“Po tatinoj strani sam polu Mađarica, a polu Ukrajinka. Po maminoj Rusinka, tako da od malena govorimo dva jezika u kući. Išla sam u rusinsku osnovnu školu gde je rusinski bio maternji, srpski kao nematernji, a onda od 3. razreda engleski i od 5. ruski jezik. Kasnije sam učila španski, portugalski i nemački. Međutim, tečno govorim pet jezika – rusinski, srpski, engleski, španski i portugalski.”
Ovaj uvod posvećen je djevojci čija svaka naredna rečenica nestrpljivo vodi u sljedeće poglavlje. Kao dobra knjiga koju prosto ne možete prekinuti čitati. Njeno ime je Maja Orihan, iz mjesta Kucura u Vojvodini. “Završila sam geodeziju i geoinformatiku (master) na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Nakon bachelor studija dobila sam priliku da odem na stručno usavršavanje u Brazil, gde sam provela tri meseca radeći kao asistent jednom profesoru, na predavanjima, praktičnim vežbama i pisanju naučnih radova. Tu sam napisala svoj prvi naučni rad u saradnji sa profesorima, te krenula da se zanimam za svemirsku geodeziju.”

Praksu je organizovao IAESTE tako da je nakon aplikacije ubrzo stigla i ponuda za Brazil. Za sve one koji nisu upoznati, IAESTE je nezavisna i neprofitna organizacija za razmjenu studenata, postdiplomaca i doktaranata. Svake godine obezbjeđuje plaćene prakse, usavršavanje i školovanje za studente tehničkih i prirodnih nauka po principu reciprociteta.
“Učila sam portugalski tri meseca pre odlaska, a onda sam tamo samo propričala jer niko nije govorio engleski.” Priliku za ostanak je imala, ali kako kaže nije ju toliko privlačilo. “Institut se nalazi u jako malom mestu, kao neko slatko selo iz španskih serija, prelepo stvarno i volela bih živeti u Brazilu. Međutim, master studije i dalje su bile preda mnom tako da sam odbila ponudu da ostanem kao asistent.”
Tada je nastupilo poglavlje “Putovanja”

Najprije je putovala samo po Evropi, a Brazil je bio prvo prekookeansko iskustvo. “Nakon što sam se vratila u Srbiju, odslušala master studije, otišla sam u Ameriku na program Work&Travel. Tamo sam provela četiri meseca radeći i jedan ceo mesec putujući po Americi.” Obišla je San Francisko, San Diego, Sakramento, Los Anđeles, Grand Kanjon, Antelop Kanjon, Čikago, Boston, Bafalo, Nijagarine vodopade i Njujork.
“Ovako izgleda kao da sam samo skitala, ali zapravo su sva moja putovanja imala neku drugu svrhu.”
Prakse, volontiranje, usavršavanje
Nakon Amerike je dobila drugu praksu preko IAESTE-a, u Tunisu. Tamo je radila samo dva mjeseca, jer je morala otputovati u Beč gdje je dobila stipendiju. Kao naučnik u posjeti provela je četiri mjeseca, a to joj je pomoglo pri istraživanju za master studije na temu svemirske geodezije.
Po povratku u Srbiju, odbranila je svoj master rad i otišla u Dubai kod brata. Boraveći neko vrijeme tamo, odlučila je svoje avanturističke korake prebaciti u nautičke milje. “Odlučila sam raditi na prekookeanskom brodu. Za to vrijeme sam posjetila Aljasku, Kanadu, Meksiko, USA, Argentinu, Urugvaj i Čile.” U Čileu je imala priliku posjetiti najveći opservatorij na svijetu.
Majinim dolaskom kući s broda stigla je i vijest da je objavljena njena knjiga tj. monografija koja je proistekla iz master rada. “Stručni tim saradnika bira po jednog pobednika iz različitih oblasti, tako da je moj master rad bio pobednik u oblasti geodezije, astronomije.” Koga zanima, knjigu može pronaći kod izdavača u Zadužbini Andrejević.
Afrika, zemlja velika
“U junu ove godine otišla sam u Afriku. Volontirala sam mesec dana u Tanzaniji u školici, a posle toga mesec dana na Baliju, te u Indoneziji na eko-farmi.”

Iako je godinama ranije volontirala u centru humanitarne organizacije Caritas, bila je spremna ići korak dalje, ali… “Afrika je bila nešto za šta se čovek ne može baš pripremiti. Preporučujem svima, najviše iz razloga da bi shvatili koliko smo mali i beznačajni. Uz sav naš trud koji smo uložili ovog leta, pomogli smo tek nekolicini ljudi. A kolika je Afrika.”
Igrali su se u sirotištu s djecom, organizovali radionice, ali nakon završetka još jednog dana, zatvarajući kapiju iza sebe, ostajala je samo grupa od desetak ljudi koja je hodala i plakala.
“To je tako neki jak osećaj. Ta deca se zadovolje s malo našeg vremena, i sve što pitaju je:”A kad ćete opet doći? Oni ne znaju koliko imaju godina, niti su svesni onoga šta se dešava oko njih. Nasmejani su i razigrani.”
Kroz nastavak priče dodaje kako je cjelokupan rad bio teško iskustvo, ali ujedno lijepo i svakako da bi ga ponovila. Ali ono što mi je na neki način ostalo u uhu, dolutalo u glavi, te se smjestilo u poseban razmišljajući odjeljak je Majina rečenica: “Jedna je samo mala razlika među nama – mesto gde smo rođeni. To nismo mogli da izaberemo ni mi, a ni oni.”
U svemu tome, pronađu oni mjesta i za zabavu. Jedan takav momenat, prisjeća se Maja, je vjenčanje Masai plemena, koje je nešto sasvim drugačije nego svadbe kakve ljudi mogu zamisliti. “Baš sam napravila jedan video koji prikazuje celo moje iskustvo iz Afrike.” (https://www.youtube.com/watch?v=KjTM7qDqj9I&t=44s)
Kapadokija je neostvareni san
Južna Amerika joj je posebno prirasla srcu, jer kako kaže, tamošnji ljudi su nam najsličniji.
“U mojoj struci vrlo lako bih mogla naći posao u Nemačkoj, ali ne mogu zamisliti da živim tamo, upravo zbog mentaliteta. Afrika je mnogo čudna, i nisu mi se dopali ljudi, dok su azijati mirniji i povučeniji, onako uvek sve sa merom.”
Australija joj po drugi put izmiče iz ruke, pa misli kako vjerovatno još nije njeno vrijeme. Međutim, kako je uspjela izbrojati 58 avionskih letova, do sada, postoji mogućnost da jedan više u nizu bude i onaj u smjeru Kapadokije, ali ovaj put let balonom.
Planirajući iduće korake, ali i završavajući naš razgovor, napomenula je kako sve manje posjećuje gradove, a traga za prirodom i onim što ona nudi. “Ipak, mislim da sam nakon svakog putovanja postajala bolji čovek, jer na kraju uvek najviše naučim o sebi samoj.”