Djevojčica otkinutih nogu visi na zidu, dječak tiho grli tijelo u ćefinu, ti čitaš.
James vozi kamion iz Minnesote u Virginiju, sluša radio emisiju o superbowlu.
Santiago pijan u baru gleda more Malage.
Nasmijana majka sa kćerkom u naručju izlazi iz pedijatrijske klinike, ova scena je bilo gdje.
Prva scena, samo u Gazi.
Samo u Gazi visi mrtva djevojčica bez nogu.
Guglam „Palestinian girl hanging from a wall with her body ripped apart“ da joj ime saznam, godine, nju je majka rodila, digla na noge u ratu. Video izbacuje, ponovo. 14. februara 2024. godine otkako je Isus rođen, tražim ime raskomadane ćerke, a Santiago pijan eno ga škilji, na Valentinovo u Han Pijesku drvosječa ružu nosi supruzi.
Nemoć je sebična jer energiju sebi vuče i traži pažnju. Pažnju na stanje čovjekovo i nemoć da se spasi djevojka i čitav jedan narod, palestinski. Generacijama trpi nepravdu od svijeta koji se udružio prije 70 godina i stvorio United Nations s ciljem međunarodnog mira i prava. Nakon što se pred očima svijeta sve živo pobije, neće postojati ništa.
Baš ništa. Sve što postoji da spasi čovjeka nestaje, sve što se govori o slobodi, miru, jednakosti, humanosti… je obmana. „Nikad više nikome ne ponovi“, laž. Pred očima osam biliona insana gine sin majke jer je rođen na svojoj a drugome datoj zemlji.
Nepravda našeg života je epitom bola koji možemo iskustveno doživjeti, nepravdu pomnožiti sa 5 miliona (duša u Palestini) i 70 godina (postojanja Izraela) i dokučujemo kolosalnost bola 2 000 kilometara zračne linije od nas (rang: Madrid, London, Sahara, Moskva). Dokučismo li ogromnost bola?
Nije ova misao odbjegla na papir besmislena patnja o onome što se zna, ona je potvrda da „ništa se promijenilo nije, posljednjih sedam milijardi godina. Da Zemaljski Svijet hoće da ostane siromašniji za cio jedan narod jer takva je volja zemaljskih gospodara“. Sidran se prije 30 godina pitao zašto svijet ubija jedan narod, nakon tri decenije (nije šala pola životnoga vijeka!) i Pezer se pita. Isti je odgovor – takva je volja vladara, volja koja postoji na sili i moći, volja koja ne bi postojala da je pravda, dobro i zabranjivanje nasilja osnov postojanja volje.
Zanemarivo je htjenje, tebe čitaoče. Besmislena je želja da živiš gdje, kada, kako hoćeš. Jer ništa se promijenilo nije. Čovjek je uvijek isti, vozi kamion, ubija, raduje se ozdravljenju djeteta, voli, pije uz more, piše misli, nosi ruže, rađa djecu koja otkinutih nogu vise. Pa ko će pobijediti čovjeka? Ti nastavljaš za poslom, misleći o pročitanom, pognut pod bolom nepravde i posvećen radu. Svijet se promijenio nije, a bol neshvatljiva palestinska raste.
Eldar Pezer za „Karike“, 14. 2. 2024.
