Napulj – noć prije i prvo jutro

Vozili smo se kroz Toskanu, jednu od najljepših regija evropskog juga. Poželjeli smo da zastanemo u svakom gradiću ili selu pored kojeg smo prolazili, jer ti gradovi stoje na brdima, tamo su nastali, a ispod njih se pružaju njive pune suncokreta i nasumični drvoredi visokih čempresa.

Postalo mi je jasno zašto je baš ta regija rodila renesansu: pejzaž ima umirujuću, glatku liniju, koja dominira prostorom i za sobom ostavlja čaroliju punu života.

Svratili smo jedino u Arezzo, da pogledamo finale Evropskog prvenstva u fudbalu.

Ipak, kafanski sto nas nije dugo zadržao, jer mi smo krenuli na put i idemo ka Napulju. Fudbala će biti i golove sa utakmice možemo pogledati kad god.

Nastavili smo uzbrdo, prema srcu grada, kad odjednom – scena iz Kuma: svadba, prva u nizu kojim ćemo svjedočiti.


Matija i ja smo se od Banja Luke do Verone vozili raznim  prevoznim sredstvima, busevima, vozovima, automobilima, još samo konja nismo jahali. U Veroni nas je sačekao Nemanja, naš prijatelj, čijim ćemo se autom spustiti do Napulja. Njegov BMW je bio preudoban, klima je besprijekorno radila i vožnja je bila kao plovidba po mirnom moru, sve do trenutka dok nismo došli na jedno 50 kilometara od Napulja.

Tad je nastao haos.

Čuli smo mi iz priča da nam nije baš najpametnije da idemo dole autom, ali nekako, te informacije, koje izgledaju nevjerovatno, njih je najlakše odbiti, zaboraviti. Kažu, na primjer, da se dole vozi puno gore nego u Indiji, i odmah im ne možeš vjerovati. Međutim.

Autoput ima tri trake: onu skroz desno koriste kamioni, srednju traku koriste oni koji voze sporije, dok lijevu koriste oni što prestižu. Na pedeset kilometara od Napulja, to pravilo prestaje da važi: kamioni prestižu jedni druge, ljudi nam blicaju da se sklonimo iz srednje trake, iako mi idemo pristojnih 120; pravila ne postoje, to više nije put nego spirala ali vozači nekako uspijevaju da se snađu u tom haosu. Ipak, oni su domoroci, naviknuti, dok se po našem iščuđavanju zaključuje da nismo odatle. Čim smo vidjeli prvu benzinsku, stali smo da odmorimo.

Već je pao mrak i htjeli smo da stignemo što prije, čisto zbog našeg domaćina sa Couchsurfing-a, da nas čovjek ne čeka do ponoći. Radnik na benzinskoj je ponudio da nam zamijeni vodu za stakla. Nismo ga bili ni odbili a već je ponudio da kupimo preparat za čišćenje guma. Poznato je da se na jugu Italije trguje svim i svačim; ovaj pokušaj razmjene poslužio nam je kao predivan uvod u ono što nas čeka.

Antonio, momak koji se ponudio da ugosti nas trojicu, sačekao nas je ispred svoje zgrade.

Mršav, u bijeloj potkošulji, sa naočarima na glavama, odavao je izgled nekog običnog štrebera. Uspio nas je razuvjeriti nakon deset rečenica: završio je Mašinski, frajer pravi avione, a naše godište, nema 27 godina. Pored toga, na svaka dva mjeseca posjećuje novu zemlju.

Sjeli smo na krov zgrade, da protegnemo noge, ispušimo koju, popijemo po par komada. Spomenuo je kako je do sad ugostio preko 600 ljudi.

”Pokazaću vam, imam kartu svijeta sa fotografijama mnogih  koji su mi bili.”
”A odakle su mahom?”
”Većina je iz Evrope, ali dosta ljudi mi je došlo iz Južne Amerike. I iz Kanade. Ne znam zašto, ali Kanađani mi često dolaze.”
”Šta je sa Azijatima?”
”Ma oni ne prilaze Napulju, šta ti je.”

Digao sam Nemanju sa poda i zamolio sam Antonia da nas uputi ka pekari. Bila je odmah iza zgrade.

Matija je ostao s njim. Srodne su im struke: on radi master iz mehanike kontinuma. Hiljadu puta mi je pokušao objasniti, ali i dalje ne znam o čemu se tačno radi. Vjerujem da će držati Antoniovu pažnju dok se mi ne vratimo.

Nisam htio jesti pizzu. Pekara je izgledala pristojno, ali htio sam da sačekam sutra, da odemo do grada. Sama ideja za ovo putovanje rođena je tako što je neko predložio da odemo u Napulj da pojedemo pizzu. Kao onaj stih pjesmice: ”Išli smo u Afriku, da sadimo papriku”, samo malo drugačije.

Tako da sam u piceriji na početku uzeo neka dva peciva ali nisam uspio odoljeti komadu pizze, šta ću, kad je mirisao, dušu mi probadao.

Nemanja je u međuvremenu sređivao račune i pričao sa pekarima, da bi u jednom trenutku čitava pekara počela da mu aplaudira.

”Šta je bilo stari? Što ti aplaudiraju ovi?”
”Ma ostavio sam im jedan euro bakšiša, kažu da to nikad nisu vidjeli.”

Znali su da smo stranci. Što nas ne bi prozivali, onako drugarski. Mi bismo im vratili da smo znali kako, ali jebiga, nismo znali. Slična stvar se desila odmah narednog jutra, kad smo ušli u bus, prigradski bus, pošto smo bili smješteni u predgrađu. Interakcija sa vozačima je inače na niskom novou, pošto oni prodaju karte i tu se neki pristojan razvogor teško može razviti.

Ipak, stariji čičica, koji je sjedio za volanom, dočekao nas je srdačnim riječima: ”Dobar dan! Ulazite, ulazite! Pogledajte samo ovaj autobus, koliko je nov. Friško, friško! Imamo i klimu. Karta bi u ovom busu trebala da bude barem 10 eura do grada!”

Cijena karte je bila 3 eura. Matija i ja smo sjeli, a Nemanja je ostao da sačeka kusur. Posmatrao sam čiču: vadio je siću iz jedne kesice, pa je onda uzeo drugu kesicu pa izvadio još malo iz nje. Nešto je muljao. Nemanja je došao do nas. Prebrojao je kusur. Od 20 eura koje je dao, nazad je dobio 7. Nismo toliko loše ni prošli, ako je bus toliko nov koliko se priča.

Par minuta prije izlazka iz busa, okrenuo sam se i upitao da li neko priča engleski. Javila se jedna starija gospođa: ‘’Izvolite, šta vam treba?’’, odgovorio sam joj da smo svjesni toga da je grad pun picerija, ali gdje bi nam, eto, ona preporučila da odemo? Odjednom su svi počeli da pričaju, da se prepiru oko toga koja picerija je najbolja; zaključili su da nas nikako ne smiju poslati u neku od poznatih, kao na primjer, De Michelle.

‘’Ne, ne idite tamo’’, odgovorili su na moje riječi. ‘’Picerija koju vi tražite je ‘Ntretella.’’

Nalazila se baš tamo gdje je trebala da bude, u naselju Španska četvrt (Quartieri Spagniolli), zavučena u uskoj ulici u brdu, kroz koju su odjekivali razgovori preko balkona i glasovi sa radija i TV-a; na štrikovima razvučenim među zgradama sušio se veš: većina skupljeg veša, kasnije ćemo saznati, proizvodi se u fabrikama izvan grada, u naseljima u kojima mašine za šivanje neprestano tutnje.

Čim smo sjeli, naručili smo po Margaritu i po flašu vode od litar, i jednu dodatnu, za svaki slučaj. Kao po pozivu, bašti restorana se neprimjetno prifurao gitarista, nizak, ćelav čovica, u crvenoj košulji i bijelim hlačama. Izvukao je gitaru iz futrole i počeo je da se šetka ulicom i da svira. Utom je došla i pizza, koja je taj trenutak, uz pomoć gitariste, katapultirala u vječnost.

Nismo mogli vjerovati šta jedemo. Nakon svakog zalogaja ja bih zastao, opsovao, onda bih nabo komadić viljuškom, podigao ga i divio bih mu se prije nego što ga strpam u usta.

Te pizze nisu teške za stomak: napravljene su tako da, nakon obroka, ne oduzmu svu snagu čovjekovu. A pored toga, cijene su takve da ih može priuštiti maltene svaki građanin Napolija – ne prelaze 6 eura.

I stvarno, čim smo ustali, shvatili smo da je to to, da možemo dalje bez problema i bez potrebe za uvaljivanjem u dvosjed, trosjed ili fotelju. Vratili smo se u Via Toledo, što je nešto kao naša Gospodska: promenada puna trgovina, zlatara, butika, s tim da su ovi bili autentični, lokalni. Rijetko koji znak mi je bio poznat, rijetko šta sam prepoznao, osim Svarovskog, ili Najka. Posmatrao sam ljude; taj aspekt mi je bio fascinantan.

Znao sam da idem u nešto novo, ali tek kad sam se zagledao u njihove oči, bilo mi je jasno da sam došao u, kako ga zovu, najsjeverniji grad Afrike. Turiste i starce sam stavljao na stranu i posmatrao sam oči i pokrete lokalaca. Shvatio sam da nemamo puno vremena da prodremo što dublje u njihove živote i odmah smo krenuli, odmah smo otišli da potražimo njihovu zajedničku dušu.

U danima koji su uslijedili, pratili smo savjete onih koji su nam izgledali najmutnije.

Tako nas je, jednog dana, život odveo u Kamarotu, kafanu u kojoj se okuplja omladina, ljudi naših godina, ali i oni stariji, koji bi da se duhom vrate u te  godine kojima su okruženi. U Kamaroti ćemo praviti pauze od parkova u kojima spavaju migranti iz Šri Lanke, od slučajnih susreta sa jednom te istom babom, svake noći, u 1:19, na istom mjestu.

Pored toga što nam je postala baza, Kamarota nam je davala energiju da se ispucamo dalje. Ta energija je bila u vidu Aperol Šprica, služenog u plastičnim čašama.

Konobar nas je nešto zavolio, pa je u jednom trenutku shvatio da može podijeliti piće sa našeg stola svojim prijateljima. Mi smo samo gledali i čudili se, da bismo se opalili smijati i on nam je samo namignuo. Svaki put kasnije, kad smo odlazili za šank po piće, dobijali smo po jedno piće viška. To je taj odnos, to je to prijateljstvo, koje živi pod parolom: ‘’A i da te zajebem, zajebo sam te zbog svog ćeifa. Vratiću ti, ništa ne brini.’’

Te noći, kad nam je konobar priredio tu scenu, tačnije, nije bila ni noć, više je bilo predvečerje, za naš sto je sjeo neki momak sa svojim prijateljem. Ko ste, šta ste, odakle ste i ta klasična pitanja vezala su se sve dok ga neko od ove moje dvojice nije upitao: ‘’A daj mi reci, šta rade ovi ljudi na ćošku ulice?’’

Ti ljudi su sjedili na skuterima, smjenjivali su se, puštali su neke ljude da uđu u zgradu, stalno se nešto odvijalo na ulazu u tu zgradu i nama je to bilo nejasno. ‘’Rade isto što i ja brate’’, odgovorio nam je. ‘’Dilaju. Hoćete malo koke momci? Malo hašiša, što da ne?’’

Njegov prijedlog je bio da dođemo na Piazza Bellini. Tamo je super, rekao nam je. Tamo budu mladi, sjede na klupama, bude neka muzika uvijek. Zapisali smo prijedlog i nastavili smo da razgovaramo s njim, neobavezno, o njegovom životu. Nije tu bili ništa zanimljivo da se čuje, osim što je pokušao da me ubijedi da je svoje sunčanice platio 500 eura; nešto mi je pokazivao na staklima; nije da se razumijem u stakla, ali razumijem se u odnos sitnog dilera prema sunčanicama.

Naravno, došli smo do Piazza Bellini, nekad nakon ponoći. Dok smo prilazili parku, vidjeli smo uobičajena vojna oklopna vozila, ispred kojih stoje duge cijevi i ljudi od po dva metra. Međutim, oko parka ih je bilo puno više, što nas je samo brže povuklo unutra.

Unutar parka stajao je pokretni kiosk, valjda se tako zove, ono u čemu kod nas prodaju kokice, samo što su se u ovom mogle kupiti rizle i pomfrit. U kafićima pored parka kupovala se tečnost. Mi smo već uveliko bili iscrpljeni od cjelodnevnog hodanja, tako da smo uhvatili prvu praznu klupu i sjeli smo. Laknulo nam je, ali smo ipak jedva čekali da neko predloži da krenemo prema stanu.

Dok mi je glava padala, nisam bio sav svoj – razmišljao sam o jastuku i jorganu, kad mi je prišao klinac, na biciklu, prošao krug oko klupe i nešto nam je dobacivao. Načuljio sam uši da ga bolje čujem, raširio sam oči da ga volje vidim: imao je, u vrh glave, devet godina. Bilo je dva poslije ponoći, a on se vozikao na biciklu i kružio je oko nas i nutkao nas: ‘’Hašiš? Koka? Hašiš? Koka?’’, da bi otišao malo dalje, okrenuo se i u povratku nazad spustio šorc, da nam pokaže da ispod bokserica ima ciglu hašiša.

Sve u meni se poremetilo.

Dijete od devet godina koje, siguran sam, ima barem dvije godine staža u dilanju. Ja sam u njegovim godinama znao za bicikl, koš i Fudbal menadžer.

Jedva sam skupio snage da kažem: ‘’Ljudi, ajmo odavde.’’

 

*Naslovna fotografija preuzeta sa napolicityvision.it

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne paničite! Evo šta treba da uradite ako izgubite ili vam ukradu telefon!
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
More Stories
10 blockbustera koji bi mogli obilježiti 2017. godinu