Škola, depresija i ima li lijeka?

Danas tokom svakodnevnih razgovora možemo čuti da je neko u depresiji. Postavlja se pitanje: Šta je to tačno depresija? Depresija predstavlja bolest u kojoj dolazi do naglih promjena raspoloženja, prvenstveno pada istoga, a manifestuje se na sve aspekte života, snižavajući volju za svakodnevnim aktivnostima.

Zadnjih nekoliko mjeseci imala sam priliku da provedem puno vremena sa srednjoškolcima i uočila sam konstantan umor i manjak raspoloženja kod njih. Ponukana time, odlučila sam da malo dublje istražim šta bi moglo biti uzrok tome.

U razgovoru s njima, došla sam do zaključka da im stanje u školi predstavlja određeni problem i uzrokuje veliku količinu stresa. Kod određenog broja učenika primijetila sam i prve simptome depresije, pa sam zbog njih odlučila da napišem ovaj tekst.

Koliko škola danas čini mlade depresivnima?

Tako glasi pitanje koje me je vodilo tokom čitavog istraživanja. Sjetila sam se svojih srednjoškolskih dana koji su bili ispunjeni radošću zbog viđanja s drugovima ali i određenog straha prije nekih časova. Ali tada to nije bilo ni blizu depresivnih stanja koje sam uočila kod srednjoškolaca s kojima sam provodila zadnje mjesece.

U razgovoru s njih stotinjak, dobila sam poražavajuće informacije koje su me duboko rastužile.

Većina njih je na pitanje „Koja vam je prva pomisao na riječ škola?“ odgovorila s  „mučenje“.

Kada nam je to škola postala mučenje?

Zar u najljepšem periodu svog života treba da se mučimo i da idemo u obrazovnu instituciju s grčem u stomaku?

Današnji srednjoškolci upravo se tako osjećaju ujutro kada ustanu i treba da se spreme za početak svoga dana.

Druga poražavajuća informacija je bila ta da se većinu vremena kojeg provedu u školi osjećaju umorno i depresivno. Na pitanje zbog čega je to tako, odgovor većine je bio zbog profesora, odnosno zbog lošeg ponašanja profesora prema učeniku, zbog nepravednog ocjenjivanja, nerazumijevanja i tek na posljednjem mjestu bilo je zbog drugih učenika. Kao neko ko je trenutno u obje uloge, i one profesora i učenika, tj. studenta, mogu reći da je ovo zaista zabrinjavajuće.

Profesori bi trebali biti ti koji su mladima oslonac u školi, oni koji prvo prenose znanje a onda daju sve od sebe da učenici ne osjećaju umor i stres na njihovim časovima. Bez obzira na brojnost učenika u razredu, smatram da sa svakim od njih treba uspostaviti lični odnos, jer će se samo na taj način mlada osoba osjećati primijećeno, vrijedno i imati osjećaj da je neko razumije. Zar nismo svi u tim godinama željeli upravo to?

Mnogi će reći da tako nešto nije moguće, da je profesor tu da ispredaje lekciju i postavi jasne granice u odnosu učenik/profesor. Da, nije moguće, ali samo onda kada vi to ne želite.

Ukoliko zaista želite da nekome promijenite život, da ostavite trag (naravno, pozitivan), onda će psihičko zdravlje vaših učenika biti jednako važno kao i lekcija koju predajete taj čas.

I onda odgovor na pitanje „Da li u školi imate osobu s kojom možete razgovarati o svemu?“ neće biti samo „Moj najbolji prijatelj“, nego će se dodati i „Da, moj/a profesor/ica“. Ali do ovog odgovora treba još puno rada i truda. Prvenstveno, korjenitih promjena u samom obrazovnom sistemu, jer gomilanje gradiva, učenje nepotrebnih stvari, konstantan stres oko ispitivanja i ocjena, nerazumijevanje i iživljavanje pojedinih prosvjetnih radnika, dovodi do pojave osjećaja opisanih na početku ovoga teksta.

Da sve ne bude crno, još uvijek postoje profesori koji se zaista posvete svojim učenicima, pričaju s njima o njihovim osjećajima, brinu oko njihovog psihičkog zdravlja. Takvim profesorima zaista treba dati orden jer to su ljudi koji prvenstveno imaju empatiju i koji ne žele svoje učenike da šalju psiholozima i psihijatrima na terapije. Jer, oni znaju i umiju da prepoznaju uzrok i posvete se rješavanju toga. Još jedna pozitivna stvar u ovoj priči oko povezanosti depresije i škole su odgovori na pitanje šta bi oni uradili da im se kaže kako više ne moraju ići u školu.

U mnoštvu odgovora, koji većinom glase da bi im na početku bilo drago, ali bi kasnije bili zabrinuti za svoju budućnost, jedan odgovor prenosim u cjelosti: „Ne znam, nisam siguran. Želim ići u školu i obrazovati se ali isto tako želim i smatram da su potrebne promjene.“ Promjene koje oni žele vidjeti su veće razumijevanje od profesora, pristupačnost, te drugačiji plan i program. Za sve te „promjene“ možemo i reći da su zapravo i uzroci same pojave depresivnih stanja kod mladih danas. Naravno, pored privatnih problema, koji udruženi s ovima koji se dešavaju u školi, mogu da dovedu mladu osobu do ruba ambisa.

Kako pomoći mladima da se izbore s depresijom?

Kao prvo, treba raditi na tome da do toga uopšte ne dođe. Saslušati ih, pitati za mišljenje, uvažiti to mišljenje. Dati im do znanja da su oni zaista bitni. U periodu kada oni sami sebe ne razumiju, pokazati im da su sasvim shvatljivi i razumljivi. Pomoći im da spoznaju sebe u svim oblicima i da zavole svaki taj svoj oblik.

Samo ćemo na taj način stvarati mlade osobe koje će se moći izboriti sa životnim nedaćama i jasno i glasno reći šta misle i osjećaju, bez straha da ih neko osudi i pogrešno shvati. Pri tome naglašavam da svi imamo i lične probleme i da ovaj tekst nije atak na prosvjetne radnike, nego samo „otvaranje očiju“ da se uvide problemi koji su zaista tu, među našim srednjoškolcima, i da ne treba takve stvari gurati pod tepih i očekivati da se same riješe.

I za sve one koji misle da škola nije mjesto za rješavanje ovakvih problema, jasno i glasno kažem: jeste, škola je upravo pravo i početno mjesto za rješavanje ovakvih problema, jer profesori su ti koji, pored roditelja, provedu najviše vremena s mladim osobama.

Škola je pored obrazovne institucije i odgojna, ne zaboravimo to. I zato, neka nam psihičko zdravlje učenika bude jednako bitno kao i fizičko! Ako ne i bitnije!

Comments are closed here.