Etika s invaliditetom se ignoriše, a ne osobe – Specijalna plaketa „Srđan Aleksić“ za Tadićkin pristup u nepristupačnim vremenima

Na krilima novinarstva je čovječanstvo. Odgovornost koju ova profesija nosi se često podcjenjuje, što nikako ne umanjuje njen značaj za vitalni društveni interes. Kako bismo vam približili odgovornost i izazove s kojima se novinarstvo svakodnevno susreće, predstavit ćemo vam dobitnike i dobitnice nagrade za profesionalno novinarsko izvještavanje „Srđan Aleksić“.

Kao dopisnica i honorarac, bez redakcijskih jutarnjih sastanaka, naša sagovornica Nataša Tadić je svoj novinarski opus poduprijela još jednom u nizu nagrada – Specijalnom plaketom „Srđan Aleksić“ zbog izvještavanja o inkluziji i integraciji osoba s invaliditetom u društvo. U njenim pričama ogleda se sva njena snaga jer ih, kako kaže, sama pronalazi i prodaje.

Nepristupačne teme ili nepristupačni ljudi?!

Izvještavanje o osobama s invaliditetom nije medijska nepoznanica, ali različiti pristupi ovoj temi jesu. O njima se, nažalost, uglavnom priča kada je međunarodni dan ovog ili onog. Kao dopisnica N1 televizije, nagrađene priče je napravila nevezano za datume jer ovi ljudi žive i ostalim danima u godini, samo je pitanje kako.

Svakodnevno susrećem pripadnike te populacije i vidim koliko su odbačeni, ostavljeni, zaboravljeni i diskriminisani. Nama je vijest da je osoba s invaliditetom dobila posao. To sve govori u kakvom su položaju ti ljudi, a u kakvom je glibu bh. društvo. Njihovo zaposlenje ne smije biti vijest, već praksa. To su ravnopravni članovi društva.

Shvativši da su teme mnogo pristupačnije nego ljudi, pronašla je svojevrstan način prilaska i jednom i drugom. Bez patetike i izazivanja osjećaja sažaljenja kod gledalaca, Nataša prikazuje kvalitete, entuzijazam i nevjerovatnu volju za životom unatoč svim problemima osoba s invaliditetom.

Niko te ljude ne gleda kao osobe koje su vrijedne, pametne, sposobne za mnogo toga. Niko ne gleda njihove vrline već samo nedostatke. To je jako pogrešno.  

Sa svojim kamermanom Branislavom Pavičićem, Nataša je prikazala kako izgleda svakodnevni život i borba Mersihe Fazlić i Salkana Delića, kako s predrasudama, tako i sa arhitektonskim i ostalim barijerama.

Kod Mersihe smo bili na kafi, razgovarali s njenom porodicom, igrali se s njenim djevojčicama. Prošetali smo kroz grad i išli na njen posao. Ne obazire se na sažaljive poglede ljudi koji su upućivani nama dvjema dok smo šetale gradom. Ona ima svoj cilj u životu i priča svoju priču. Isto tako, Salkan je izuzetno zanimljiv mladić. S njim smo išli na okupljanje navijača pa na utakmicu. On ne vidi utakmicu, ali je sluša i doživljava na svoj način, i tu mu pomažu prijatelji. Mersiha i Salkan su dva divna bića i drago mi je da sam ih upoznala i da smo ostali u nekom kontaktu.

Mi smo Balkan – društvo šablona i klišeja!

U društvu gdje je svaka populacija predstavljena na već formiranoj matrici, držati mikrofon na drugačiji način je izuzetno hrabro. Ipak, ne smijemo biti samo držači mikrofona i pasivni posmatrači. Novinari moraju tražiti odgovore u ime svih građana.

Ako novinar osjeti da ga je strah ili sramota pitati, treba napustiti ovu profesiju! Foto: privatna arhiva

Normalno je biti medij, glasnogovornik ugrožene populacije. Isticati kvalitete, a ne nedostatke pod krinkom sažaljevanja. Ono što nije normalno je što je Mersihin muž morao uraditi prilaz da bi i ona mogla ući u zgradu ili što ne može proći trotoarom jer je neko ostavio parkirano auto i zagradio joj prolaz. Nenormalno je i da navijačka skupina FK Slobode ne zna da je Salkan njihov član i vatreni navijač prisutan na svakoj utakmici, mladić koji je rođen slijep, pa su izazvali velike probleme dok su snimali Delića. To je nenormalno i neprihvatljivo, priznala je Tadićka.

Naše društvo nije osjetljivo na osobe s invaliditetom i, da bi se nešto promijenilo, svi moramo zajedno učiniti više. Mediji posebno.

Iako oštra društvena kritika ne izostaje, Nataša kontinuirano radi na promjeni uljuljkanog društva, u prilog čega ide i osvojeno UNICEF-ovo priznanje za najbolji TV prilog „Djecu liječiti iz budžeta, a političare SMS porukama“.

Ja sam dopisnik i ne propuštam priliku da uradim bilo koju temu o osjetljivim kategorijama, pa tako i o bolesnoj djeci. To je bila jedna dobra inicijativa i građani su rado potpisivali peticiju da se djeca liječe iz budžeta, a političari plaćaju SMS porukama. Inicijativa još nije urodila plodom, ali Tadićka ističe da ne znači da neće. Ali taj primjer pokazuje u kojem apsurdu živimo. Naša država konstantno živi od nekih donacija i humanitarne pomoći dok nas političari zadužuju i nemilice troše novac. Mi živimo od sadake, političari od našeg novca. I tome nema kraja već treću deceniju. Ceh plaćamo svi. Plaćat će ga i budući naraštaji jer nas samo zadužuju.

Da napretka nema, Nataša izdvaja primjer male Nadin Smajlović za koju je menadžment ustanove gdje se trebala liječiti rekao da neće potpisati papir da ona ide dalje na liječenje jer je oni mogu liječiti, ali nemaju lijeka?! Ogorčena, zaključuje da nam je iz ovoga vrlo jasno gdje živimo, ko vodi ovu državu, ko je na čelu zdravstvenih institucija i pozicija odlučivanja, te kakav je odnos prema pacijentima, a posebno prema oboljeloj djeci.

Penzionisano novinarstvo ili novinari?! 

Svaki Natašin odgovor svojevrsni je vaspitno-popravni šamar da budemo odgovorniji ljudi, ma kakvom se strukom bavili. Da pronalazimo neispričane priče, jer toliko je onih čiji se glas ne čuje ili se prigušuje. Ovdje primarno mislim na novinarstvo koje sve više zadobija penzioni status. U hrpi divljih portala bez ikakvih impressuma i podataka o medijskom izvoru, pristrasni i često hušački tekstovi vrište. Ne zna se ko piše retke pune laži, neistina, iznosi subjektivne stavove, zastupa nečije uske interese, što zapada u oči polupismenim čitateljima i stvara efekat da svi novinari lažu, objašnjava sagovornica dodajući da s druge strane imamo medije koji rade transparentno, ali se to javnosti ne sviđa jer ne žele čuti istinu.

Samoprozvani novinar ne zna šta piše, a needukovani čitatelj ne zna šta čita. Foto: privatna arhiva

Tada u novinarima vide neprijatelje, jer više vole živjeti u laži nego da im crno na bijelo predstavite rad, odnosno, nerad političara koje oni godinama na izborima podržavaju. Ne razumiju da ne trebaju kriviti glasnike već one koji ih drže kao taoce decenijama.

U ovako konfrontiranoj matrici, Nataša ističe da je novinarstvo zaista hrabra tehnika borbe za prava drugih, a najmanje za svoja vlastita. Nedovoljna plaćenost i rad bez ugovora je ono za šta novinari trebaju podići glas i izboriti se za sebe. Kad budemo cijenili više sebe i svoj rad, cijenit će nas i drugi. 

Novinarstvo je zaista hrabra tehnika borbe – više od posla i način života. Jako stresan, ali lijep. Samo najhrabriji i najjači dočekaju penziju u novinarstvu. Nadam se da ću i ja.   

Srđan Aleksić – novinar ili…?
Od svoje srednje škole Srđan Aleksić bio je amaterski glumac iz Trebinja koji je preminuo od povreda koje je zadobio nakon što su ga napala četvorica rezervista bivše Vojske RS-a dok je branio prijatelja i sugrađanina Bošnjaka, Alena Glavovića. Srđan nije dočekao Facebook profil i mjesečno ažuriranje  ‘stojim za’ Fb okvira podrške, ali je izašao iz okvira i stao za. Do njega je dopro pogled žrtve i, koliko god daleko, bio je blizu. Osim naziva ulica, njegovim imenom nazvana je i novinarska nagrada „Srđan Aleksić“ u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banja Luke, Fondacije CURE iz Sarajeva i Udruženja mladih novinara RS, koja se dodjeljuje za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bh. društvu, kao i za razvoj društveno odgovornog novinarstva. 
*Naslovna fotografija – Nataša Tadić, privatna arhiva
 

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Ne sudi knjizi po guzici
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Premotaj: Vizuelni jezik stripa