Čileanac Pablo Neruda je jedan od najboljih, ili čak najbolji, pjesnik koji je pisao na španjolskom jeziku. Zbog svojih političkih pogleda često je bio progonjen, a pjesmama je želio utjecati na pozitivnu promjenu društva. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1971. godine.
Život Neftalíja Eliezera Ricarda Reyesa Basoalta, kasnije Pabla Nerude, bio je isprepleten poezijom, diplomacijom i politikom. Iz njegove su olovke proizašle ponajljepše ljubavne pjesme, koje ga čine jednim od najboljih, ako ne i najboljim pjesnikom, koji je pisao na španjolskom jeziku.
Dar pjesništva
Neftalí Eliezer Ricardo Reyes Basoalto rođen je 12. srpnja 1904. u Parralu, a umro 23. rujna 1973. u Santiagu u Čileu. Njegov otac José bio je željezničar, a majka Rosa učiteljica. Budući da mu je majka umrla od tuberkuloze nedugo nakon njegovog rođenja, nije je stigao ni upamtiti.
Djetinjstvo je proveo u Temucu gdje mu se otac ponovno oženio, i to dugogodišnjom ljubavnicom s kojom je već imao izvanbračnog sina. Za gimnazijskih dana počeo je s pisanjem poezije, te je pjesme objavljivao u lokalnim novinama i magazinima, osvojivši i nekoliko nagrada. Prva je bila treće mjesto na Cvjetnim igrama 1919.
Naklonost prema poeziji najprije je povjerio polusestri Lauri. Međutim, u Temucu će upoznati i Gabrielu Mistral, učiteljicu i dobitnicu Nobelove nagrade za književnost 1945., koja će biti najzaslužnija za njegov književni razvoj. Ona će na njega prenijeti i svoju ljubav prema ruskim piscima.
No, s njegovom ljubavlju prema poeziji nisu bili svi zadovoljni. Otac je želio da stekne praktično zanimanje koje će mu osigurati siguran život. Kako bi od oca sakrio spisateljske aktivnosti, u dvadesetoj godini života mladi je pjesnik skovao pseudonim pod kojim će steći svjetsku slavu. Ništa čudno jer je pisanje pod pseudonimima u to vrijeme bilo vrlo moderno. Neruda potječe od prezimena češkog pisca i pjesnika Jana Nerude, a Pablo vjerojatno od imena francuskog pjesnika Paula Verlainea.
Pjesnički uspon
Neruda 1921. godine odlazi u Santiago kako bi postao učitelj. Studira pedagogiju i francuski jezik. Upravo će u Santiagu završiti jedno od svojih najboljih djela, zbirku pjesama Dvadeset ljubavnih i jedna očajnička pjesma, kontroverznu zbog svog izričitog slavljenja seksualnosti. U toj se zbirci nalazi po sudu mnogih njegova najljepša i najtužnija pjesma o ljubavi: Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Narednih godina Neruda putuje, ispisujući zbirku pjesma u dva dijela pod naslovom Boravak na zemlji. Kasnije će joj pridodati i treći dio Treći boravak. Boravak na zemlji opisuje svijet kao kaotično mjesto lišeno smisla. Ova će zbirka pjesama na Nerudu skrenuti međunarodnu pozornost.
Godine 1930. se oženio Maríom Antonietom Agenaar na otoku Javi. Nažalost, njihova kćerka Malva Marina umire sa svega osam godina. U Buenos Airesu Neruda se sprijateljio s Lorcom i drugim uglednim španjolskim pjesnicima. U Madridu će, zajedno s Lorcom i brojnim drugim piscima i pjesnicima, biti dio pokreta Generación del 27, s kojima će objavljivati radove u časopisu Zeleni konj za poeziju, na čijem će se čelu naći 1935.
Zbog priključenja antifašističkom pokretu bio je izvrgnut progonima, a pjesma Španjolska u srcu koštat će ga konzulskog mjesta.
Komunizam ga je spasio očaja, ali i naveo na promjenu pogleda na poeziju i umjetnost uopće. Vjerovao je da su umjetnička djela neodvojiva od povijesnog i političkog konteksta. Tako su i njegove pjesme zauzele aktivnu ulogu u promjeni društva.
Godine 1950. Neruda objavljuje zbirku pjesama Opća pjesma, koja se bavi etikom i socijalnim i političkim problemima. Neruda se, po okončanju progonstva, vraća 1953. u Čile, gdje će provesti narednih 20 godina. Iznova se posvećuje pisanju, a najznačajnije djelo iz toga razdoblja bit će zbirka pjesama Sto ljubavnih soneta. Oxford mu 1965. dodjeljuje titulu doktora honoris causa. Ponovno se ženi 1966., dugogodišnjom ljubavi iz mladalačkih dana, Matildom Urrutiaom. Njegov pjesnički uspon okrunit će Nobelova nagrada za književnost koju će dobiti 1971. O njezinoj kvaliteti uz mnogobrojne nagrade govori i činjenica da su mu pjesme prevedene na više od 35 svjetskih jezika.
Političko-diplomatska karijera
Zahvaljujući diplomatskoj karijeri, Neruda je obišao svijet. 1945. zauzet će jedno od senatorskih mjesta u Čileu. Iste godine dobiva i Nacionalnu nagradu za književnost. Vrhunac njegove političke karijere predstavljat će izbor za predsjednika Komunističke stranke 1971. Neruda se odriče te pozicije u korist drugog kandidata – Salvadora Allendea – koji će ga, postavši predsjednik Čilea, postaviti za veleposlanika u Francuskoj. No, nedugo potom, Neruda će se, obolio od raka prostate, vratiti u Čile gdje će umrijeti od srčanog udara samo dva tjedna kasnije nakon što je njegov prijatelj svrgnut s vlasti.
Na dan sahrane Nerudina kuća je bila obijena a njegovi radovi i knjige odnešeni ili uništeni. Naime, neki do danas sumnjaju da je bio otrovan zbog protivljenja diktatoru Augustu Pinochetu (zbog sumnjivih okolnosti pod kojima je umro otvorena je istraga).
Poslije njegove smrti objavljena je njegova autobiografija Priznajem da sam živio. Premda bogate političko-diplomatske karijere, Neruda je nesumnjivo u povijesti ostavio neizbrisiv trag prije svega kao pjesnik. Bio je jedan od velikih, „Whitman Juga“, kako ga je s divljenjem nazvao jedan američki književni kritičar.
Naslovna fotografija: Pablo Neruda i Matilde Urrutia (preuzeta s s-media-cache-ak0.pinimg.com
