da li je bilo izazova pri snimanju?
Imala sam jako puno poteškoća sa snimanjem budući da nemam tako puno opreme koja bi mi olakšala snimanje, pa sam sve trikove “pokupila“ s youtube tutorijala. Budući da mi je prvi film, moram priznati da sam jako zadovoljna ishodom.
Da li se raduješ SFF i zašto? Šta je za tebe Teen Action program?
Jako se radujem SFF-u. Ponajviše zato što nikada nisam imala priliku da učestvujem u nečem sličnom, ali naravno i zbog upoznavanja novih ljudi sličnih interesa. Za mene Teen Action program je podrška mladim filmašima, njihova motivacija za daljnji rad i jedno predivno iskustvo za svakog učesnika.
Kako si iz Bihaća, za tebe posebno pitanje. Ove godine pojavio se Krajina Film Festival, neko tvoje mišljenje o njemu?
Budući da sam iz Bihaća gdje se održavao Krajina Film Festival, imala sam priliku biti volonter. Mislim da je ideja Krajina Film Festivala odlična jer stvarno nemamo nešto takvo u Krajini. Također bih napomenula da su organizatori i osoblje doista divni ljudi i bilo mi je zadovoljstvo raditi s njima svaki trenutak trajanja festivala. Nadam se da će se Festival nastaviti još dugi niz godina.
Koji su tvoji planovi za budućnost? I da li imaš neku poruku za druge mlade koji se žele baviti filmom?
Uvijek mi je teško odgovoriti na ovo pitanje jer sam osoba koja često mijenja svoje mišljenje. Danas kažem jedno, sutra već drugo. Ali, sa sigurnošću znam da se u budućnosti želim baviti s onim što volim. Bilo da se radi o filmovima, poeziji ili prirodnim naukama, jer smatram da je uspješnost u nekoj grani posla moguća samo ako se taj posao iskreno voli. Pošto sam nova u ovome, možda nisam najbolja osoba za davati savjete. Ali reći ću ono što znam, a vrijedi za svaki posao. Prvo i najbitnije je da stvaranje filma ne vidite kao obavezu, kao posao. Morate uživati u tome, voljeti svaki dio. Tako neće biti mjesta neuspjehu. Ne plašite se iskazati svoje emocije jer ako su istinite, vrijedne su. Vaš glas će se čuti, vaši filmovi će biti cijenjeni i nagrađeni, samo nikada nemojte odustati.
Prva sudionica Teen Action programa iz Sarajeva koju predstavljamo na Karikama Nejla Bihorac, ove godine sudjeluje s dva filmska projekta, osobnim muzičkim videom, te kratkim filmom u kooperacij s Alenom Konjicijom.
Kada si počela snimati filmove?
U trećem razredu srednje škole Josh Irby je vodio neki projekat u Trećoj gimnaziji, koji je više funkcionirao kao vid druženja nego neka obaveza. Jednog petka Josh je došao na ideju da se podijelimo u grupe i snimimo film na temu nade. Kako sam bila najmlađa, ostala sam nekako sama da radim na tom filmu. To je bila prekretnica u mom životu, dotad sam željela biti sve drugo, advokat, profesor, umjetnost me do tad nije pretjerano ticala.
Zanimljivo je da nisam primjetila znakove naklonosti k tome prije. U Trećoj gimnaziji godinama imamo “Decembarske dane kulture”, i tri godine zaredom radila sam predstave koje su pobjeđivale na toj manifestaciji, ali to nikad nisam doživjela kao znak, kao neki lični poziv.
Šta ti se toliko svidjelo u procesu pravljenja filma?
Ušla sam u to kao početnik, bez ikakvog znanja. Dobila sam kameru koju nisam znala da koristim. Na kraju sam sve snimila mobitelom jer mi je bilo lakše. Ušla sam u proces s određenom idejom, mislila sam da znam kako će film izgledati, krenula sam snimati sve oko sebe ispitujući ih šta je nada, ali sam ubrzo shvatila da ljudi ne žele da se snimaju, da ne žele da pričaju o tome.
Totalni pad sam doživjela ispitujući lokalca pod nadimkom “Baklava”, mislila sam da će to biti zanimljiva priča o nadi. On je nekada imao slastičarnu i bio poznat po svojim baklavama, a u momentu kada sam prišla, pitala ga šta je nada i dobila užasno pesimističan odgovor moj film je izgubio smisao.
Na kraju, narednih nekoliko mjeseci projekta snimala sam sebe i svoje prijatelje u svakodnevnim situacijama, dopustila im da budu prirodni, da prirodno pokažu šta je to nada, odnosno da se svi mi svakog dana stotinu puta ponadamo, a da nismo svjesni.
Rad sam predala jutro pred kraj konkursa, montirajući u programu koji nisam znala koristiti, koji je konstantno brisao ono što sam ubacivala, to je bilo grozno. Kada sam napokon pustila film, tek tada sam uvidjela šta je to nada, sve se nekako posložilo. Na otvorenoj projekciji koju smo imali u Kriterionu, veoma mali broj ljudi koji se pojavio jako je pozitivno reagovao na moj film, svi su mi govorili hajde snimi još jedan film. I sam Josh me pozvao da za njega režiram “Susret sa Miss Irby”. Tako da čitav proces pravljenja filma mi se dopao i privukao me ka sebi.
Da li su prilike danas za filmaše bolje? Ti si svoj prvi film snimila telefonom?
Istraživala sam o tome dosta, neki telefoni imaju bolje predispozicije za snimanje nego neki fotoaparati. Meni se to učinilo dosta jednostavnijim, ja nemam ništa od kamere ako moram voditi brigu o svakoj pojedinačnoj sitnici.
Svako danas može snimiti film. Moj prijatelj Alen aplicirao je i prošao na jedan festival s filmom snimljenim mobitelom. Bitna je ideja i teoretsko predznanje filma. Konkurencija nije veća jer na kraju je jako bitno koliko je netko kreativan.
Šta je to što stvara jednog režisera? Da li je to filmska škola, konstantno istraživanje ili?
Ja mislim da je meni u snimanju mog prvog filma dosta pomoglo to što sam pogledala jako mnogo filmova. Još dok sam bila dijete s bratom sam imala priliku da pogledam Metropolis, Citizen Kane-a.
Kako si prošle godine sudjelovala na Teen Actionu, šta je tebi onako bilo upečatljivo? Kako izgleda dan na Teen Action programu?
U pravilu mi smo u toku dana, pored razgovora s filmašima, mogli pogledati po 4 filma, a zatim bi se navečer u 19 sati okupljali da zajedno gledamo program Teen Arena, koji je bio dobar. Neki filmovi su bili totalna limunada, ali recimo Sing Street, svi koji smo prošle godine sudjelovali na Teen Actionu smo se složili da je taj film fenomenalan.
Tvoj ovogodišnji film je ustvari spot za pjesmu? Kako je nastao ovaj rad?
Spot za pjesmu “Samo za tebe” od Kapodastera je nastao nakon hiljadu neostvarivih ideja. Moji prijatelji iz razreda su ostvarili spomenuti bend, te su snimili nekoliko pjesama i mene su zamolili da im snimim spot. Ideje su meni samo dolazile, ali mi nismo imali sredstva za bilo šta od toga. Sve dok nisam pričala s Kenanom, pjevačem iz benda. Malo smo dublje pričali o svemu i on mi je rekao o čemu je pjesma koju su snimili. Naime, mi smo u školi radili lektiru Hanka od Isaka Samokovlije. Na osnovu te pripovijetke je pjesma bila napisana, malo više iz gledišta Hankinog voljenog. Naravno, sve je postalo jednostavnije. Moja konačna ideja je bila da ispričamo Hankinu priču, ali igrom sjene.
Pored filma “Samo za tebe” radila si i na filmu “Oko na suhom” s kolegom Alenom?
“Oko na suhom”, film koji sam napravila s Alenom prošle godine, je bio izazov jer smo imali malo vremena i ponovo su nam dali neki vid teme koju smo morali da pratimo. Naravno, nama se to nije svidjelo i mi smo krenuli u pravcu koji nama odgovara. Film nije tako lagan za shvatiti iz prve. Kada sam ga ja pogledala nakon dugo vremena, trebao mi je trenutak da pohvatam sve tadašnje ideje. Sve je počelo kada mi je Alen ispričao šta je radio u školi iz psihologije. Profesorica je rekla svima da zatvore oči i zamisle plažu, more itd. Nama je to bilo zanimljivo, pa smo mi zamislili nešto drugo kada smo zatvorili oči. Prostor našeg vlastitog uma, naših snova i poriva. To se pretvorilo u “Oko na suhom”. U prenesenom značenju to je vid, pogled, prikaz onog što mi vidimo kada zatvorimo oči, samo što neko ima priliku da to kritikuje. Naše oči su najsigurnije u ovom vlažnom izdanju naših očnih duplji, pa smo mi pokušali da ih stavimo u najnesigurnije stanje moguće, na suhom. U filmu je prisutna naracija koja je dobila inspiraciju od naracije profesorice koju sam spomenula. Samo što je nepoznato čiji je to glas u filmu, mada smo se složili da je to Alenov alterego koji sumnja u njega. Ovo sve pomaže ako pogledate film. Poenta je trag koji sumnja ostavlja na nas, koliko nas koči, trag koji je i bukvalno prikazan u filmu.
A tvoji planovi za budućnost su?
Moj plan za budućnost jeste da ostanem u umjetnosti, mislim, moj veliki cilj jeste da budem režiser i pokušat ću da odem na prijemni i sve, ali ne znam koliko to ja odlučujem, a koliko akademija. I dalje sam zadovoljna s fakultetom koji mi preostaje, sve je to moj poriv na kraju. Šta god budem radila, želim i dalje snimati filmove i pisati.
