Transrodnost predstavlja pojavu kada rodni identitet određene osobe nije u skladu s njenim spolom i spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama. U društvu u kojem su LGBTIQ osobe marginalizirane, proces tranzicije nije nimalo lagan. Moja priča je jedna od onih koje žele pružiti transrodnim osobama vidljivost i pokazati im da zaista nisu same.
Početak priče o transrodnosti
Zovem se Ali i moja priča o transrodnosti je započela veoma rano, još u djetinjstvu. Već tada sam, bez ikakvog predznanja o transrodnosti, primijetio da imam vlastite preferencije po pitanju rodnog izražavanja, one koje su tradicionalno uobičajene za dječake. Nisam želio da nosim suknjice, haljinice, da imam dugu kosu, niti da budem oslovljavan u ženskom rodu, samo što tada ni ja sam, a niti bilo ko oko mene nije imao nikakvih informacija na ovu temu, i bilo me je strah da bilo kome spomenem svoje unutarnje stanje, te sam dugo godina pokušavao da potisnem ta osjećanja. Naravno, rodno izražavanje može da bude i neovisno od rodnog identiteta, ali u mom slučaju to je bio moj način da izrazim ono što ja jesam.
U periodu srednje škole saznao sam za pojam transrodnosti i upravo tada je započelo moje intenzivnije interesovanje za tu temu. Od tog trenutka počeo sam da prihvatam i shvatam da to što jesam nije nešto od čega se može, niti treba bježati. Prvi put sam sebe spomenuo u kontekstu transrodnosti svojoj najboljoj prijateljici kada mi je bilo sedamnaest godina, ali tada još uvijek nisam u potpunosti prihvatio svoju situaciju, te nisam imao nikoga stručnog kome bih se po tom pitanju mogao obratiti. Tu priču sam neko vrijeme ostavio po strani, ali me je ponovo sustigla kada sam napunio dvadeset godina te sam odlučio da se dalje educiram o toj temi i nastavim je istraživati.
Ubrzo sam napokon prihvatio činjenicu da sam transrodni muškarac i saopštio sam to svojoj tadašnjoj djevojci.
Ona je već otprije znala šta znači transrodnost, ali bila je iznenađena što najednom govorim o tako ozbiljnim i velikim stvarima. Malo smo plakali, malo smo se smijali, ali je na kraju sve prošlo u najboljem redu.
Podrška bližnjih kao ključni faktor
Nakon što sam saopštio djevojci svoja razmišljanja i osjećanja, odlučio sam da o svojoj transrodnosti porazgovaram i s članovima uže porodice – roditeljima i bratom. Donekle sam imao sreću jer su članovi uže, ali i šire porodice, imali dosta razumijevanja, što mi je mnogo značilo u tom periodu. Mama je znala otprilike šta znači transrodnost, dok tata nije, tako da sam u taj razgovor ušao svjestan da će proces edukacije i prihvatanja potrajati neko vrijeme. Brat je stariji od mene tri godine i on mi je kroz čitavo djetinjstvo bio najbolji drug, tako da ni njega nije naročito iznenadilo niti potreslo saznanje da umjesto sestre, zapravo, ima brata. Svi su se počeli više educirati o transrodnosti, a s mamom sam prvi put otišao na razgovor sa psihologom u Zagreb.
U svakom trenutku sam znao da nisam sam i da nisam izgubio ni mamu, ni tatu, nego da se, naprotiv, naš odnos popravio. Kako sam sve više volio i prihvatao samog sebe, tako sam bio sve više otvoren za razumijevanje drugih.
Što se tiče prijatelja, i oni su pokazali razumijevanje i otvorenost prema mojoj situaciji. Moje autovanje je čak bilo povod i za dodatno informisanje i pobuđivanje interesa o transrodnosti prijatelja i prijateljica. Koliko god moje drugarice bile edukovanije o ovoj temi u odnosu na roditelje i starije generacije, i tu je bilo dosta razmijenjenih članaka na temu transrodnosti, videa, vlogova drugih trans osoba, dosta razgovora. Na kraju sam shvatio da sam neizmjerno sretan čovjek koji se okružio divnim ljudima.
Poteškoće oko procesa tranzicije
Moram naglasiti da je proces tranzicije individualan za svaku transrodnu osobu. Za nekoga to može biti samo promjena imena, načina oblačenja i slično, jer ne osjećaju sve osobe isti stepen rodne disforije. U smislu medicinske tranzicije, to uključuje razgovore sa psihologom, psihijatrom, endokrinologom i hirurške zahvate. Za mene lično, najveću poteškoću u procesu tranzicije je predstavljalo to što u našoj državi nisam imao nekog stručnog s kim bih mogao porazgovarati, kao i činjenica da transrodne osobe nisu prepoznate u bosanskohercegovačkom zdravstvenom sistemu. Upravo zbog toga sam morao ići u Zagreb na razgovore sa psihologom, jer mi je to bilo od izuzetnog značaja za prihvatanje samog sebe i pronalazak unutrašnjeg mira.
Najveći nedostatak zdravstvenog sistema u BiH glede procesa tranzicije je needukovanost znanstvenog kadra o ovim temama. Iako je transrodnost ukinuta s liste mentalnih bolesti 2018. godine, u našoj državi su transrodne osobe i dalje marginalizirane.
Marginaliziranost se ogleda ponajviše u tome da niti jedan od koraka tranzicije nije omogućen u BiH, pa čak ni razgovori sa psihologom. Prije odlaska u Zagreb pokušao sam razgovarati i sa psihologinjom u Domu zdravlja, ali moram reći da se to nije završilo nimalo prijatno te da sam kao reakciju dobio podsmijeh i preporuku da se opustim i ne stresiram previše.
Imaginarni pult ispred LGBTIQ+ osoba
Predrasude prema transrodnim osobama su veoma česte, ali ja se uvijek trudim osvrtati na pozitivne stvari. Naše društvo je puno predrasuda na svim frontovima i svi o svemu žele imati mišljenje bez obzira na količinu informacija koju imaju o nekoj temi. Najčešće predrasude jesu da se transrodnost protivi prirodi, vjerovanje u binarnost roda i da smo svi rođeni kao muško ili kao žensko, i da je to sve što postoji. I sam sam osjetio predrasude na vlastitoj koži. Ljudi često, kada im saopštim da sam transrodni muškarac, ispred mene zamisle neki imaginarni pult gdje ja primam njihova mišljenja, pritužbe, analize, zapažanja i tumačenja situacije.
Tako će me, recimo, ničim izazvani, nakon mog predstavljanja pitati: „To ti hoćeš da budeš muško?“, imati slične primitivne komentare ili pitanja, zanemariti moj rod i jednostavno me percipirati i oslovljavati onako kako oni žele da me oslovljavaju.
Ne postoje nikakvi imaginarni šalteri ispred LGBTIQ osoba i nismo dužni da na taj način ispravljamo krive Drine, niti da gubimo naše dragocjeno vrijeme za rasprave s ljudima koji uopšte nemaju namjeru da saslušaju drugog i drugačijeg.
S druge strane, svojevrstan problem predstavlja i vjerovanje da će borba za ljudska prava jedne skupine društva, na neki način ugroziti prava privilegovanih ili oštetiti društvo. Iz nekog neobjašnjivog razloga, naše društvo misli da će oslovljavanjem nekog rodom koji toj osobi ne odgovara i nije lično njen/njegov, pisanjem negativnih komentara po društvenim mrežama o pripadnicima LGBTIQ osoba, te pozivanjem na nasilje nad osobama koje jednostavno žele prava kao svi ostali i prava koja zaslužuju sva živa bića rođenjem, zaštititi zdravlje tradicionalnog društva i vrijednosti.
Najveća zabluda koje naše društvo ima je da ako nekome omogućimo osnovna prava da će ona biti oduzeta od tuđih prava, da ako ispoštujemo nečije postojanje, da će to poremetiti paradigme normalnosti. Također, transrodne osobe nisu „zarobljene/i“ u tijelu žene ili muškarca, ne radi se ni o kakvom zarobljeništvu; društvo je, nažalost, to koje zarobljava i stigmatizira.
Maćehinski odnos države
Formalno-pravna nejednakost se najviše ističe u zdravstvenom sistemu i prilikom promjene ličnih dokumenata. Zakon je diskriminatoran prema transrodnim osobama te transrodne osobe nisu prepoznate u zdravstvenom sistemu. Primjer diskriminacije može biti to što je u našem zakonu omogućena promjena spola u ličnim dokumentima transrodnoj osobi isključivo uz priloženu dokumentaciju o izvršenim operacijama.
Naš zakon zahtijeva od transrodnih osoba da izvrše operacije koje im naše zdravstvo ne omogućava. Treba istaći da ne žele svi izvršiti operacije promjene spola, ali to ne znači da trebaju biti na meti do kraja svog života zato što oznaka na njihovim ličnim dokumentima nije usaglašena s njihovim rodnim identitetom. Mnoge transrodne osobe se suočavaju s ovim problemom i situacijama u kojima su primorani autovati se, što dalje potencijalno dovodi do diskriminacije, nasilja i neugodnosti. Na primjer, u Hrvatskoj nije potrebno podvrgnuti se nikakvim hirurškim zahvatima da bi se promijenio spol u dokumentima. Smatram da sam lično bio diskriminisan samim time što sam zdravstveno osiguran u BiH, a morao sam otići u drugu državu po zdravstvenu pomoć.
Edukacijom do jednakosti
Najveće probleme za LGBTIQ zajednicu predstavljaju marginaliziranost i generalno minimiziranje problema zajednice. Ako omogućimo da zakoni, zdravstvo i društvo prepoznaju transrodne osobe kao ravnopravne stanovnike ove države, onda će to riješiti mnoge probleme i transrodne osobe neće biti prepuštene same sebi, odnosno neće biti prinuđene da traže životno važnu pomoć i podršku u stranim zemljama.
Za rješenje svih problema s kojima se susreću kako transrodne osobe, pa tako i ostali pripadnici LGBTIQ zajednice, neophodna je edukacija. Edukaciju stoga uvijek stavljam na prvo mjesto, kako medicinskog osoblja, tako i ljudi koji rade u administrativnom sektoru, ali naravno i stanovništva. Izlazak u medijski prostor također smatram jako bitnim i krucijalnim za destigmatizaciju ove teme. Izuzetno je važno osvijestiti društvo o tome kako bi trebali da se obraćaju transrodnim osobama. Ljudi u našoj zemlji treba da budu upućeni da se suzdrže od pitanja poput: „Zašto mijenjaš ime, ovo staro ti je baš lijepo?“, „Kako si se prije zvao?“ itd.
Aktivistički angažman
Iako dugo vremena nisam razmišljao o tome da se počnem baviti aktivizmom, ubrzo sam shvatio da svojim angažmanom i zauzimanjem za prava transrodnih osoba mogu pomoći makar jednom djetetu da se ne osjeća usamljeno i izgubljeno, onako kako sam se ja osjećao. S obzirom da sam student produkcije, moj angažman je prvenstveno vezan za moju struku i nastojim da ove teme budu adekvatno zastupljene u medijima. Želim naglasiti da Tuzlanski otvoreni centar već pet godina radi na području Grada Tuzle, ali i kantona, na tome da vlasti i društvo prepoznaju potrebe i postojanje LGBTIQ osoba u njihovom okruženju, gradu, državi.
Također, jako me raduje nedavna komunikacija i napredak koji je uspostavljen u vidu dogovora s UKC-om u smislu edukacije zdravstvenih radnika na ovu temu i daljnjem realizovanju određenih projekata koji se tiču unapređenja zdravstvene zaštite i mogućnosti za transrodne osobe u našoj državi.
Nedavno je i Sarajevski otvoreni centar organizovao edukaciju za advokate iz čitave BiH, u kojoj sam također učestvovao, i bilo mi je jako drago vidjeti da su mnogi od njih bili spremni izdvojiti svoje vrijeme te da su zainteresovani za nadogradnju svoga znanja. Naročito je pozitivno što postoje profesionalci koji su iz perspektive svoje struke spremni surađivati s organizacijama poput SOC-a i TOC-a, što je svojevrsni dokaz i pokazatelj da je naše društvo spremno za napredak.
Autovanje bez straha
Strah vezan za autovanje je realan i razumljiv. Mnoge transrodne osobe i općenito ljudi iz LGBTIQ zajednice znaju preko noći završiti na ulici jer ih njihova porodica ne razumije ili nije spremna da podrži ono što njihovo dijete zaista jeste. Zato smatram da je najoptimalnije izabrati trenutak u životu kada ste vi spremni za pokretanje te teme, odnosno kada kvalitet vašeg života neće ovisiti o tome šta neko drugi ima da kaže na vaše autovanje. Kada ste vi sami sa sobom razriješili sve dileme i pomirili se s činjenicama, tek tada ćete biti spremni za razgovore s najbližima u vašem životu i tek tada ćete imati dovoljno strpljenja i snage da to sve iznesete.
Najbitniji je zdrav odnos prema samome sebi. Oko svih pitanja i pomoći u tom procesu, u velikoj mjeri može dosta pomoći informirana okolina, koja razumije takve probleme. Svaka osoba kojoj je potrebna pomoć može se obratiti organizacijama koje se zalažu za prava LGBTIQ zajednice, kao što je Tuzlanski otvoreni centar, Sarajevski otvoreni centar i Trans Mreža Balkan.
Što se tiče roditelja, koji možda imaju poteškoće s prihvatanjem činjenice da je njihovo dijete transrodna osoba, savjetovao bih im da dosta čitaju i da se što više edukuju o temi transrodnosti kako bi shvatili i prihvatili da to nije nikakav izbor, niti revolt njihovog djeteta, nego da postoje razne sudbine i životna stanja i da je sve normalno i učestalije nego što oni misle, te da saslušaju i pomognu s bezuvjetnom ljubavlju koja je odlika roditeljstva. Razumijem da je i njima kao roditeljima potrebna pomoć i potpora, stoga se uvijek mogu obratiti prethodno navedenim organizacijama. Iako ih je možda strah, trebaju da shvate da će sve lakše i ljepše proći uz ljubav i razumijevanje.
*Naslovna fotografija: Ali, privatna arhiva
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
