Ožiljak na ruci

U sebe unosi još jednu u nizu od čaša rakije. Svakoj čaši sljeduje kiseli izraz lica, nastao kao pokušaj da savlada ljuti okus alkohola. Naravno, nakon svega toga dolazi rečenica: ,,Dobra!“

I to je uobičajeni ritual koji se ponavlja svaki put kada se u dnevnom boravku održava sijelo.

45-godišnji očev rođak, iako mlađi od oca, vodi glavnu riječ, vjerovatno zbog svog smisla za humor i zaraznog smijeha. I ovaj put je vodio, i ovaj put je ponavljao isti ritual s rakijom. Sjedio je na našem kauču, te sam na njega imao direktan pogled kada sam se pridružio sijelu. Kroz gusti oblak duhanskog dima, vidio sam kako spušta na sto čašicu. No, njegovo prosto ,,Dobra!“, ovaj put, zamijenio je turobni izdisaj. Preda mnom, odvijao se prizor inače neobičan za njegovu veselu figuru.

,,Pa da!“, samoprezrivo u sebi rekoh, sjetivši se da sam, silazeći niz stepenice, čuo riječ ,,rat“. Rat, najosjetljivija tema naših prostora, počela je.

U prostoriji, nalazili su se ljudi koji su ga proživjeli i osjetili na svojoj koži. S tom činjenicom u glavi, na svoja usta stavljam zamišljeni katanac, s čvrstom samozabranom da o tome pred njima progovorim ijednu riječ.

Razlog je jednostavan: nemam pravo, barem pred njima, barem zbog najosnovnije forme poštovanja. Jednostavno, nisam si htio priuštiti igranje uloge balavca, koji se uzaludno pokušava staviti u položaj vremena u kojem nije bio ,,ni u planu“. Takav čin samoponižavanja nisam si htio priuštiti.

Odgrnuo je rukav. Na onoj istoj ruci kojom je potegao rakiju, ukazala se blijedocrvena, duga crta, koja se čitavom svojom duži duboko uvlačila u njegovu kožu. Šavovi na rani bili su svježi, no blijedilo crvene boje je dovoljno govorilo o starosti tog ožiljka, koji je bio povod za ovu temu.

Otac je potvrdno klimnuo glavom, jer smo i ja i on znali za ovu priču, koja je sad bila usmjerena ostalim gostima u sobi. No, nisu fizička bol ni bol koju izazivaju šavovi, koje treba mijenjati već 20 godina, razlog njegovoj privremenoj, ali upečatljivoj transformaciji ličnosti kada priča ovu priču, kao što su svi gosti očekivali.

Prije tačno 24 godine, trojica vojnika, pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, vršili su noćnu ophodnju u obližnjem selu u blizini Mostara.

Bila su to trojica saboraca, a i trojica najboljih prijatelja, u tom istom selu zajedno rođenih i zajedno odraslih.

Među njima nalazio se i naš, tada 21-godišnji, rođak. Tiha ljetna noć predskazivala je još jednu od rutinskih ,,kontrola“. Budući da se kraj rata bližio, međ’ trojicom saboraca vladalo je veliko olakšanje; ,,najgušći i najburniji“ ratni dani su bili prošli. Kameniti seoski put, na izlazu iz tada napuštenog sela, zalazio je u gustu borovu šumu, čije krošnje nisu dozvoljavale mjesečevim zrakama da osvijetle put.

Tama je zavladala šumom. No, to je bio samo jedan u nizu od zadataka, koje su tokom nesretnog rata obavljali u tami. Odvažno su zagazili u šumu. Trenutak poslije, nastupilo je par uzastopnih krikova, a poslije njih i dva samrtna uzvika. Ubrzo je i sam rođak osjetio snažni stisak ruke oko vrata, te hladni zagrljaj oštrice. Zahvaljujući njegovoj okretnosti i brzim refleksima, oslobodio se i stiska i hladnog zagrljaja, ali je ubrzo osjetio ujed oštrice na svojoj desnoj ruci.

Jedini je preživio zasjedu, za razliku od dvojice njegovih saboraca, i, što je najviše pogađalo u tom trenutku, njegovih najboljih prijatelja.

Riječju ,,prijatelji“ rođak svaki put završava svoju tešku priču, čiji je svjedok duboka crvena linija na ruci. I ovaj put je tupo, besciljno uputio pogled kroz gusti duhanski dim. Slušanje ovakvih priča mač je s dvije oštrice. Prva oštrica je opomena, ona koja nas u našim glavama poučava o bezbroj, u nepovrat uništenih ljudskih života, koje je u svoj bezdan upravo progutao rat.

Druga oštrica svojim zamasima sije mržnju među slušaocima, najčešće mladima. Nažalost, ona, u našoj državi, postaje sve oštrija i oštrija. Zbog nje svjedočimo općepoznatom i prisutnom trendu da generacije, međusobno, jedni u drugima, vide zvijeri i zločince iz rata, koji, paradoksalno, nikad nisu ni doživjeli. Druga, već pomenuta oštrica, kada zamahne, uvuče mlade slušaoce u priču, te je od tog momenta u svojim nezrelim glavama proživljavaju. Onda te iste priče iznose, prepričavaju žustro, vatreno, kao da su i sami doživjeli fijuke metaka, granate, smrt, plač, uništavanje i ostalo. Lično sam imao priliku slušati jednog svog vršnjaka, kako u svom duhu prepričava nešto slično, nakon čega sam ga otvoreno upitao:

,,Izvini, jesi li ti to doživio stvarno?“

Zbog svog pitanja, prozvan sam ,,izdajnikom i naroda i zemlje i njihovim mrziocem“.

No, daleko od toga da se stidim, a kamoli da mrzim narod kojem pripadam i svoju zemlju. Svaki čovjek, koji realno i hladne glave pristupa ovoj temi, rizikuje da dođe u situaciju poput ove. Priča mog rođaka nije jedina ratna priča koju sam slušao, tu je na stotine njih. Nijedan pripovijedač u mom društvu nije imao namjeru da upotrijebi drugu oštricu, no, uprkos tome, ona je više puta oblijetala oko moje glave. Kako je vrijeme odmicalo, uspješno sam je izbjegavao, shvativši besmisao ovog nezrelog trenda među sadašnjim generacijama.

Situaciju danas dodatno komplikuje politička situacija u zemlji. Svjedoci smo da se ponovo sve više ,,potpaljuje“ nova vatra, od pojedinih ljudi u crnom s kravatama, a sve s ciljem destrukcije države u kojoj živimo. Koriste najmoćnije oružje: jezik, kojim je najlakše pokrenuti politički nepismene i napaćene narodne mase, koje, opet, ne vide opasnost i srazmjernost mogućih posljedica.

No, vidimo da su svake godine na tronu.

I postavlja se pitanje: da li pojedine grupe iz narodnih masa zaista žele reprizu nesretnog perioda od prije 25 godina, budući da su isti ti ljudi na tronu izraz njihove volje, i da li je moguće da te iste mase ne vide da je taj isti jezik paravan za ostvarivanje moći?

Zapamtimo da je upravo jedan od najvećh zlotvora u historiji upravo ovim oružjem, u obliku javnih govora, osvojio političke poene kod naroda: Adolf Hitler.  

Gledao sam u rođaka.

Još uvijek je imao onaj besciljni pogled. U sebi sam pravio paralelu između njega i pojedinih osoba mojih godina, koji su mi više puta priuštili neugodnosti i prezrenje zbog mog bliskog prijateljstva s pojedinim osobama (iste nacionalnosti kao i vojnici koji su napali rođaka).

Osoba koja je sjedila prekoputa mene, s tim gadnim i opasnim ožiljkom na ruci, nikada mi nije pružila nijedan prezriv pogled, a kamoli nešto drugo. Nakon što je ispriča, jedino što mogu da uradim je da klimnem glavom, kao znak mog odobravanja i podrške i za njegovu ulogu u odbrani, i za njegovu staloženost i smirenost u sadašnjosti.

A kako drugačije i da odgovori pripadnik jedne od generacija u nizu rođenih poslije rata? Da se počne zanositi, držeći velike monologe o hrabrosti, pričati u prvom licu i stvarati iluzije o nekom svom doprinosu u tome, pri tome krijući se iza učešća i doživljaja svojih roditelja, prijatelja, rodbine? Bahato držanje monologa o toj temi, u tonu neumijesnog izjednačavanja s ljudima koji su preživjeli rat i lakonskog poznavanja činjenica o svakodnevnici u tom nesretnom periodu, nije ništa drugo nego nepoštovanje prema istima, onima koji su na svojoj koži osjetili glad, od straha neprospavane noći, i krvave slike koje oni nikada ne mogu izbaciti iz svoje glave.

Prilaziti ovoj temi hladne glave ne znači nužno da se ona treba zaboraviti i izbjegavati i ne znači da neko mrzi svoju zemlju i narod koji pripada. Balans između održanja svoga stava i identiteta s jedne strane, i kulturnog dijaloga i prijateljstva s druge, u današnjem društvu je igla u plastu sijena – zlata vrijedna, pogotovo kada se radi o jednoj, ovako osjetljivoj temi.

Nažalost, taj balans se sve više i više urušava, a razlozi za optimizam po pitanju mira u ovoj zemlji nalaze se pod velikim upitnikom, budući da su zamasi one druge oštrice sve češći.

faris.begovic

faris.begovic

Mješavina svega i svačega, žestoki protivnik zgubidanjenja, lijenosti i kapitulantskog duha.

Comments are closed here.