Boris Maksimović: Između krajnosti

Stiv Džobs je bio čovjek krajnosti, za njega je sve bilo ili „nešto najbolje ikad“ ili „totalno sranje“, a zadatak čovjeka koji piše biografiju upravo i jeste da se izbjegnu te krajnosti i da se prikažu beskrajne nijanse koje svako od nas ima. Srećom, Volter Ajzakson uspio je da izbjegne zamku da se smjesti na neki od ta dva pola i zbog toga je njegova biografija Stiva Džobsa uspjela knjiga. Iako svojom veličinom od skoro 600 stranica može na prvi pogled demotivisati čitaoce nesklone „ciglama“, ona zapravo jako brzo teče i jednom kad krenete stranice će naprosto da se tope pred vama.

Piše: Boris Maksimović

Bio je u stanju da ignoriše sve što mu se ne sviđa

Teško je pisati o knjizi koja se bavi Džobsom, a da ne pišeš o Džobsu. A ja moram priznati da nisam jedan od fanatičnih poklonika njegovog lika i djela. Međutim, to ne znači da se ne divim onome što je napravio kad je riječ o firmi i o dizajnu pojedinačnih proizvoda, ali u više navrata tokom čitanja knjiga imao sam želju da ga tučem više puta dnevno u pravilnim razmacima, pogotovo onog mladog Džobsa iz vremena dok je još studirao. Logično pitanje je čemu ovakva drastična ocjena i još drastičnija mjera „prevaspitavanja“. Ukratko, zbog uvjerenja koje je on demonstrirao od malih nogu pa sve do smrti da se na njega ne odnose pravila koja važe za sve druge smrtnike te da snagom volje može da promijeni bilo šta, nebitno da li se radi o rokovima, tehničkim mogućnostima izrade određenih proizvoda ili zakonima fizike. Ja stvarno nisam neko ko ima želju da ide okolo i tuče ljude, bar ne često, ali kad god se sretnem s primjerima (auto)destruktivne tvrdoglavosti uvijek mi pritisak skoči na milion.

A Džobs je bio upravo takav čovjek. Bio je ubijeđen da će postići nešto vanserijski dobro ako sedmicama bude jeo samo jabuke ili samo mrkvu. Vjerovao je da se tijelo samo čisti zbog takvog načina ishrane i zbog toga se nije tuširao. Nije pomagalo što su mu drugi ljudi govorili da to ne funkcioniše, da naprosto smrdi, on je svakako nastavljao da to radi. Ignorisao je mišljenje čitavog tima vrhunskih doktora koji su mu otkrili rak na vrijeme i govorili mu da mora na operaciju, a on je u vezi s rakom imao isti stav kao i u vezi s ajfonom ili ajpedom: ne smije se otvarati. Bio je u stanju da ignoriše, kao da ne postoji, sve što mu se ne sviđa: mišljenja ljudi koja mu se nisu sviđala, ćerku, partnere…

Nemilosrdno se istresao na ljude s kojima je radio, nebitno koliko su mu bliski bili. Imao je nevjerovatno iritantan običaj da prijedloge saradnika kako bi nešto trebalo da izgleda ili funkcioniše u startu odbaci kao „totalno sranje“, da bi se nakon par dana pojavio s istom tom idejom i tvrdio da je njegova. Pokušavao je da se predstavi kao neko ko naprosto nema ugrađen filter za pristojnost i taktičnost, ali to zapravo nije bilo tačno, i Ajzakson jako dobro primjećuje te nijanse. Znao je i te kako da bude suzdržan i fin, čak i kad bi radio s ljudima koje nije cijenio – a to ga je izluđivalo – ako bi procijenio da od tih ljudi može imati neku korist.

On je vrlo, vrlo osjetljiv…

Dobar dio ove knjige zapravo je otišao na analizu Džobsovog psihološkog profila. Na jednom mjestu se iznosi mišljenje jednog psihologa da je patio od narcisoidnog poremećaja ličnosti, što je možda čak i blaga ocjena. Jedan od njegovih najbližih saradnika, dizajner Džoni Ajv, ovako ga je opisao: „On je vrlo, vrlo osjetljiv. I upravo je zbog toga, među ostalim, to njegovo antisocijalno ponašanje, ta opaka neuljudnost, tako beskrupulozna. Jasno mi je zašto su grubi i neuljudni bezosjećajni ljudi debele kože, ali ne i zašto je to slučaj s osjećajnim osobama.

Jednom sam ga upitao zašto se toliko ljuti i pjeni oko nekih stvari. Odgovorio je: ‘Ali ne ostajem ljut zbog njih.’ Imao je izrazito djetinju sposobnost da se oko nečega užasno uzruja, ali da to kasnije više uopće ne ostaje u njemu.

Ali ima i trenutaka, to najiskrenije mislim, kad je užasno frustriran, pa do katarze ne zna doći drukčije nego da nekoga povrijedi. I čini mi se da ima dojam da to može i smije učiniti. Smatra da se na njega ne odnose uobičajena pravila društvenih odnosa. A zbog toga što je toliko osjećajan, točno zna kako nekoga povrijediti, djelotvorno i stvarno. To i čini.“

Izvor fotografije: jutarnji.hr

Džobsa kao da su katkad opsjedali demoni

Pitanje koje se neizbježno postavlja jeste kako je uopšte neko ovakav uspio da stvori toliko promjena u načinu na koji svijet danas funkcioniše i da izvede revoluciju u nekoliko različitih industrija. Dio odgovora se svakako krije u prethodnim pasusima. Beskrupuloznost je svakako bila potrebna da bi se izgradilo nešto toliko ambiciozno. Nema piramida bez kinjenja robova. Ali sama beskrupuloznost nije dovoljna. Džobs je imao nevjerovatno razvijenu intuiciju šta ljudima zapravo treba mnogo prije nego što oni toga postanu svjesni. I što je još bitnije, znao im je to prodati. Za razliku od Stiva Voznijaka, koji je najviše zaslužan za nastanak prvog Eplovog računara i koji je sve što napravi htio besplatno dijeliti s drugima, Džobs je znao prepoznati gdje leži prilika i onda tu priliku iskoristiti. Ron Vejn, jedan od suosnivača Epla, ovako je opisao odnos njih dvojice: „Bili su vrlo različiti, ali činili su moćan tim. Džobsa kao da su katkad opsjedali demoni, dok je Voz djelovao kao naivac kojim se poigravaju anđeli. Džobs se odlikovao neustrašivošću koja mu je pomagala da postigne rezultate, povremeno je i manipulirao ljudima. Znao je biti karizmatičan, čak i hipnotičan, ali i hladan i brutalan. Vozniak je, nasuprot njemu, bio sramežljiv i nesnalažljiv u društvenim situacijama zbog čega je djelovao slatko poput djeteta.“

No, čak i oni koji su konstantno trpjeli te Džobsove izlive bijesa i frustracija nisu o njima imali samo negativno mišljenje. Pomirili su se s tim da je on takav, ali su shvatili da će biti još gori ako mu se ne suprotstave i ne nauče da brane svoje mišljenje i on je to, mora mu se priznati, cijenio. „Naučili smo ‘Ovo je sranje’ tumačiti kao pitanje koje glasi ‘Reci mi zašto je ovo najbolji način?’“, objasnio je jedan od inženjera. Da li je to Stokholmski sindrom ili nešto drugo, otvoreno je pitanje, ali Debi Kolman, u jednom trenutku CFO Epla, ovako je sumirala svoje iskustvo: „Na sastanku se znao proderati: ‘Govno jedno glupo, nikad ništa ne napraviš kako treba.’ To se događalo svakih sat vremena. No, smatram se najvećom sretnicom na svijetu što sam imala priliku raditi s njim.“

Sposobnost fokusiranja i odvajanja bitnog od nebitnog

U čemu je, dakle, tajna te njegove dijabolične privlačnosti? Prije svega, imao je nevjerovatan osjećaj za lijepo, od samog početka je insistirao da svi aspekti njihovih proizvoda moraju biti ne samo funkcionalni već i oku ugodni. Imao je strahovito oko za važnost detalja u široj slici, čak i kad se ti detalji ne vide. Bio je svjestan važnosti korisničkog iskustva i ništa nije uzimao zdravo za gotovo. Insistirao je da sve što Epl radi bude promišljeno i prožeto jednom filozofijom. Mogao se s lakoćom prebacivati sa šire slike na najmanje detalje. No, ono na čemu su mu i najveći konkurenti zavidjeli bila je njegova sposobnost fokusiranja i odvajanja bitnog od nebitnog. Svako ko vodi najobičniju malu firmu vrlo dobro zna koliko je stvari koje nekad treba paralelno raditi i koliko nekad baš svaka zna da bude bitna.

Nešto je bitno sada, nešto je prioritet srednjeročno, ali ako se odmah ne riješi prerašće u požar, nešto je prioritet dugoročno, ali to ne znači da to treba beskonačno odlagati. Te stvari lako zatrpaju organizacije i onda one vrlo lako gube oštrinu, posebno kad se radi o glomaznim organizacijama kao što su korporacije. „Odluka o tome šta ne raditi jednako je važna kao i odluka o tome što raditi“, govorio je Džobs. Nakon što se vratio u Epl, kada je korporacija već bila u dubokoj krizi, napravio je reviziju projekata i počeo nemilosrdno da ih kreše. Ubrzo se riješio 70 % proizvodne linije. Tokom godina kad nije bio dio firme Elp je proizvodio i štampače i servere i još mnogo šta.

Ta sposobnost fokusiranja pažnje spasila je Epl. Ajzakson piše: „Tijekom prve godine Džobs je otpustio više od tri tisuće ljudi, što je spasilo završni račun tvrtke. U fiskalnoj godini koja je završila kada je Džobs u rujnu 1997. postao privremenim glavnim direktorom, Epl je izgubio 1,04 milijarde dolara.“ Džobs kaže da ih je u tom periodu od insolventnosti dijelilo manje od 90 dana. Fokusirali su se na četiri ključne oblasti, usmjerili sve resurse na njih i vrlo brzo iz astronomskih gubitaka počeli su da stvaraju jednako astronomske dobitke. „Džobs se vratio. Epl također“, zaključuje Ajzakson to poglavlje.

Mozaik koji čini Džobsov život

Suvišno je reći da napisati ovakvu jednu biografiju nije bio mali poduhvat. Prvi i osnovni korak učinio je sam Džobs tako što je pozvao Ajzaksona u šetnju – što je ovome bilo malo čudno jer tada još nije znao da su Džobsu duge šetnje bile najdraži način vođenja ozbiljnih razgovora – i otvoreno tražio od njega da napiše njegovu biografiju. Ajzakson je tada odbio. No, Džobs je bio uporan i njih dvojica su bili u kontaktu godinama nakon toga. Ajzaksona je na kraju „slomila“ Džobsova žena 2009. otkrivši mu da se Džobs bori s karcinomom i ako misli pisati biografiju bolje bi mu bilo da počne odmah. No, dobru biografiju čine kako svijetle tako i tamne nijanse onoga o kome se piše, a Džobs je taj problem s Ajzaksonom riješio odmah. Nije tražio nadzor nad tekstom niti je htio da pročita nešto prije objavljivanja. I ništa nije skrivao. „Učinio sam mnogo toga čime se ne ponosim, kao kad sam, na primjer, kao dvadesettrogodišnjak djevojci napravio dijete i kako sam se tada ponio. Ali nemam nijedan kostur u ormaru koji ne mogu pustiti na vidjelo“, rekao je Ajzaksonu.

Nakon toga Ajzakson je obavio na stotine razgovora kako bi sklopio djeliće tog nevjerovatnog mozaika koji čini Džobsov život. Samo s njim je razgovarao više od 40 puta. „Radi provjere i upotpunjavanja priče, razgovarao sam s više od stotinu prijatelja, članova obitelji, suparnika i kolega…“, navodi on u predgovoru. Ta minucioznost i sistematičnost zaista se osjeti na svakoj stranici, pogotovo u onim dijelovima gdje se opisuju konfliktne situacije pa svako od učesnika ima svoju verziju događaja. Nije dozvolio da mu Džobsov šarm i slatkorječivost iskrive optiku. Ali nije mogao ni da mu se ne divi. Kraj knjige, gdje se opisuje njegovo mirenje sa sopstvenom smrtnošću i njegov odlazak s ovoga svijeta, posebno je lijepo napisan i, za razliku od ostatka knjige, tu je autor sebi dozvolio i malo liričnosti. „Je li bio pametan? Ne, nije bio iznimno pametan. Umjesto toga, bio je genij. Divovski skokovi njegove mašte bili su instinktivni, neočekivani i ponekad čudesni. On je, štoviše, bio primjer onoga što je matematičar Mark Kac nazvao genijem čarobnjakom, osobom čije se spoznaje javljaju posve neočekivano i iziskuju intuiciju, više nego puku sposobnost mentalnog procesiranja. Poput rasnog tragača, bio je u stanju upijati informacije, njušiti vjetar i naslutiti što je ispred njega“, piše on.

Biografija Stiva Džobsa zanimljiva je ne samo zbog onog što govori samo o njemu već i o svemu onom što s njim ima veze. O Kaliforniji i tamošnjoj kontrakulturnoj sceni gdje je jedna ovakva firma jedino i mogla da nastane, o razvoju tehnologije koju svakodnevno koristimo i o kojoj često ne razmišljamo pretjerano, a morali bismo. O različitim filozofijama stvaranja novih proizvoda i njihovog približavanja krajnjim korisnicima. O svijetu u kojem živimo i o tome može li pojedinac presudno uticati na njega. Zbog toga i zbog još mnogo čega drugog iskreno je preporučujem i onima koje možda ne zanima njen glavni junak, ali su im bliske teme koje ova knjiga obrađuje i cijene vrhunski urađen posao. A ova knjiga je upravo to.

*Naslovna fotografija: Boris Maksimović, preuzeto sa Imprimatur.ba

Najčitaniji tekstovi

Kako do boljeg sutra? Saznajmo uz PROI!
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Velika pitanja – velika anksioznost
Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo
Novo lice lokalne politike: Ira Adilagić – jednakost svih građana/ki: prvi inkluzivni park u Sarajevu
Čapljina kao grad smijeha, mazlumske priče i cijena
Intervju - Sumea Žuna, Mješovita srednja škola Zenica
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Intervju - Amina Mustafić, Mješovita srednja mašinska škola
More Stories
Poziv iz devedesetih traje i danas: Amerikanac koji mijenja BiH