Termin „radnik“ se sve manje koristi. Uskoro će ostati prisutan samo u nekim pjesmama minulih vremena, koje su bodrile radnički polet i slavile rad. Vrijeme tranzicije donijelo je neizvjesnost, imovina koju su stvorile radničke ruke oduzeta je od radnika, a mnoge hraniteljice su ugašene ili je broj radnika drastično smanjen. O pojmu „radnik“, ulozi radničkih sindikata danas i okovima kapitalizma razgovarali smo s Katarinom Peović, saborskom zastupnicom Radničke fronte u Hrvatskoj.
Joined17/12/2021
Articles5
Imran Maglajlić je rođen u Pragu 1995. godine. Diplomirani je kulturolog, novinar i antifašista. Moderira književne i poetske večeri, te piše piše osvrte na pozorišne predstave, književna i muzička ostvarenja, a dotče se i društveno-političkih dešavanja. Živi i radi u Banja Luci.
Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.
Već nekoliko godina Haris Zahiragić, trenutno zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, ne prestaje zgražavati ono malo pristojne javnosti sa svojim bahatim ispadima u javnim nastupima. Da podsjetim, takvim ponašanjem poznat je javnosti još od vremena kada je bio predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Prije nekoliko sedmica, gostujući u jednoj emisiji FACE televizije, uspio je da pomjeri granice nepristojnosti i doprinese senzacionalističkoj intenciji emisije.
Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.
Društvo se jeste pomjerilo naprijed, od vremena kada su žene dobile elementarna prava za učestvovanje u političkom životu pa do danas. Otvoren je veliki broj novih pitanja, ali istini za volju, neka velika i bitna pitanja su zatvorena, kao što je pitanje klasne borbe, kako pružati otpor eksploataciji, boriti se za povoljniji ekonomski položaj itd. Možda su to fundamentalna pitanja na koja moramo odgovoriti da bismo se mogli baviti drugim pitanjima i problemima.
Marksistička ideologija je davno bačena na smetljište historije, bez imalo truda da se elementarni postulati pokušaju primijeniti na današnje društvo. Stoga me ne čudi što za pojam „marksistički feminizam“ nikada nisam ni čuo u medijskoj sferi. To je ona podvrsta feminizma koja je možda nužna u bosanskohercegovačkom društvu, društvu koje se treba zapitati do kojih granica ide ubijanje ljudskog dostojanstva, a sve pod krinkom prava na izbor i jednake prilike na tržištu.