Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja: „Kada je nasilje prisutno, tu pate svi“

U trećem tekstu serijala Razgovori s psihoanalitičarima i psihoterapeutima razgovarao sam s Dželilom Mulić-Čorbo, psihologinjom i sistemskom porodičnom psihoterapeutkinjom, o tome kako izgleda to kada je porodica u psihoterapiji, trenutku kada bračni/partnerski par odluči doći kod psihoterapeuta, o ulasku u psihoterapijski proces kao jednom od najranjivih doživljenih iskustava, o anatomiji ljudskog nasilja i njenoj istorijskoj prisutnosti u BiH, o transgeneracijskom prijenosu traume i nasilja, ali nas Dželila i podsjeća i uči šta je to što možemo svi da uradimo na individualnom nivou kako bi se zaustavio začarani krug nasilja, te koja je to riječ i koji je to gest koji možemo uputiti osobi za koju znamo da je doživjela nasilje.

Dželila Mulić-Čorbo je psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja, s licencom Evropske asocijacije za psihoterapiju, EMDR praktikantica i supervizorica. Zadnjih desetak godina se intenzivno bavi mentalnim zdravljem i psihoterapijskom praksom, posebno porodicama i partnerskom terapijom. Iskustvo u radu je sticala kroz međunarodni i nacionalni nevladin sektor, radeći s ranjivim kategorijama, porodicama koje su preživjele nasilje, ali i s nastavnicima i socijalnim radnicima. Trenutno radi u privatnoj praksi i angažovana je kao ekspertica i edukatorica na mnogobrojnim vladinim i nevladinim projektima koji se bave pitanjima prevencije i zaštite nasilja u porodici i zaštiti mentalnog zdravlja pomagačkih profesija u BIH. 

Dželila je kao psihologinja i psihoterapeutkinja često na prvoj liniji edukacije i prevencije mentalnog zdravlja u medijima i javnom govoru, a svoja iskustva iz prakse, te stečena znanja ne zadržava u okvirima kabineta već ih aktivno i posvećeno dijeli sa svim građanima BiH.

1. Volio bih da nas na početku razgovora upoznate sa psihoterapijskim pravcem u kome ste se edukovali. Šta je to sistemska porodična psihoterapija? Koji su njeni osnovni postulati na kojima počiva sama praksa?

Porodično sistemska terapija je psihoterapijski pravac koji pokušava razumjeti ljude ne samo na individualnom nivou, kao što je to fokus većine psihoterapijskih pravaca, već pokušava razumjeti odnose u kojima se osobe nalaze, pri tome razumijevajući grupne interakcije i njihove sheme i dinamike. U primjeni to znači da sistemska terapija pristupa razumijevanju problema na praktičan način, te ne pokušava identificirati uzroke iz prošlosti, što značajno razlikuje sistemski pristup koji je rad bez dijagnoza (ko je bolestan, ko je zdrav), već radije pokušava identificirati blokirajuće sheme u ponašanju na grupnom nivou kao što je porodica. Suština sistemskog pristupa je pretpostavka da porodice i njihove sheme komuniciranja i interakcije duboko utiču na ljudska bića.

Drugim riječima, rad s klijentima se bazira na sistemskom modelu koji pojedinca, partnere i/ili porodicu posmatra u interakciji s drugima. Kroz psihoterapijski rad s klijentima polazi se od pretpostavke da se problem pojedinca i/ili porodice nalazi u odnosima, relacijama i interakcijama koje ostvaruje s drugima (u porodici, na radnom mjestu, široj zajednici itd.), uzimajući u obzir individualne karakteristike pojedinca i kontekst u kojem pojedinac i porodica živi ovdje i sada.

Ukupni cilj sistemske porodične terapije je pomoći rekonstrukciju porodice i stvaranje efikasnog porodičnog funkcionisanja. Sveukupna efikasnost sistemske terapije je dobro znanstveno potvrđena. U radu s djecom i adolescentima, sistemski pristup pokazao se kao koristan i efikasan u domenu problema u ponašanju i emocionalnih problema, separacionim krizama mladih, psihosomatskim problemima, zlostavljanju i zapostavljanju djece, a kada je u pitanju rad s odraslima, problemi kod kojih je sistemska porodična terapija dokazano dobra su partnerski problemi, bračni i porodični konflikti, razvod, postporođajna depresija, traumatska iskustva i nasilje u porodici, gubitak i tugovanje.

2. Da li je sistemska porodična psihoterapija namijenjena za pojedinca ili uključuje mogućnost psihoterapijskog rada sa svim članovima porodice? O individualnom psihoterapijskom radu možemo čuti i pročitati mnoga iskustva, on nam je još i poznat, ali kako izgleda situacija kada je cijela porodica na psihoterapiji?

Kada je porodica na okupu, zna da bude vrlo aktivno i dinamično. Zavisno od problema zbog kojeg su se porodica ili pojedinac javili na terapiju, mi uvijek pokušavamo da motiviramo sve članove porodice da dođu na terapiju. Sama promjena kod pojedinca neće nužno donijeti promjenu u cjelokupnom porodičnom funkcionisanju ili partnerskom funkcionisanju. Ali različita razumijevanja dinamike funkcionisanja, cirkularnost u odnosima, ko šta radi, s kim je ko blizak, kada su najbliži, ko koga tješi, ko je distanciran itd. od ključne je važnosti da bi se razumjela sistemska dinamika i, naravno, postavio zajednički terapijski cilj.

Sistemska porodična terapija je itetako pogodna za individualni rad, ali najveći uspjeh postiže kada su na terapiji i drugi članovi koji doprinose da se problem ili izazov održava. To ne moraju isključivo biti krvni srodnici, to mogu biti i prijatelji, dalji članovi porodice koji su bitni, u principu, svi koji utiču na održavanje disfunkcionalnosti, ali i oni koji su lični resurs osobe. Također, u radu nije neophodno da su svi članovi porodice stalno na terapiji, mogu da se uvode članovi ili značajne osobe po potrebi.

Ovdje posebno naglašavam kada su djeca u pitanju, jer kad dijete ima problem ili teškoću, vrlo brzo se ispostavi da postoji teškoća u partnerskom odnosu te se nastavlja rad s partnerima. Naravno, za sve postoje izuzeci, ali je ovo vrlo čest scenario.

3. Čin traženja profesionalne pomoći od psihoterapeuta predstavlja zrelu odluku i izbor koji iziskuje individualno prepoznavanje i suočavanje s problemima u mentalnom zdravlju. Koji su motivi i koji je to trenutak kada se bračni/partnerski par, ili roditelji i djeca odluče na zajednički psihoterapijski rad?

Različiti su razlozi zbog kojih se porodice ili partneri odlučuju na terapiju, no ono što je zajedničko jeste kada aktualizirani problem i disfunkcionalnost postanu neizdrživi, i kada su porodice ili partneri iskoristili sve dotadašnje resurse u rješavanju teškoća i izazova, kada osjećaju da više nemaju drugi izlaz nego doći na terapiju. Često čujemo u terapijskom procesu da su došli kod nas kao zadnju šansu za odnos ili opstanak porodice, emocionalno iscrpljeni od dugogodišnje borbe i ulaganja.

Ono što primjećujem zadnjih godinu dana jeste da se sve više porodica i partnera javlja na terapiju prije nego problem postane neizdrživ, što me raduje jer je to odraz zrelosti i aktivno suočavanje s teškoćama na vrijeme.

Tada je psihoterapijski rad lakši, kraće traje i daje više mogućnosti, ali su i porodice i osobe pojedinačno više motivirane za promjene. Teškoće zbog kojih se odlučuju na psihoterapiju su upravo one koje sam i spomenula na početku razgovora.

4. Razmišljajući o pitanjima koje sam pripremao za intervju s Vama, nisam mogao zaobići asocijaciju na to kako se terapija odvija kada jedan član negira postojanje problema i/ili odbija suočavanje s istinom o sebi i odnosima u kojima učestvuje. Da li je porodična psihoterapija korisna kada postoji nasilje u porodici?

Apsolutno, i jedan od modela koji je neophodan kada se radi o porodici i partnerstvu. Preduvjet rada jeste da je nasilje prestalo i da je eliminisano. Kada je nasilje u porodici prisutno, tada je kombinacija individualnog i porodičnog rada najefikasniji model, individualni s nasilnikom i porodični sa svim članovima porodice, ali i individualni s djecom. Svakako da se ne može raditi sa svim porodicama u kojima je prisutno nasilje, tada se radi procjena rizika, stepena zlostavljanja i plan rada. Rad s nasiljem je jako zahtjevan i neophodan je multidisciplinarni pristup.

A kada govorimo o otporima, oni su sastavni dio terapijskog procesa i mi ga često očekujemo, posebno kada se radi o višečlanim porodicama. Svakako da je tada otpor dio terapijskog rada jer nam on govori mnogo o relacijama unutar porodica.

No, trebam naglasiti, kada se radi o nasilju u porodici, odbijanje rada počinioca ne bi smjela i trebala da bude opcija i dobrovoljnost, nego sistemska neophodnost.

5. Psihoterapeuti u svom unutrašnjem svijetu sadržavaju unutrašnji svijet svojih klijenata/pacijenata, o njemu razmišljaju, prorađuju osjećanja nastala u odnosu na taj unutrašnji svijet, u određenim granicama se identifikuju s njim. Kako izgleda kraj dana i unutrašnji svijet porodičnog psihoterapeuta?

Rad s porodicama zna da bude dosta zahtjevan kao i bilo koji psihoterapijski rad. Posebno je zahtjevan kada radite s traumatskim iskustvima, gubicima i žalovanjem, kao i nasiljem. No to je sastavni dio našeg posla, i neophodno je da smo i sami u kontinuiranom supervizijskom radu kao i da imamo mrežu podrške kolega i profesionalaca, ali i da aktivno podižemo našu psihološku otpornost. Vikarijanska trauma je vrlo često prisutna u pomagačkim profesijama posebno kada pomagači dugo godina rade s klijentima koji su doživjeli primarnu traumatizaciju. To su rizici našeg posla, kao što i svaki drugi posao ima neke svoje druge rizike, no toga moramo biti svjesni, kontinuirano imati superviziju i koristiti mrežu podrške, te educirati se dodatno i kontinuirano.

Na polju mentalnog zdravlja jako brzo se razvijaju nove tehnike, integrativni pravci, intervencije u radu u različitim oblastima i što smo više u mogućnosti da pratimo i učimo, nadograđujemo, to smanjujemo rizike, ali se i oslanjamo na druge profesionalce, čime pomažemo jedni drugima i to nas čini definitivno drugačijima od drugih srodnih profesija, oslanjamo se na lična znanja ali i znanja i iskustva kolega i supervizora.

Tako da mogu da kažem da smo i privilegovani kao psihoterapeuti u svojim profesionalnim zajednicama, jer na kraju radnog dana itekako možemo biti pokrenuti temama i pričama naših klijenata i porodica, vrlo često i sami s proživljenim istim ili sličnim iskustvima, što, znajući da nismo sami u ovom poslu, i imajući mrežu kolega i profesionalaca, čini da budemo zadovoljni s onim što nudimo našim klijentima ali i sami sobom. Unutrašnji svijet psihoterapeuta je protkan promišljanjima, uviđanjima, introspekcijom, ali i velikom znatiželjom, s mnogo samorefleksije i refleksije.

6. Odnedavno je na društvenim mrežama aktuelan „meme“ koji na metaforičan način predstavlja „rajsko mjesto“ i utopističku projekciju napredne civilizacije ukoliko bi roditelji išli na psihoterapiju. Kada je porodični dom mjesto ranjavanja, patnje, pa i patologije? Da li roditelji dolaze na psihoterapiju i šta je ono što mogu naučiti o sebi, svojim partnerima, djeci? Da li psihoterapijsko iskustvo može poboljšati to da sve nesrećne porodice nisu nesrećne na svoj način?

Dolazak na psihoterapiju je jedna od najosjetljivijih odluka, a ulazak u psihoterapijski proces jedno od najranjivijih doživljenih iskustava, i samo okruženje treba da bude osjetljivo upravo na ta ranjiva područja. Psihoterapija treba da ponudi razumijevanje, podršku i prostor za promjenu. Koliko će u tome uspjeti osobe zavisi od same osobe, njene spremnosti i spremnosti svakog člana porodice na promjenu, isto toliko i od psihoterapeuta i njegovih vještina.

Promjena je moguća, i promjene se dešavaju htjeli mi to ili ne, a ono što čini razliku kada se promjena događa u psihoterapijskom procesu i podržavajućem okruženju jeste da je kontrolirana, da prati tempo članova porodice ili pojedinca i da koristi snage i resurse porodice i lične resurse pojedinca.

Kroz psihoterapijski proces ne samo da učimo o sebi, nego stičemo nove uvide, nove perspektive i poglede na ono što nam se događa, i kroz vodstvo terapeuta, pojedinci i porodice dolaze do promjena koje su za njih najbolje. Mi terapeuti ne znamo šta je dobro za porodicu ili pojedinca ili partnere, mi smo neko ko sluša i daje nove perspektive i vodstvo da sami dođu do promjena. Naravno, ovdje je izuzeto nasilje, suicid i ubistva.

7. Pitanja, problemi i nedoumice o kojima nam pišu mlade osobe u rubrici ,,Pitaj psihologa“, na portalu „Karike“, često se centriraju oko tegoba separacije, odvajanja od primarne porodice, te neizvjesne i nimalo lake individuacije. U kontekstu psihoterapijskog pravca kome pripadate, koji su konstruktivni putevi za mlade? S druge strane, radeći i s roditeljima, kako biste im objasnili Džibranove riječi koji kaže da: „Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.“?

Izazov separacije je životno razdoblje koje predstavlja krizu u porodici, ali razvojnu i očekivanu krizu. Mi u sistemskoj porodičnoj terapiji razlikujemo nekoliko životnih ciklusa i kriza kroz koje prolaze sve porodice. Kako će koja porodica proći kroz krizu zavisi od načina na koje su prošle prijašnje krize i trenutnog kapaciteta porodice.

Životni ciklus porodice s adolescentom ima nekoliko zadataka koji ih dočekaju, uključujući i roditelje ali i adolescente. Praktični zadaci se odnose na revidiranje pravila i rutina, a to podrazumijeva manje predvidljiva pravila i rutine, stalno redefinisanje istih, što nije niti malo lagan zadatak za roditelje ali ni mlade osobe, te promjenu granica što podrazumijeva balans kontrole i slobode i promjenu hijerarhije. Emocionalni zadaci se odnose na fleksibilnost vezanu za promjene i gubitak kontrole, gdje je prisutan roditeljski strah od seksualnosti i odrastanja djece. Relacioni zadaci podrazumijevaju održavanje dobrog kontakta roditelja i adolescenta, ali i brigu za ostarjele članove (nane/bake i djedove). Ovo je mnogo zadataka i izazova postavljenih pred roditelje, gdje se moguće krize mogu pojaviti kao problemi kod adolescenata (emocionalna i ponašajna), a kod roditelja kriza srednjeg doba roditelja.

Kada govorimo o životnom ciklusu mlade osobe koja je punoljetna i želi da se odseli iz porodice, tu se dešavaju dvostruke moguće krize dva isprepletana životna ciklusa. Jedan je prvi životni ciklus a odnosi se na mladu osobu, a drugi životni ciklus je onaj koji se tiče porodice porijekla i odlaska djeteta iz porodice. Zadaci za mladu osobu koja se nađe u ovom prvom životnom ciklusu zahvata praktične zadatke a to su finansijska nezavisnost i briga o sebi, emocionalne zadatke a to je sticanje nezavisnosti i doživljaja kompetentnosti, i relacione zadatke a to je diferencijacija tj. separacija od porodice porijekla.

Moguća kriza i ono s čim se najveći broj mladih osoba suočava danas jeste sindrom Petra Pana.

Na to utiče mnogo drugih faktora, a ne nužno porodičnih. Ekonomske prilike u BiH ne pogoduju mladim osobama da tako lako naprave ovu separaciju, ali i ostale zadatke u ovom životnom ciklusu, finansijsku neovisnost koja je preduslov za potpunu nezavisnost i preuzimanje odgovornosti za sebe. Time se otežava i životni ciklus porodice djeteta koje odlazi, odnosno produžava se ovaj ciklus.

8. Kada je u pitanju nasilje (vršnjačko, partnersko, porodično), često ste na prvoj liniji kada je u pitanju javni govor, edukacija i prevencija mentalnog zdravlja na tom polju. Psihoanaliza nas je davno suočila s tim dijelom naše prirode, a psihoanalitičari navode da ona nije „od juče tu“, da je oduvijek pratila istoriju ljudskih odnosa, te da je u vrijeme u kome živimo samo vidljivija. Kako Vi sagledavate anatomiju ljudske agresivnosti? Iz kog mjesta u ličnosti dolazi nasilje?

Posmatrajući našu istoriju na ovim prostorima, možemo da vidimo da su se kroz vjekove vodili ratovi i da je nasilje bilo sastavni dio kulture i naslijeđa. Do prije samo 20 godina nasilje se smatralo privatnom stvari i nije bilo krivično djelo. Odgojne metode i odgojna disciplina koja je unazad 10 do 20 godina bila poželjna jeste fizičko discipliniranje, a nažalost i danas je. I ako znamo samo par ovih činjenica, ne bi nas trebalo ni čuditi toliko prisutno nasilje u porodicama, a posebno jer je naše društvo i dalje visoko tolerantno na nasilje, i za mnoge oblike nasilja ima opravdanje. Od trenutka kad se rodimo pa do odraslog doba, nema niti jedne osobe koja nije doživjela neki oblik nasilja ili da je i sama bila počinioc a vrlo često toga nije ni bila svjesna. Kad odrastamo s ovakvim porodičnim uvjerenjima da je batina izašla iz raja, kada odrastamo u školama u kojima se neki od oblika nasilja tolerišu, ili bulingu u kojem vidimo bespomoćnost sistema, pa kada smo kao odrasle osobe izloženi mobingu od poslodavaca bez mogućnosti da se usprotivimo, a još znamo da je veliki broj osoba u BiH primarno ili sekundarno traumatiziran kao posljedica ratnih dešavanja kroz istoriju, onda i nasilje bude jedini znani odgovor na frustraciju ili problem.

Naučeni nasilni odgovori pokreću ljude, prihvatanje zajednice i okruženja koji to odobravaju pogoduju da se to transgeneracijski prenosi, ne učeći djecu emocionalnoj pismenosti, empatiji niti vještinama koje nam pomažu da se konstruktivno nosimo s neugodnim emocijama, pa onda imamo jako mnogo prisutnog nasilja kao odgovora jer je to jedini koji znamo ali i koji zajednica odobrava.

Vrlo je kompleksna tema nasilja i nema lakog odgovora na Vaše pitanje kao niti jednog ispravnog. Kada je nasilje prisutno, bez obzira u kojem obliku, tu pate svi, i žrtve i počinioci i svjedoci. Sve dok ne budemo multidisciplinarno pristupali ovoj problematici i ne budemo sistemski nudili pomoć i podršku svima u ciklusu nasilja, teško da ćemo moći uraditi više od ovoga što sad činimo.

9. Nedavno nas je potresao još jedan snimak vršnjačkog nasilja u Jajcu. Ne pretendujući na apsolutne odgovore, ipak bih Vas pitao kako i kada djeca postaju nasilna? Da li smo skloni da agresivna i nasilna ponašanja kod djece i mladih označimo kao „usputna dječija posla“?

Odgovor na ovo pitanje nije lako, niti vam ga mogu dati pa reći zbog ovoga ili onoga djeca čine nasilje. Svaka porodica je porodica za sebe, i svako dijete je dijete za sebe. Neke činjenice ipak znamo kad je u pitanju nasilje, a to je da se transgeneracijski prenosi, da često žrtve nasilja mogu da postanu i počinioci, ali kada su djeca u pitanju, jednog odgovora nema.

Istina je da smo visoko tolerantni na nasilje, da ne razlikujemo niti reagujemo na sve oblike nasilja, da ne znamo mnogo o nasilju kao društvo – niti kao profesionalci ali niti kao roditelji, i kada jedno dijete postane nasilno odgovorni smo svi.

Nasilje ne smije da bude tretirano kao usputna dječija posla, i pristup nasilju zahtijeva prije svega da svi jednako razumijemo nasilje, njegove oblike i da znamo da ga prepoznamo kako bismo znali da reagujemo. I odgovornost moramo da preuzmemo svi, i ponudimo pomoć i podršku svima u ciklusu nasilja – počiniocima, žrtvama i svjedocima. To je jedini ispravan put, bilo da se radi o odraslima, ali posebno kada se radi o djeci i vršnjačkom nasilju.

10. Jedan period svog profesionalnog poziva psihologije i psihoterapeutkinje ste proveli radeći u sigurnoj kući. Šta biste poručili mladim kolegama/koleginicama psiholozima/psihologinjama i terapeutima, bilo da rade u školi, centru za mentalno zdravlje, centru za socijalni rad ili klinici ili se na bilo koji način susreću s osobama koje su proživjele nasilje, koji je najpoželjniji prvi odgovor, intervencija, riječ, gest?

Vjerujte u ono što vam govore, pristupite s punom podrškom i vjerovanjem u istinitost. Povjerenje je ključno da bi nam neko ko je naučio da ne vjeruje nikome, pa ni sebi, uopšte otvorio se i počeo da govori o iskustvima. I tada može da počne iscjeljenje. A kada je u pitanju rad u školi i s vršnjačkim nasiljem, još otvoreniji budite prema svim akterima, a posebno s počiniocima i ponudite im prostor od povjerenja jer ste možda vi jedina odrasla osoba koja brine, i ne zaboravite svjedoke. Rad s traumama, kompleksnim traumama i nasiljem u porodici zahtijeva vrlo specifičan rad, obučenost, resurse pomagača i ako nemate nešto od ovoga, ne ulazite u proces, prvo se pobrinite za sebe kako biste mogli biti klijentima korisni.

11. Preporučite nam nešto za čitanje…

Ja trenutno čitam mnogo knjiga od Mate Gabora, i šta god vam dođe pod ruku od njega, tople preporuke. „Krvnik ljubavi“ od Irvina Jaloma. I nezaobilazni „Ted Talks“, to je moj izvor inspiracije.